Miss7 Blog 02. srpnja 2021.

Naša djeca odrastaju, ali kladim se da ovih dana niz roditelja cvili na kućnom pragu dok im mali odlazi s ekipom na more

Pixsell/Sandra Šimunović. Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić

Vruće je do zla Boga, danas ćemo kratko, blago vama koji ste na godišnjem, bilo u Istri ili Remetincu. Znam da se u odmaralište u Umag ide svojom voljom, pa svakako želim dobar provod, a u ugodne praznike želim i prisilno odvedenima u istražni zatvor te svakako od srca pozdravljam dobro skrojenu optužnicu koja će rezultirati višegodišnjom kaznom ukoliko su akteri krivi, a ne samo spektakularnim uhićenjem. Jer osim Sanadera ne znam nijednog drugog bad luck bijednika koji je popušio toliko robije.  

Za slušatelje Radija Banovine, pozdravljam i svog muža koji sjedi ovdje kraj mene, a rođaku Marijanu želim sretan odlazak na sezonski rad u Pakoštane. Bolje bi zvučalo na odsluženje vojnog roka, ali više ih ne šaljemo zbog slabog proračuna.   

Inače, kad se ide u ljetovalište, u kadrovsku se šalje zahtjev za godišnji. Zna li netko kako se u računovodstvu Grada Zagreba ili HRT-a administrativno tretira odsutnost s radnog mjesta u slučaju uhićenja? Da li Advent poduzetnici, našminkane tajnice, muževi misica i ravnatelji televizija za vrijeme boravka u zatvorskom sobičku s toaletom čučavcem, šlampavim sustanarom provalnikom i dva obiteljska nasilnika recidivista i dalje dobivaju punu plaću? Pitam ovo čisto da znam vrijedi li još koji put žestoko medijski napasti ovaj truli koruptivni klijentelistički sustav ili se nešto promijenilo u međuvremenu jer nemojmo zanemariti činjenicu da živimo u državi koja, unatoč svim dokazima, tek sad uhićuje Bandićevog šofera-poduzetnika s tristo i nešto kućica na Božićnom sajmu. Tip je pravi mađioničar, a mi smo potpuni idioti koji Ivanu Pandžiću i Denisu Mahmutoviću trebamo zahvaliti što su ih kroz 24sata razvalili još prije dvije godine jer bi, u protivnom, adventski mudrijaši sad prodavali kobasice u drvenim kućicama ljetnog izdanja Adventa u Marmontovoj.  

A sad ajmo na pravu temu.  

Što kad jednog dana, umjesto vas i Zdravka Krajine, na godišnji odmor ode vlastito dijete za kojeg ste do tog trenutka smatrali da se još uvijek ne može odvojiti od tate, a kamoli mame? Dijete za koje mislite da ne razumije svijet oko sebe na način kako to vide odrasli, ono isto dijete koje tretirate i dalje kao bebu koja ne kuži da je mama u ozbiljnom crvenom nakon što je po deseti put opsovala tatu, a on divljački zalupio vratima i izašao iz kuće s četkicom za zube i idejom da tu noć prespava u motelu na Samoborskoj.  

Što kad na autobus za Ugljan spakirate onu istu kćer ili sina koji će se iz ljetnog kampa jedva jednom dnevno javiti na mobitel sa zaostatkom od nekoliko sati od vašeg poziva jer su, pazi, imali pune ruke obaveza i nisu stigli prije. 

Što kad taj isti mali čovjek koji jedva na leđima tegli školsku torbu otputuje, bez da trepne, stotine kilometara dalje u neku dvotjednu sportsku školu u zabačenoj vukojebini s dvije trajektne linije dnevno. Jedna tamo, druga vamo. 

Što kad stigne onaj trenutak kad dijete sretno maše kroz prozorsko staklo autobusa koji odmiče s kolodvorskog perona, a na kojem vi ostajete sjediti još pola sata ridajući od plača zbog jada, tuge i nevjerice da je mala igdje otputovala bez vas. 

Značit će to da je došlo vrijeme kad su naše bebe odrasle u samostalnu djecu koja nas više ne trebaju od jutra do mraka, a to što nas je odjednom zatekla situacija u kojoj im pišemo poruku ‘Ljubavi, zvala sam te, ne javljaš se, ajde pliz zvrcni kad vidiš sms’ je realnost s kojom se teško suočava svaki roditelj jer, koliko se god trudio, teško će shvatiti da dijete treba zaista jednog dana otpustiti od sebe i da je potpuno normalna stvar da ono ide samo u svijet.  

Kladim se da ovih dana niz roditelja cvili na autobusnim stanicama, željezničkim peronima i kućnom pragu gledajući dok mali odlazi u autu s ekipom, curom ili bakom i djedom. Gdje god da ta djeca krenula, koliko god da godina imaju i u kako god da dobrim rukama jesu, nama je roditeljima svejedno jer svaki je odlazak rastanak, a činjenica da nisu s nama, dovoljna je da nam natjera suze na oči.  

