Ne znamo što sve donosi, ali sretna nova godina svima koji slave

Ponedjeljak je. I to ne bilo kakav ponedjeljak već ONAJ ponedjeljak. Svi oni koji u kući imaju barem jednog školarca jako dobro znaju što znači ponedjeljak koji sa sobom u kompletu donosi i prvi dan nastave. Komotno bih mogao napisati, sretna nova godina. Uz onaj dodatak „svima koji slave“.

Kod nas u kući nova godina ne počinje prvim danom siječnja već prvim danom nastave. Taj rujanski novogodišnji trenutak nije rezerviran samo za četiri zida kuće nego je i na poslu tako. Već godinama. Ljeto je bilo doba godine kad smo uvijek imali najmanje posla i to je bilo neko razdoblje kad smo posao mogli odrađivati jednom rukom jer zaista nema prevelike gužve. Planirali su se godišnji odmori, odmaralo se. Punili smo baterije za novu poslovnu godinu koja je isto počinjala u rujnu. Početkom rujna podvlači se crta i kreće se u novu, poslovnu godinu. 

Nije to u principu ništa neobično jer ljeti se ionako svi prebacimo u neki laid back mode i sve je opušteno i drugačije. Odradiš godišnji u trajanju od dva ili tri tjedna i vratiš se natrag. Iskoristiš svaku minutu godišnjeg i poslije jednostavno nastaviš tamo gdje si stao. Tako je to za većinu nas, ali za moje ukućanke ljeto je baš ljeto. 

Gospoja radi u prosvjeti i tijekom ljeta je na godišnjem. Dvije starije kćeri također uživaju u ljetnim praznicima. Najmlađa tijekom ljeta uglavnom ne ide u vrtić jer to je razdoblje kad je većina nas kod kuće pa je i ona uglavnom ljeta provodila s nama. U ljetnim mjesecima naša kuća je uvijek puna jer „svi su doma“. Vrlo brzo se zaboravi škola, učenje, zadaće, profesori, obveze… Ni jedna od njih nema problem s tim i po meni je to sasvim u redu scenarij. 

Koliko god da bi mi roditelji bili sretni da klinci tijekom ljeta čitaju lektiru za novu nastavnu godinu, ponavljaju nepravilne glagole, latinske deklinacije ili s veseljem i oduševljenjem proučavaju udžbenike za novi razred – nešto takvo u našoj kući se još nije dogodilo. 

Umjesto toga postao sam svjedok višetjednoj raspravi na temu udžbenika koji nedostaju. Gospoja još od kraja škole bezuspješno od najstarije pokušava dobiti informacije oko knjiga koje još treba kupiti. I ta saga traje i traje. Ne znam koji je trenutni status, ali nastava počinje danas i siguran sam da nema sve potrebne knjige. 

Šifra „kampanjac“ jer zašto bi se knjige nabavile na vrijeme kad sigurno neće trebati prije utorka, a ovisno o rasporedu, možda neće biti potrebne do petka. Mala opasno hoda po rubu jer je zadovoljila gotovo sve uvjete da gospoja, po prirodi ziherašica i štreberica u nekom trenu pukne k'o kokica.

Bitan detalj u cijeloj ovoj priči je i taj što je gospoja profesorica, radi u školi i ne bi bilo zgodno da dijete profesorice dođe u školu bez knjiga. Nisam se želio previše miješati u ovaj knjiško-nabavni zaplet i ostavljam to za relaciju majka-kći. Moj doprinos od potvrdnog kimanja glavom i izraza čuđenja svakih par dana kad se gospoja ponovno jada i čudi „kako još uvijek nije dobila popis“ – sasvim je dovoljan.

Da su nam djeca u onoj kategoriji, školsko-obrazovno preko ljeta aktivnih, cijelu ovu epizodu bi izbjegli i knjige bi bile spremne još krajem lipnja, ali naša djeca nisu u toj kategoriji. 

Znam da ima djece koja i kroz ljeto rade za školu i to je super. Podržavam i pritišćem najveći mogući like, ali kod nas to nije slučaj. Nisam ni ja bio od onih koji bi preko ljeta učili pa mi je malo licemjerno to očekivati od njih. Ljeti sam bio neuhvatljiv, pogotovo u srednjoj školi. I najstarija je takva, neuhvatljiva.

Kad sam bio njezine dobi, strašno mi je išlo na živce što se zbog tog stara živcirala. Sad se ja živciram što se moje vlastito dijete ponaša po klasičnom tinejdžerskom obrascu i što je neuhvatljiva. Živciram se što se ona živcira zato što se ja živciram, a još me više živcira što sam davnih dana (kad sam imao osamnaest/devetnaest) sam sebi rekao da ću jednom kad budem imao svoju djecu biti potpuno cool i neću se živcirati.

