Miss7 Blog 05. srpnja 2021.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu je zaista najvažnija, ali neki još uvijek teško prihvaćaju da je gotovo

Domagoj Knežević
Vedran Tolić.

Tjedan dana prošlo je od utakmice i strasti se još uvijek nisu smirile. Svaki novi dan donosi neke nove trenutke. Krivi grbovi, nove snimke (iz drugog kuta) Gvardiola kako pije vodu te brojne teorije zašto je Rebić par minuta prije kraja prvog poluvremena morao preobuti kopačke. Bez obzira na sve nove snimke i brojna objašnjenja činjenica je kako je za našu reprezentaciju ovogodišnje europsko prvenstvo gotovo. Točka.

Moglo je možda biti „from Russia with love“ u slučaju da se neka od utakmica igrala u St. Petersburgu, a ovako se sve završava s „pozdravom iz Rovinja“. Ne zaboravimo u cijeloj priči ni na škotsku reprezentaciju. Nije ni njima lako. Oni se nakon ispadanja čak nisu mogli ni „vratiti doma“ jer su na domaćem terenu i igrali.

Ono što me umara pa čak pomalo i ljuti je hajka koja je nastala nakon utakmice. Imam osjećaj da nije prošla ni minuta od zvižduka kojom je Cakir označio kraj utakmice i već je krenula lavina komentara. Protiv Dalića, Rebića, Gvardiola. Našao se tu i Kramarić, a nisu zaobišli ni Luku Modrića. „Bio je preumoran, trebao ga je izbornik zamijeniti jer nema on više toliko snage itd.“ 

„Nemoguće da netko mijenja kopačke usred utakmice.“ Ne razumijem zašto bi bilo nemoguće jer Rebić je pokazao da je moguće. Koliko god to nama gledateljima nestvarno izgledalo. 

Koji je točno razlog i zašto se odlučio preobuti usred igre – još uvijek ne znamo. Rebić valjda zna i nadam se kako se radilo o opravdanom razlogu jer ovakve situacije nisu baš uobičajene. Ja barem do sad nisam imao prilike vidjeti ovakvu epizodu s nogometnog terena, ali…

Dobar dio javnosti već je smijenio Dalića. Gotovo. Game over. Nije zaslužio biti izbornik. Odjednom je postalo upitno njegovo znanje, stručnost, sposobnost. Preispituje se svaka njegova izbornička odluka od početka europskog prvenstva. 

Pila se doslovno okrenula naopako i ne znam kako smo kao narod, pogotovo ovi koji smjenjuju i osuđuju, zaboravili da smo se sa zadnjeg svjetskog prvenstva vratili sa srebrnom medaljom oko vrata. Dalić je preko noći postao gotovo pa božanstvo. Omiljeno lice s malih ekrana. Osoba čijoj smo se karizmi, entuzijazmu i smirenosti svi divili. 

Danas ga već neki bez imalo skrupula verbalno cipelare pritom zaboravljajući što je napravio u Rusiji i koju količinu radosti i veselja je zajedno s ekipom fantastičnih nogometaša donio Hrvatskoj i svima onima koji su za hrvatsku nogometnu reprezentaciju navijali.

Složit ćete se sa mnom kako je posljednje svjetsko prvenstvo bilo prekrasno. Hrvatska je u tom razdoblju bila sva u nogometu, a najvažnija sporedna stvar na svijetu samo je dodatno potvrdila tu tvrdnju. Nogomet smo tih dana disali. Zaboravili smo barem na kratko sve one svakodnevne brige i probleme s kojima smo bili suočeni. Sve je palo u drugi plan jer sve oči bile su uprte u televizore i napeto se pratila svaka minuta. Svaki produžetak. Svaka ispucana lopta. Hrvatsku je preplavila euforija, ogromna količina pozitivne energije i zajedništvo. Bilo je lijepo, bili smo sretni i neopisivo ponosni. 

Doček Vatrenih priča je za sebe. 16.07.2018. ostat će duboko pohranjen u srcu svakog navijača. Teško je riječima opisati što se dogodilo tog ponedjeljka, a dogodilo se čudo.

I to je nešto što ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo dopustiti da nam se dogodi amnezija. Iza tog povijesnog uspjeha stoji gotovo ista ekipa koju se sada proziva. 