Imam prijateljicu kojoj je svojedobno toliko nedostajalo dijete da je sjela navečer u auto u Zagrebu, vozila cijelu noć do Cavtata, provela s njim jedan dan i vratila se sutradan natrag na posao. Kad mi je to pričala nisam imala sina. Sad imam i potpuno je razumijem. Majčina nostalgija i briga jači su od ičega na svijetu.  

Zora je sestrina kćer, ima 8,5 godina i unatoč činjenici da imam svoje dijete, onako u praksi, znate kakve su tetke, vole svojatati nećake. Zora je tako zapravo moje dijete, utvaram si da sam je ja odgojila, uzimam si za pravo da joj kažem više nego njena mama, smatram da sa mnom treba dijeliti svoje prave tajne i svakako, ako mene pitate, ja sam i ta koja je s njom najviše boravila. To, dakako, sve skupa nije baš istina, ali tetke su tetke i sve su iste. Zora je neki dan otišla s klubom na sportske pripreme, neće je biti 11 dana i apsolutno mi je nevjerojatno da ona i ja svako jutro u devet sati razgovaramo telefonom o tome što radi i kakav joj je plan za taj dan. 

Naš roditeljski strah je uglavnom nerealan i toga postajemo svjesni tek kad ih nema. Većina majki će se složiti da prve tri godine prolete u iščekivanju kad će balavac napokon skinuti pelene, početi sam jesti, spavati, pišati i oblačiti se jer fizička operativa oko malog djeteta gora je od rada u pogonu varenja bešumnih cijevi. No, onda kada taj dan zaista dođe i oni odjednom žele sami otići u dućan, školu, park i ljetovanje, mi se čudom čudimo kako se to dogodilo, gdje smo propustili trenutak u kojem su odrasli i zašto do vraga nismo bili prisutni uvijek i oko svega.  

Pa zato što je ovo možda dio odgovora.    

Alekesej i ja, ponedjeljak, nakon vrtića 

- Mama, hoćemo ići u park? 

- Ne mogu ljubavi, mama je umorna. 

Odvela ga je navečer teta jer je tata išao na utakmicu, a ja sam spremala veš. 

Utorak, nakon vrtića 

- Mama, idemo kupiti kartice u Konzum? 

- Sad sam bila u dućanu, ići ćemo drugi dan. 

I zaboravila sam na blagajni uzeti glupe nogometaše jer mi je zvonio službeni telefon i baš je bilo jako hitno.  

Srijeda nakon vrtića 

- Mama, hoćemo se igrati Čovječe ne ljuti se? 

- Joj Aleksej, ne mogu, mama ima posla.  

Redigirala sam za ujutro neki tekst.  

Četvrtak, 7 sati ujutro 

- Mama, može doručak, ja bi čokolino? 

- Aleksej pišem kolumnu od 6, jest ćeš u vrtiću.  

Odveo ga je na kraju susjed jer sam u 8,30 imala engleski. 

Četvrtak, nakon vrtića 

- Mama, ja bi vozio bicikl.  

- I ja bi ljubavi, ali mama mora frizeru.  

Tatin bicikl se pokvario još 2019., ali ga nije stigao odvesti na popravak. Ja sam imala izrast ko jazavac.  

Petak, ujutro 7 sati 

- Mama idemo na bazen poslije vrtića? 

- Idemo. 

Došla sam s posla kući u 19.30. Nismo išli. 

U subotu sam morala na plac, pa na kemijsko, kuhala sam lignje i čistila balkon koji je muž obećao riješiti u ožujku. U travnju je, kaže, padala kiša, u svibnju ga nije bilo kod kuće, u lipnju je još bilo hladno i tako je došao srpanj. U nedjelju sam bila mrtva umorna i jedva sam čekala masažu, a s Aleksejem je bila moja sestra jer smo muž i ja radili.    

Mali je navečer legao i zvao me u krevet da mi ispriča što je sve radio kod tete.   

U ponedjeljak sam ustala rano, skuhala mu čokolino, otišla s posla na vrijeme i provela s njim cijelo popodne. I da, zvonio je telefon i stizali su mailovi, i da, posao nam plaća račune i hranu za život, i da, treba biti odgovoran i marljiv, ali posao nije zec i neće pobjeći. A naše dijete će samo jednog dana otići kao što je moja Zora zbrisala u kamp, a ja se doma žderem je li uzela dovoljno aparata za komarce i zašto nisam s njom obavila razgovor prije nego je išla na put da joj dam još tristo pedeset i sedam savjeta koji joj sigurno neće trebati. 

Ali ja mislim da hoće jer tek kad ih nema vidimo koliko smo toga propustili. 

A složit ćete se, ništa nije vrijedno toga, a najmanje posao.   

  

 

Komentari 0