Miss7 Blog 19. veljače 2021.

Nego, da vam ispričam priču o Oliveri, ženi kojoj je pala cigla na glavu...

Pixsell/Sandra Šimunović. Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić

Bila je čini mi se 2009., ljeto, vrućina, žega i četvrti mandat Bandića u Zagrebu. Zrak je mirisao na krizu koja se podmuklo šulja svima koji su ikad išta kupili u švicarcima. Nismo bili svjesni neimaštine koja će nas tek zadesiti, glupavo smo se i dalje veselili tavama iz Graza i francuskim autima na kredit bez učešća. Bila su to još neka ugodna vremena kad je A1 u smjeru mora bio krcat njemačkim turistima, a Hrvati su imali dovoljno za režije, mito doktorima i modernu bijelu tehniku. Bezplansko betoniranje obale rezultiralo je nakrcanim Jadranom i brojnim obiteljima koje su na ležaljkama bezbrižno listale novine dok su se mobiteli punili u hotelskim sobama. Nije bilo neobično da se tih dana netko ne javi na telefon, baterije su jedva izdržavale kraj dana, a ako ćemo pošteno, nekako je bilo i prirodnije njihati bedrima u badekostimu ispred muškog svijeta, pa makar i sa strijama, nego te iste snubiti na Instagramu popeglanim slikama. Bilo je to još vrijeme dok se bela kartala uživo, a Nina za pristojne novce slušala na terasi kakvog boljeg lokala.     

Sjećam se, bila sam i ja negdje u tom kolopletu ljetnih radosti, u zavjetrini, na ručniku, ne znam samo jesam li baš odmarala ili štogod drugo radila, ali znam da sam razmišljala kako je čudno što se moja prijateljica Olivera nije javila na telefon ni nakon nekoliko dana ni nekoliko poziva, niti je odgovorila na niz, uglavnom, duhovitih poruka. Po prirodi, pomalo smušena, Olivera je osoba koja će se sad, i u ovim godinama, blizu 50-te, zasigurno izgubiti u nepoznatom gradu, a u najmanju ruku barem jednom dnevno zametnut će špangicu, pobrkati ključeve ili zaboraviti gdje je parkirala. Za nju je i danas normalno da se javi sa zakašnjenjem od dan ili dva, ali ne i više. 

Inače, bistra, prodorna i snalažljiva osoba, Olivera samo u banalnim stvarima izgleda smotano i zbrkano. U karakteru je odgovorna i vrijedna, pomalo starinski sramežljiva i drži do prijatelja. Razumljivo je, dakle, da sam se zabrinula, jer čak i kad se radi o ženi koja, bez obzira na godine i oštroumnost, uvijek izgleda kao srednjoškolka, raščupane kose i nesparivih boja, naprosto se morate okladiti u mjesečnu plaću da taj put ipak izgrebani smartphone nije zametnula u torbu koju rijetko nosi, niti ga je sažvakao susjedov pas, što se već jednom bilo dogodilo. Sumnjala sam dakle da je nešto ozbiljnije posrijedi.

Olivera se javila slijedeći dan i zvučala je zabavno i srdačno. 

- Ej mala, sorry, čuj, nisam ti se stigla javiti prije, pala mi je cigla na glavu.

Zove me mala jer sam mlađa i za glavu niža, a nakon prve rečenice nastao je muk.

- Ej mala, jesi tu?

- Jesam. Kako to misliš, pala ti je cigla na glavu?

- Pa ono, znaš kad ti nešto padne na glavu dok hodaš cestom.

- Ne, ne znam Olivera, ne sjećam se da mi je ikada išta palo na glavu osim kiše.

- E pa dobro, gle, ti si uvijek u autu, a mi obični ljudi hodamo po cesti, a kad u Zagrebu ideš po gradu, normalno je da ti s vremena na vrijeme nešto padne s krova, kužiš?

Ne, ne kužim. Bar te 2009. nisam kužila.

Sad kužim. 

Veljača, 2021. 

U centru Zagreba, s krova je zveknulo nekoliko kila građevinskog materijala. One dvije ženske, što su Božjim usudom izbjegle da im se to strovali na glavu, vjerojatno se još uvijek mole u crkvi. 

