Najlakše je za sve u životu pronaći krivca, ali riječ je o nama, a ne o njima

Najlakše je za sve u životu pronaći krivca i optužiti nekog drugog. I naravno pritom kritizirati druge koji pokušavaju nešto napraviti drugačije.

No nažalost ili na sreću, sve uvijek kreće od nas. Drugi su ljudi samo naša ogledala, odraz nas samih.

Nije to ugodno čuti, posebno kad se s razlogom i pravom zgražamo nad vijestima svakodnevno.

Što točno mislim?

Protiv krađe smo, je li tako? Osuđujemo krađe i prevare u društvu.

A onda prepisujemo u školi ili ne reagiramo kad vidimo da se drugi tako provlače.

Okolo „dijelimo“ tuđe knjige u PDF-u umjesto da platimo autorsko djelo koje je netko stvorio.

Ili smo „jako duhovni“, pa radimo na crno i ne plaćamo poreze.

Ukratko, uvijek tražimo neki prečac, da nekako zaobiđemo pravila igre.

Protiv nasilja nad ženama smo?

A onda kad dečki u osnovnoj školi krenu šlatati i grliti cure protiv njihove volje odmahujemo glavom jer „boys will be boys“ odnosno ma dečki su samo dečki. A je li, zar ih prelaskom preko toga ne učimo da je ok da kad njima, eto, dođe cure tu da se posluže njima kao objektima serviranim na pladnju i naprave što im dođe. Pa prvo im dođe da ih zagrle protiv njihove volje, pa zašlataju pa... znamo kako to dalje ide. 

I zato sve stvari treba nazivati pravim imenom i rezati u korijenu. I reagirati, a ne odmahivati glavom.

Mi bi veću plaću, bolji posao, veću zaradu, bolje i veće mirovine, je li tako?

A onda okolo jurišamo i spuštamo drugima cijene, obezvrijeđujemo njihov trud i rad, žicamo popuste, gratis ulaznice za evente, ne plaćamo karte za djecu, švercamo se u tramvaju. ne plaćamo drugima na vrijeme, od prijatelja očekujemo da nam sve daju besplatno umjesto da zaista kupnjom podržimo njih rad i trud itd., itd.

Inače kad smo kod novca, ako mislite kao većina, da bi npr. dvostruko više novca riješilo sve vaše probleme, nažalost to nije tako, i tada ostajemo sami sa svojim borbama iznutra.  Nažalost ili na sreću, novčani problemi se ne rješavaju novcem, ali o tome sam već pisala i još ću.

Ako meni ne vjerujete istražite sami kako prolaze dobitnici lutrije i zaključite. Obično završe u još većim dugovima nego prije dobitka.  

Isto tako pogledajte zašto razni poticaji i potpore ništa ne rješavaju, često samo odgađaju neminovno - zato jer nije poanta nekom dati ribu nego ga naučiti da sam peca.

Poticaji, prečice, stalno nam netko treba nešto dati, stalno nam je netko drugi kriv. Država nam treba ovo, država ono.

Stalno nam je netko nešto kriv i dužan.

Stalno smo u nekom mentalitetu žrtve.

A Država, Društvo i Zajednica - to smo svi mi.

I nekad smo svijeta dva potpuno različita. U svim sferama.

Previše je podjela u našem društvu.

Da redom ne nabrajam, sve se svodi da su na kraju svi protiv svih.

No naše društvo je odraz svih nas.

Sve na što se zgražamo u društvu, imamo u sebi.

Htjeli ili ne, svi smo u ovom zajedno.

I kako je jedan moj kolega poduzetnik rekao, a ja ću dodati u svakom segmentu života… hoćete li biti osoba zbog koje se ljudi iseljavaju i bježe glavom bez obzira iz Hrvatske ili zbog koje dolaze u posjet ili se čak doseljavaju? 

Izbor je na vama. I na svima nama.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva