Miss7 Blog 30. travnja 2020.

Nedostaju mi prijateljice: ne možeš se pošteno ni posvađati s mužem kad se nemaš kome požaliti

Marko Grubišić.

Čitam danas da je nestala najveća ozonska rupa jer je svijet u posljednja dva mjeseca smanjio onečišćenje. Jučer na vijestima, čujem, stalo dilanje kokaina, pa narkokarteli u Meksiku pomažu lokalnom stanovništvu kupovinom dezinficijensa. Na drugom kraju svijeta talibani opskrbljuju siromašno stanovništvo maskama. Nema terorizma, a broj prometnih nesreća smanjen je za deset puta. U Veneciji je more toliko kristalno čisto da se vide ribice kako bezbrižno plivaju. Životinje slobodno šeću praznim ulicama gradova a ljudi se vole na društvenim mrežama. Ok, ovo zadnje lažem. To se nije dogodilo nikad, a kako stvari stoje ni neće. No ovo prije je navodno sve istina iako uzimam i to s rezervom jer ako se nešto povećalo u posljednja dva mjeseca onda su to lažne vijesti.

U svakom slučaju, neupućenom promatraču na prvi pogled moglo bi se učiniti da je svijet napokon postao divno mjesto za život. Zato nikad ne vjerujte prvom pogledu. Jer svijet u kojem nema grljenja i socijalnog kontakta s prijateljima i dragim ljudima sve je, ali nije lijepo mjesto. Shvatili ste, ovaj tjedan mi nedostaju prijatelji. Kao nikad dosad. 

Posljednji put smo se vidjele negdje početkom veljače. Korona virus još uvijek nije stigao u Europu ili se barem o tome nije govorilo i nije nam uopće bio tema razgovora. Pričale smo o kosi, tenu, godinama, malo nešto o majčinstvu iako se to u tim rijetkim zajedničkim trenucima trudimo izbjegavati, i o političkoj situaciji u Europi. Rekla bih da je to bio naš tradicionalni svakomjesečni kružok kao i svaki drugi. Tako se družimo još od srednje škole, o da, još od polovice 90-ih prošlog stoljeća. Svašta smo prošle zajedno, od prvih ozbiljnih ljubavi i diploma preko prvih brakova, rastava, međusobnih svađa i mirenja do izlazaka, pijanstava, triježnjenja, plakanja i smijanja. Znate o čemu govorim?

Svatko od nas u životu ima tih nekoliko prijateljica koje poznaje čitav život i koje nas poznaju bolje od naših roditelja da ne kažem muževa. Jedna od nas taman se nekoliko dana ranije odselila u Pariz kod dečka (smijemo li tako zvati partnera u kasnim tridesetima?) i nju smo uključili u večeru preko WhatsApp videa. Nije nam na kraj pameti bilo da ćemo se sljedeća tri mjeseca samo tako i viđati. Preko aplikacija i mobitela. Neke od njih žive u mom susjedstvu no između posla od doma i djece koje nema tko čuvati, straha od korone i potresa, nismo se ni slučajno srele na ulici. Nije da nam je prije bilo lako naći vremena za naša druženja, dogovori su nekad trajali danima; te ova ne može ovaj vikend, druga ide na put, treća radi, a četvrtoj suprug ima izlazak s dečkima. Ipak, uvijek smo se, barem  jednom mjesečno uspijevale susresti i ukrasti to vrijeme sebično samo za sebe.

Pored svih stvari iz starog dobrog normalnog života koje mi nedostaju ta druženja mi nedostaju najviše. To su bili trenuci samo za mene, trenuci za dušu i za sreću, trenuci u kojima nisam više bila samo mama, supruga ili zaposlenica već sam mogla biti sve to zajedno plus mnogo više. 

Drugu prijateljicu, s kojom sam odrasla nisam vidjela isto toliko, možda i više. Njezin stan je stradao u potresu i osim što smo anksioznost rješavali telefonski nismo se uspjele vidjeti ni na minutu između skidanja dimnjaka, gletanja zidova i strahova između novih potresa koji se u Zagrebu javljaju kao monsuni u periodima kiše u Tajlandu. Poruke nam se svode na: jesi osjetila/ nisam sad /evo ga opet/ ja to više ne mogu. Svi problemi o kojima smo ranije raspredali danima čine se tako beznačajni pored ovih zdravstvenih i egzistencijalnih. A zapravo nije tako. I oni su problemi bili stvarni. Samo ih sad stavljamo pod tepih jer tko je vidio bračne razmirice rješavat kad ne možeš zalupiti vratima od straha da ti ne padne strop na glavu. Uostalom kamo bi izašao nakon svađe? Na čisti korona zrak? Zalažem se za to da onaj brak koji preživi korona krizu dobije neku posebnu nagradu pred milijunskim auditorijem, koji svakom bračnom paru koji je uspio ovo prebroditi, posveti desetak minuta ovacija. Jer osim što se ne možeš ni posvađati kako treba nemamo se kome ni požaliti. Kako se žalit na poslodavca kad ne znaš hoćeš li taj posao imati sljedeći mjesec. Kako kukat najboljoj prijateljici da si u PMS-u i da bi najradije ukrala i onu zadnju čokoladu koju si kupila za djecu kad si za tu istu čokoladu sat vremena čekao u redu s maskom na licu? Prisjedne ti i čokolada i čekanje. Mislim, to s čokoladom i inače samo najboljoj prijateljici smiješ priznati. 

Nedostaju mi naše duge kave, smijanje u ponoć u prepunom kafiću u gradu, dijeljenje taksija (čuj taksi, postoji li to još uvijek), fali mi njezino rame za plakanje jer Zoom još uvijek nije uspio osmisliti kako zamijeniti taj topli dodir nekim znakom ili emojijem. Nedostaje mi kad si dovršavamo rečenice ili kad laganim pomakom oka znamo o kome pričamo. Tračanje do iznemoglosti i smijanje glupostima koje nas vesele. Nedostaje mi bezbrižnost našeg života i vrijeme koje smo imale jedna za drugu. Zato od svih stvari koje čekam da se vrate u ovoj novoj stvarnosti jedva čekam da vas zagrlim drage moje prijateljice. Oprostite na privatizaciji ovotjednog bloga ali ako pomaže, slobodno tagirajte svoju prijateljicu u komentarima ako vam jednako nedostaje!

I obavezno budite s nama u ovotjednom Friday liveu jer ću spojiti dvije prijateljice koje se nisu vidjele nekoliko godina, a s obzirom na ocean između njih i nemogućnost putovanja ovo će im biti susret kakav dugo nisu imale.

Friday live, petkom u 20.00 na facebooku Miss7!

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0