Danas slavim 42. rođendan!
Prošlih je godinu dana bilo izvanredno izazovno i jaaako se nadam da će uskoro biti gotovo pa ćemo prepričavati kako smo se u to loše, staro vrijeme nosili s koronom, potresom, lockdownima, toksičnom društvenom klimom...
Mene je prvi potvrđeni slučaj korone ulovio na Rebru. Pratio sam prijateljicu koja je krenula s kemoterapijama baš tog 25.2. Osim što sam isplakao dušu na putu do nje jer kreće u još jednu rundu, a znam da će primiti i par teških udaraca, bio je to sasvim običan dolazak na kemoterapiju. Otpratio sam je do odjela, pa onda i do sobe, oprostio se s njom, a čekanje sam odlučio kratiti pisanjem nove knjige i šetnjom po Maksimiru. Tako je i bilo. Sve do nekih 13, 14 sati kada je došla potvrda prvog slučaja. I u tom se trenutku atmosfera automatski promijenila. Ne znam je li tako bilo u ostatku grada, ali u bolnici je zrak postao teži, gušći... Više nisam smio ni kod nje na odjel, da i njoj skratim čekanje jer primanje terapije se odužilo na čitav dan, a neizvjesnost i nesigurnost su se ušuljalale u zrak. Sve se promijenilo u sekundi...
Brzo je uslijedio lockdown, pa zagrebački potres koji nas je sve uzdrmao, a brojne prijatelje i poznanike izbacio na cestu. Prokleto je tužno što su mnogi u istoj situaciji i nakon 11 mjeseci. Izgleda da se delaju druge stvari. Npr., sa žičarom su briljilirali - em je jeftina, em je gotova.
Travanj je označio kraj medenog mjeseca sa Stožerom kada su sramotnom odlukom o održavanju procesije na Hvaru pokazali da im nije nimalo problematično imati dvostruke standarde i tako su uništili enormni društveni kapital kojeg su stekli reakcijama u prvim tjednima. Pa nisu li nam se srca razgalila kada smo vidjeli slavlje političara u izbornoj noći, kako zagrljeni pjevaju ili urliču, a onda kasnije komentiraju „da to i nije bilo tako strašno“. Prvo te ponize ponašanjem, a onda i objašnjenjem... Nažalost, bilo je previše takvih primjera da ih sve nabrojim jer bi pojeli čitav tekst.
Godinu je obilježila i zadivljujuća lakoća jednakog vrednovanja svih mogućih informacija. Tako će stav nekog anonimca o čipu u cjepivu imati jednaki utjecaj kao i stav najuglednijeg stručnjaka iz tog područja. I potpuno je nebitna koja je tema. Ljudi misle da su tema cjepiva, ali nisu. To je samo trenutačni objekt. Prava tema je ta neizrecivo banalna sklonost apsolutno vjerovati bilo čemu i bilo komu. Tema je fascinantna lakoća ignoriranja apsolutno svega što ne odgovara tvom trenutačnom narativu, potpuno je svejedno o kojem se stavu radi. I nije to nova pojava jer uvijek smo bili takvi, ali su društvene mreže to uzdigle do neslućenih razmjera. Uvijek smo imali selektivnu percepciju i uvijek smo više primijećivali ono što odgovara našim trenutačnim uvjerenjima. Npr., ako ste uvjereni da su muškarci svinje, uvijek ćete prije primijetiti one koji pomalo rokću. Ako ste uvjereni da su svi pederi promiskuitentni, uvijek ćete više naglasiti one koji jesu, a zanemariti sve druge. Uvijek smo bili skloni takvom razmišljanju, ali u godini planetarne krize koja je izrodila barem 4 milijarde vrhunskih i nepogrešivih epidemiologa i stručnjaka za cjepiva taj je sindrom olakog promišljanja naglašeniji no ikad. A to će postati jedan od glavnih problema ovog desetljeća jer će otežavati smislenost svake društvene rasprave.
Proteklu su godinu obilježili i pokreti za osvještavanje problema nasilja nad ženama. Tragično je da neki muškići, ali i žene, i dalje ne shvaćaju da ne shvaćaju. I dalje ne shvaćaju koliko je neljudski napasti žrtvu ili insinuirati da njezina bol ima ikakve veze s debljinom njezina novčanika, zaboravljajući koliko ti je ponižen i tjelesni i emocionalni integritet jer se često osjetiš manjima od trulog makovog zrna. Ali većina je društva ipak pokazala da razumije ili barem da žele razumjeti. I da nema nikakvog izgovora za bilo kojeg nasilnika. I da svaki bijednik koji štiti nasilnike, u fakultetskoj, obiteljskoj, svećeničkoj ili liječničkoj odori mora biti procesuiran, a žrtva zaštićena.
Intenzivno je bilo i na privatnom planu pa je i moju godinu, kao i mnoge vaše, obilježila specifična obiteljska dinamika. Supruga je inače desetak dana mjesečno radila u Bruxellesu i Strasbourgu, a od ožujka je doma. I nema šanse da se žalim jer ima obitelji kojima je ova kriza oduzela neusporedivo više tako da smo mi OK.
A i malena je bila više doma što je najčešće bilo odlično, a realno, ponekad i nije. No prihvaćam taj omjer. Znam puno obitelji čiji stanovi i odnosi nisu prilagođeni za toliko intenzivan zajednički život i takav im je životni aranžman ionako stanjenim živcima stvarao osjetno veće probleme.
Ovo je bila godina u kojoj nikad nisam manje putovao. Obično napravim 35.000 kilometara godišnje zbog svih predavanja i promocija po Hrvatskoj i regiji, a prošle sam godina prošao desetak, i naravno, većinom povremeni odlasci na Velebit i more, a zadnjih šest tjedana do Gline. Uvjeren sam da ću i ove godine samo za Glinu iskoristiti još nekoliko tisuća kilometara, ali vrijedi. Apsolutno vrijedi!
Prošlu je godinu obilježilo i pisanje nove knjige, moje najsvetije i najintimnije aktivnosti. Pisanje je alkemičarska odiseja u kojoj ledbeće misli i njihovu energiju pretvaraš u nešto razumljivo sebi, ali i većini drugih ljudi. A glavni alkemičarski alati su um i srce. Kao da si duhovni kipar. A kada se ideja materijalizira onako kako zamisliš da bi ona to voljela, ma... to je to.
Uglavnom, luuuda je godina iza svih nas, a nadam se da nas očekuje bolja. Tome će pridonijeti ljubav, zdrav razum i solidarnost. Uostalom, kao i svake godine. Vidimo se na toj strani stvarnosti!
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.