Ekipa koja nam na ovom nogometnom prvenstvu nije i nažalost neće donijeti iste one trenutke od prije nekoliko godina, ali to je jednostavno tako u sportu. Netko pobjeđuje, netko gubi. Tko gubi ima pravo i ljutiti se, ali razloga za ljutnju ustvari nema.

Sport je sport, nogomet je nogomet. Lopta je i dalje okrugla. Ponekad se stvari jednostavno ne poklope onako kako bi htjeli. Treba ponekad imati i malo sreće. U ovoj odlučujućoj utakmici čak smo je i imali. U obliku španjolskog autogola. Pa di ćeš bolje?

Završilo je tako kako je završilo. Ne možemo uvijek ostvarivati super rezultate i ne treba očekivati kako ćemo uvijek biti na vrhu ili pri vrhu. To tako ne ide. 

Jesu li igrači ili izbornik donijeli neku krivu odluku? Jesu li pogriješili u nekom trenutku? Vjerojatno jesu, ali tko radi taj i griješi. Nemojmo biti uvijek i suviše kritični. Tko od nas nije nikada napravio neki propust na poslu?

Ako i jesu griješili - ja kao prosječni gledatelj to nisam primijetio. Nisam stručnjak i ne razumijem se pa ne želim suditi. Igrači, izbornik i stožer najbolje će znati je li moglo drugačije. Bolje?

Nogomet pratim kao i ostale sportove. Kad igra repka – pratim. Nisam od onih koji pamte sastave momčadi, nazive stadiona, rezultate i sve ostale detalje nekoliko desetljeća unatrag. Priznajem, divim se ljudima koji to sve mogu upamtiti. Poznajem mnogo hodajućih sportskih enciklopedija, ali ja jednostavno nisam taj tip. 

To ne znači da navijam s manje žara i da ne trošim živce u ključnim trenutcima. 

Kad igra reprezentacija, svi gledaju. Stari i mladi, žene i muškarci. Podjednako se svakom golu vesele oni koji ne propuštaju niti jednu utakmicu kao i oni koji gledaju samo kad igra reprezentacija. Nogometni uspjesi povezuju i ujedinjuju. Ljudi se druže. Na trgovima, terasama kafića, u dnevnim boravcima. 

I u tom trenutku treba uživati. Guštati. Sportski uspjeh će ili doći ili neće. Treća opcija ne postoji. 

Ima nešto neobjašnjivo u tim sportskim natjecanjima kad se brane nacionalne boje i to ima posebnu draž. Ponekad ćemo slaviti, a ponekad će nam ostati gorak okus u ustima. 

Bilo bi lijepo da smo pobijedili Španjolce i da smo prošli dalje. Pa onda još dalje i dalje. Do finala.

Bilo bi super.

Bilo bi.

Da nas opet zagrli euforija kao što je to bilo prije tri godine jer nakon ovog korona vremena u kojem smo se našli malo ekstra pozitive svima bi nam dobro došlo.

Ne treba trošiti živce, snagu, žustro raspravljati, upirati prstom i tražiti krivca. Od „što bi bilo kad bi bilo“ - nema efekta. 

Bez obzira na svu silinu teorija kako je trebalo igrati i voditi tekmu, rezultat utakmice takav je kakav je. Pravila igre su takva da pobjeđuju oni koji su dali više golova i tu sva priča počinje i završava.  

Sportskih uspjeha, a i neuspjeha bilo je i bit će. Ja skidam kapu i nogometašima i izborniku. Čestitam im svima i želim im bolji uspjeh na idućem prvenstvu. Ovaj put ispalo je tako kako je. Bit će bolje idući put. 

Nadam se da će oni koji se teško mire s tim da je za Hrvatsku prvenstvo gotovo to i shvatiti. I da će se promijeniti percepcija dijela javnosti koji samo medalju oko vrata gledaju kao uspjeh. Ništa manje od prvog, drugog ili trećeg mjesta se ne priznaje. Umanjuje se sav višegodišnji trud, znoj i muka koju su prošli vrhunski sportaši prije nego što su postigli zapaženi uspjeh.

Mala smo zemlja velikih sportaša. To smo već nebrojeno puta dokazali, a dokazat ćemo opet. Siguran sam. Opet ćemo se osjećati – neopisivo. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0