Te 2009. nisam kužila, da je Oliverina priča bila zapravo tužna istina tisuća stanara užeg centra Zagreba, trulog i oronulog stambenog minskog polja, gdje je svaki korak, intervencija ili nepogoda, potencijalna nagazna bomba koja, kad eksplodira, neće pitati za žrtve. Oliveri se materijal s krova skotrljao na glavu usred bijela dana, negdje na potezu od stare Vlaške prema Palmotićevoj. Ne sjećam se sad točno je li to baš bio cijeli komad pečene keramike ili samo pola ili je u pitanju bio grumen dotrajale žbuke i cementa, u svakom slučaju, nekim čudom, zahvatilo joj je manji dio čela pa je završila samo s tuferom na glavi i manjim šavom. 

Danas, nakon dva potresa, kad cijeli centar grada stoji kao staklo na vodi, fragilna konstrukcija koja nema manevra pomaknuti se više ni centimetra jer će se u milisekundi razlomiti sve što je ikad izgrađeno, treba se zapitati samo jedno – koji je nemarni idiot dopustio da do svega ovoga dođe i zašto do vraga toleriramo da se gradom upravlja kao s napuštenim parkiralištem? Razlog prošlotjedne nesreće u Ilici je spora sanacija objekata nakon potresa, ali nitko se ne pita što je bio razlog raspadanja zgrada prije deset ili petnaest godina, kad su Olivera i slični njoj hodali cestom i brisali s čela prašinu čije je sipanje prouzročio svaki veći mikser koji je s 50 na sat protutnjao zelenim valom. Dva za redom, bez problema, odvalili su ćošak dotrajalog balkona koji gleda na Zrinjevac. 

Fasade grada godinama su se bojale i kitile štukaturama, češće prije izbora, slabije usred mandata i nikoga nije bilo briga što se zapravo događa iza stiropora u boji breskve i na brzinu promjenjene PVC stolarije. Za Zagreb nikada nije napravljena nijedna cjelovita studija i strategija o sanaciji, izgradnji i razvoju, a jedino na čemu se svesrdno radilo tijekom jednoobraznih mandata aktualnog gradonačelnika, su sumnjivo izdane građevinske dozvole podobnim investitorima pribijenima uz gradsku vlast. Malo je kazati da sramotna povijest zagrebačke arhitekture užeg centra, posljednja dva desetljeća, počiva na krpanju haustora, pranju grafita, skidanju mačaka s krovova i postavljanju skela za osvježenje kolnih lica zgrada. Gradska se vlast intenzivno i sustavno bavila iseljavanjem nemoćnih stanara iz Ilice i okolnih ulica, na uštrb gradnje shooping centara, a ovisno o približavanju datuma izbora, osvanule bi brže bolje službe na vidljivijim mjestima u gradu. Znate i sami, svako ljeto ista ekipa preslaguje kocke u Jukićevoj, a tramvajska pruga kod Črnomerca obnavlja se već šesti put u šest godina.   

Kad malo bolje razmislim, uopće ne znam kako se boriti protiv svega ovoga, nikad nisam bila pristalica bacanja cigle u izlog kao početka svake prave revolucije. Smatram da mi je najbolje pisati i nadati se da ću možda nekoga od vas, koji ovo pročitate, navesti da se zapita dokle ćemo trpiti sve ovo jer evidentno je da više ne smeta samo nekima. Zagreb se neminovno budi, ljudi poput Nevene Rendeli i udruge SOS Zagreb, okupili su prodornu ekipu koja će olakšati administrativne muke onima koje čeka maratonska utrka s papirologijom vezanom uz obnovu oštećenih zgrada. 

No, hoće li obnova Zagreba opet biti samo još jedna selektivna priča u nizu koja će površno pokrpati rupe do sljedeće katastrofe? 

Ne bi me čudilo, da jednoga dana, neka druga Olivera, krene pješice od Gundulićeve do Cvjetnog. Tramvaji bruje, auti trube, a mobitel joj zvoni. 

 - Gospođo, dajte nejdite tu, bu vam palo nekaj na glavu – vikne radnik s krova susjedne zgrade premećući cigaretu s lijeve strane usta na desnu.

- Ma ne brinite, nisam ja te sreće - doda ona šaljivo hodajući nogostupom pazeći da se izmakne biciklistu. 

Nakon deset sekundi začuje se čudan zvuk.

Tup. Trr. Tup.

Sutradan ujutro, kraj obližnjeg kestena, tinjali su crveni lampioni. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0