Aha, yeah right. Mo'š mislit'. 

Pomirio sam se s tim da je to jednostavno tako jer protiv toga se ne može. Uvjerio sam se već bezbroj puta kako je sve u potpunosti drugačije kad postaneš roditelj. 

Kad nasuprot sebe imaš vlastito dijete u kojem vrlo često u ovoj osjetljivoj tinejdžerskoj dobi u nekim trenucima vidiš sebe, ali ne popuštaš. Svjestan si da neka tvoja roditeljska predavanja ne mogu shvatiti kao što ih nisi ni shvaćao kad su predavanja tebi držali tvoji roditelji, ali… tu smo gdje jesmo. Čari roditeljstva - začarani krug, perpetuum mobile.

U konačnici, ako ogolim stvari, obje kćeri su super u školi, pristojne su, ovo ljeto obje rade, zarađuju neku svoju lovu, izlaze… uživaju u ljetu. Zanemarit ću poneku žustriju raspravu. Bilo ih je. Ima ih. Bit će ih. #čariroditeljstva

I gospoja i ja nastojali smo biti maksimalno popustljivi protekla dva i pol mjeseca jer klincima je ljeto – ljeto. Ljeto uvijek prebrzo prođe pa do škole nek' maksimalno uživaju. Kad započne nastava, okreće se novi list jer stigla je još jedna „nova godina“, a s njom u paketu i gomila obveza s kojima se treba uhvatiti u koštac. 

Ne mogu razumjeti kad neki tvrde (a sve je više takvih) da su današnji klinci zbog škole preopterećeni… pod stresom… Ukoliko žive u normalnoj sredini i sređenoj obiteljskoj situaciji, a većina je takvih, nema apsolutno nikakvih razloga da im škola bude opterećenje ili stres. Od obveza nemaju ništa drugo osim škole stoga – primi se posla i ne gunđaj. 

Nova godina donosi i novu dozu stresa ponajviše roditeljima. Krećem od sebe jer najmlađa kći postala je prvašić, kreće u školu, a meni i gospoji nad glavom tisuću upitnika. To je valjda i sindrom trećeg djeteta jer uvijek je „mala“, više joj se popušta i cijela obitelj prema najmlađem članu ponaša se zaštitnički. 

Još uvijek nam nije jasno kud prije su prošli vrtićki dani i kako je moguće da se taj čitav period dogodio preko noći. Preko noći ili u roku od nekoliko godina, svejedno. Dijete kreće u školu. 

Mjesec dana prije početka škole sve je bilo užurbano, a fokus je bio na najmlađoj jer dijete treba opremiti za školu. Bilježnice, pribor, odjeća. Pretvori dječju sobu u sobu za školarku. O obući da ne govorim jer još uvijek mi nije jasno zašto dječja stopala suludo brzo rastu preko ljeta. To mi i dalje ostaje velika nepoznanica.

Ne možemo još shvatiti kako će ona tako mala (a nije mala, visoka je i ima sedam godina) sama na autobus. Imali smo par pokaznih vježbi preko ljeta, ali sad je gotovo. Počinje škola. 

Dogovaramo se tko će koji dan s njom i autobusom do škole. U kojem trenutku ćemo se prebaciti na pratnju samo do autobusa… Hoće li ona to sve skupa moći jer je mala. Kako će se snaći u školi? Zaboravljamo da smo s dvije starije prošli potpuno isti scenarij i iste brige, ali to je bilo tako davno. One su velike, a o ona je mala. 

Ma bit će ok. 

Ljeto je iza nas, laid back mode došao je svom kraju. Stigla je nova godina.

Za stare školarce, nove školarce i njihove obitelji - novi početak. Tempo će se ubrzati, popis dnevnih obveza će se povećati, obiteljski raspored će biti zgusnutiji. Što je vrijedilo preko ljeta više ne vrijedi jer nova godina donosi i promjene. Što se toleriralo preko ljeta ne znači da će se tolerirati i dalje.

Svaku novu godinu započinjemo i malim obiteljskim brainstormingom ili kako ga ja volim zvati - sastankom kućnog savjeta na kojem se dogovaraju pravila igre, dodjeljuju prava i obveze, definiraju očekivanja, iznose želje… da ne bi kasnije bilo suvišnih pitanja i nepoznanica. Od nekud moramo krenuti. 

Svjestan sam kako neće uvijek sve biti po planu i onako kako priželjkujemo. Neće sve biti smooth kao The Girl From Ipanema u bossa nova aranžmanu jer ne znamo što sve nova godina donosi, ali to ne znači da si ne moramo poželjeti svako dobro i sve najbolje u novoj godini. Od srca vam želim sretnu novu godinu. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva