“(Ne) vidi mu se na faci”: Ako je zlostavljač zgodan, vjerojatno nije kriv

Ispunila mi se dugogodišnja želja - mediji su počeli pisat što su na inauguraciji nosili muškarci. 

Doduše, fokusirali su se samo jednog muškarca, odnosno na cipele gradonačelnika Tomaševića i pitanje jesu li primjerene za svečani događaj - ja bih rekla da baš i nisu, osim ako pod “svečani događaj” ne mislimo na casual izlazak na prvi rok ispita da vidiš pitanja, ali barem se nije pisalo samo o ženskom stylingu. 

Doduše broj dva, možda je i bolje da su cipele izgledale točno onako kako jesu - sigurno bolje pašu uz zagrebačke fasade, kolnike i ostale stvari koje ne izgledaju nimalo svečano. 

Ali sve je to nebitno, barem u teoriji. U teoriji je manje važno kako netko  (ili nešto izgleda), važnije je što stoji iza njega - a u praksi?

Odložimo na trenutak (ili zauvijek) Tomaševićeve cipele koje su možda… “nedovoljno dovoljne”, da izbjegnem reć nešto manje pristojno - imamo još dvije aktualne priče na temu izgleda. 

Prva zapravo nije o izgledu, barem ne na prvi pogled, nego o kulenu. 

Možda vas je zaobišla vijest da je prije dva tjedna uhićen bivši gradonačelnik Županje… i baš bi mi bilo drago da ovo samo izmišljam, ali povod za uhićenje je Afera kulen. 

Guglajte ako mi ne vjerujete. 

Gospodin je, kaže internet, gradskim novcem kupio TONU I POL KULENA - ne odjednom, prve vijesti o suspektnom kulenu su se pojavile još 2020., ali valjda postoji minimalna kilaža koja se mora ispunit prije izdavanja naloga. Uhićen je i direktor mesnice, a Uskok se ovih dana, između ostalog, bavi i istragom koja uključuje suhomesnate proizvode.

U kakvim su cipelama uhićeni nam još nitko nije javio, što isto nije bitno - bitno je da je netko potrošio gradski novac na privatno žderanje (ili možda pranje novca kroz kulen) i da bi se vjerojatno svatko složio da to zaslužuje kazneni progon. 

Barem sam ja tako mislila prije nego što sam krenula čitat komentare - i prevarila sam se. 

Slažu se mnogi da je kupovina kulena gradskim novcem nešto što zaslužuje osudu, ali mnogima je sve to samo slatko, simpatično i smiješno. Neki čak kažu da je gospodin iz Afere kulen legenda, a neki samo da ga u potpunosti razumiju jer je kulen ipak kulen, a kad si kulena gladan, nisi svoj. 

I tako krađa novca odjednom postaje topla ljudska priča o neshvaćenom gurmanu koji je možda krao, ali barem je novac usmjerio u nešto što narod voli - nema veze što narod nije jeo, važno je da narod ima razumijevanja, a tko ne bi razumio ljubav prema kulenu? 

“I’m vegan!” - u pravu ste, možda tu ljubav ne bi razumio baš svatko, ali ovdje govorimo o ljudima koji ju razumiju i koriste kao olakotnu okolnost u priči o krađi. Da je isti gospodin gradski novac potrošio na tonu i pol tofua, podrška naroda bi znatno opala, a to je samo još jedan poražavajući podatak o… nedovoljno dovoljnom mentalnom sklopu glasačkog tijela. 

Kakve ovo veze ima s izgledom? Rekla sam da na prvi pogled nema, ali ako pogledate dvaput, jasno je da se kod nas čak i krađa može proglasit simpatičnom - ako ukradeni novac potrošiš na simpatičan proizvod. Tona i pol tofua - u stanicu šnjim; tona i pol kulena - gurman i legenda. 

Na kraju će za cijelu aferu vjerojatno optužit svinju, odnosno svinje od kojih je kulen napravljen, a pokojne svinje ne mogu u zatvor.

Druga priča nema veze sa svinjama, iako ćete vi možda reć suprotno, ali ja neću jer nema Duvnjaka da mi pomogne ako zagusti. Ovo nije priča o svinjama, ali je još jedna o izgledu. 

Točno na dan privođenja gospodina gurmana iz Afere kulen, u policiju je na razgovor došao i direktor Zagrebačkih mažoretkinja. Ne zbog kulena, nego zbog videa koji je dosad vjerojatno vidjela cijela Hrvatska - videa koji bi imao puno manje pregleda da se u njemu nije našao i GOSPODIN Duvnjak. 

Istovremeno je krenula i tona i pol optužbi o ponašanju koje je (allegedly) dijelom “samo” verbalno zlostavljanje, dijelom i ono nastranijeg karaktera, a u moru komentara koji, slično kao i dobra mesnica, nude široku ponudu - ne mesa, nego mišljenja i potencijalnih svjedočanstava - naišla sam na kategoriju koja je vrlo popularna, ali i vrlo nezdrava. 

Ako ne znate kako izgleda glavni akter priče, bacite oko pa mi recite slažete li se s komentarom koji ljudi na internetu vrlo često koriste kao argument i “dokaz.” 

“Vidi mu se na faci da je…” - tako kažu, vidi mu se na faci da je…

“Zločest.”

“Divljak.”

“Predator.”

Puno je ponuđenih opcija u kategoriji “vidi mu se na faci”, a koliko god bih se i sama rado ukrcala na taj vlakić koji putuje prema stanici “jasno je da je kriv”, ne mogu jer je “vidi mu se na faci” opasna pretpostavka. 

Ne zato što mislim da nije kriv ni zato što mislim da je - ne znam dok se ne dokaže jedno ili drugo - ne zato što mislim da su sva svjedočanstva izmišljena ili, kako vole reć na internetu, “privlačenje pozornosti”, nego zato što “vidi mu se na faci” otvara vrata drugoj, puno opasnijoj opciji. 

Ako se čovjeku koji je namrgođen na većini slika “vidi na faci” da je kriv za nešto, što to onda znači za ljude koji se susreću s istim ili sličnim optužbama, ali na slikama su uvijek vedri, nasmiješeni i djeluju srdačno?

Da gospodin iz konkretnog slučaja izgleda drugačije, možda kao George Clooney ili Leonardo DiCaprio iz najboljih dana ili Hamdija iz Big Brothera - što možda nije najbolji primjer ali htjela sam vas podsjetit na dane iz sretne mladosti - što bi to značilo za žrtve i njihove optužbe?

Ne morate smišljat odgovor, ja sam ga zapamtila kad je jedan policajac prije nekoliko godina optužen za seksualni napad na kolegice - bio je relativno mlad, visok i zgodan, a to je bilo sasvim dovoljno da mnogi žrtve proglase lažljivicama koje se samo osvećuju jer ih je sigurno odbio. 

“Prezgodan je on da bi MORAO nekog napastovat!”

Pisali su to i muškarci, ali većinom žene, uvjerene da je nemoguće da netko poseže za seksualnim napastovanjem ako je zgodan i visok. 

“Ne vidi mu se na faci”, pa sigurno nije kriv. 

Ako je faca dovoljno dovoljna, zlostavljanje možda uopće nije zlostavljanje, nego kompliment koji žrtva nije znala primit.

I sad zamislite koliko je to otežavajuća okolnost žrtvi koja pokušava pronać hrabrost da nešto prijavi - ako je netko automatski kriv jer mu se vidi na faci, je li netko drugi onda automatski nevin ako mu se na faci ne vidi?

Kako procijenit za čiju facu će ti ljudi odmah povjerovat, a za čiju će ti reć da sigurno izmišljaš? I treba li u proces uključit i svoju facu? Ima li lijepa žena veće šanse da ju netko ozbiljno shvati od one koja je malo (ili puno) manje lijepa? Jest da je ljepota u očima promatrača, ali promatrači često po naputku vlastitih očiju odlučuju kome se može vjerovat, a tko je sve sigurno izmislio.

“Tko bi nju uopće napastovao ovakvu ružnu?” - da imam euro za svaki put kad sam vidjela ovakav komentar, nakupilo bi se barem za dvije kile kulena.

Znam da je lako pomislit da na temelju nečijeg izgleda i face možemo procijenit njegove (ne)kvalitete, ali to otvara vrata opciji da je nešto što izgleda lijepo vjerojatno nevino i dobro… ili da barem nije toliko strašno. 

Zato je “vidi mu se na faci”, čak i kad paše u priču, opasna ideja - jer je uz nju puno lakše odbacit optužbu protiv face na kojoj se, po našem mišljenju, “ne vidi.”

Slično je i s Aferom kulen koja već uživa ugled simpatične priče jer nam je “faca” kulena draga, a sve bi bilo puno drugačije da je u pitanju tofu. 

Obje stvari su zabrinjavajuće i netočno postavljene - krađa novca je krađa neovisno o tome koliko simpatično izgleda kulen na koji je novac potrošen, kao što je nasilnik nasilnik neovisno o faci kojom ga je priroda nagradila… ili kaznila.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva