Miss7 Blog 30. srpnja 2021.

Nadam se kao majka da ću klincima omogućiti lijepe uspomene s ljetovanja kakve ja imam

Pixsell/Sandra Šimunović. Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić

Na more smo najčešće kretali radnim danom, oko 4 sata ujutro. Ljetovali smo u Istri i putovali kroz Sloveniju jer je autoputom do Ljubljane bilo svakako brže nego starom cestom preko Rijeke, a i dalje na Koper asfalt je svakako bio crniji i gušći od onog na magistrali. Cilj je bio izbjeći gužve na cesti i dnevnu vrućinu jer je tih godina malo koji auto imao klima uređaj. Zagušljivi zrak koji je glasno šištao iz ventilacije u crvenoj Ladi karavanu bio je mješavina toplog vanjskog vjetra i mirisa plastičnog filtera ruske proizvodnje.

Prolaskom kroz Ptuj i Pazin stvar bi se dodatno pogoršala zbog smrada iz mesne industrije. Mi djeca bi onda začepili nos i disali na usta tih nekoliko kilometara sve dok nam uši ne bi pocrvenile od manjka kisika, a želudac signalizirao da je vrijeme za stati jer bi mogli opet povraćati.  

Pripreme za ljetovanje počele su nekoliko dana prije puta. Sestru i mene je obavezno detaljno pregledao obiteljski liječnik, a morale smo i zubaru da na moru ne bi bilo zajebancije s karijesom. U mjestu gdje smo ljetovali bila je krasno uređena dežurna ambulanta u koju smo išli zbog upale uha od previše ronjenja, rubeole i opeklina od meduza. Ako smo na put kretali u četvrtak, nabavka je startala u ponedjeljak. Djed je na zelenoj tržnici kupio voća i povrća u većim količinama jer je na moru i prije i poslije rata uvijek sve bilo dvostruko skuplje nego u Zagrebu. Ništa se od tada nije puno promijenilo, a Istra je i dan danas skuplja od ostatka Hrvatske.

Jedino su teretna spremišta za aute izgledom modernija od onih koja smo nekad mi vozili. Crni metalik thule sanduk na krovu u svakom slučaju bolje izgleda nego hrđava kuka na Ladi koja je vukla plavu željeznu prikolicu punu paprike, krumpire, kupusa, jabuka i luka pakiranih u roze mrežaste vreće od 15 kila. Djed je nama djeci kupio i lubenice i dinje, a ostalo smo nabavljali tijekom ljeta u okolici Poreča na tamošnjim plantažama.

Važno je bilo da se tata na dan puta dobro naspava. Mama je u međuvremenu pažljivo planski spakirala stvari u auto, a kad smo napokon u ranu zoru krenuli, nas su djecu u dekama samo preselili iz kreveta na zadnji sic. Sjedalice nisu bile obavezne kao ni vezanje, pa smo do Postojne spavale pružene na sjedalu s glavom babi u krilu. Djed se vozio naprijed na suvozačevom mjestu, a među nogama je držao pletenu bocu s 10 litara graševine. Bilo je to domaće vino prepuno sumpora s kojim se volio hvaliti susjedima na moru.

Stvari u prikolici tata je dobro učvrstio rastezljivim pletenim tregerima i prekrio najlonom jer je u Ljubljani baš svaki put padala kiša. Tako nakrcani nismo se razlikovali od Turaka, Poljaka i Čeha koji su, kao i tisuće drugih turista, u koloni gmizili vrućom cestom prema moru. Gumene zastavice iza zadnjih kotača na Ladi strugale su cijelim putem kad god bi auto prešao preko rupe na cesti, a zvuk bi tata utišao pojačavši radio.

Glazbeni repertoar u Blaupunktovom tranzistoru s kasetofonom koji je tata prešvercao iz Trsta nije bio širok. Lepa Brena, Neda Ukraden, Magazin i Miroslav Ilić. Djed je bio alergičan na sve što je zvučalo iole jugoslavenski, pa je s vremena na vrijeme izbacio kazetu i pustio vijesti Radija Zagreb. Do Postojne su se zbog muzičkog programa posvađali barem tri puta, a na odmorištu poznatog slovenskog izletišta stvari su se riješile uz obilan doručak. Mama je u mesinganu žutu kutiju s tankom ručkom na poklopcu spremila svakom dva komada pohanog mesa, a bilo je i paradajza, paprike, štrudle od sira i fileka. Tko je probao vampe u Postojni kune se da bolje ne postoje.

U Červar smo stizali u prosjeku negdje oko podne, ovisno koliko je tata smio brzo voziti, a da deda stvarno ne popizdi i izađe na pola put van iz auta. Tata je bio pasionirani vozač, vozio je u mladosti utrke, a čak i s prikolicom na sovjetskoj krami bili smo brži od ostalih i spretno preticali šlepere. Prvi mjesec dana na moru provodili smo s bakom i djedom, a početkom kolovoza obavila se smjena i preuzimali su nas roditelji. Tata je na more dolazio s drugim autom, u garaži je uz ponos ruske auto proizvodnje držao uvijek i neku dobru njemačku jurilicu za svoj gušt pa su on i mama, bez prikolice, od Zagreba do Červara stizali u prosjeku za tri sata. Tata se volio hvaliti brzom vožnjom, a mama je voljela tatu jer je bio frajer. Pušio je Dunhill, pio viski i zabavljao društvo.

U Červaru smo ljetovale punih 40 godina. Bilo je tamo svakakvog svijeta, najviše Srba i Slovenaca, najmanje Hrvata. Poslije rata omjer se promijenio, a mi smo dolaskom stotina prognanika iz Vukovara stjecale nove prijatelje i polako shvaćale da život nije baš tako bezbrižan. Godinama kasnije, vidjeli smo u Červaru opet i Beograđane, bili su stariji i tiši nego prije, ali sretni što su u svojim stanovima. Mi djeca nikada nismo ulazili u rasprave oko onoga što je bilo, nastavili smo ljetovati s njima kao da su devedesete bile ružan san kojeg se nitko ne želi sjećati.

Godinama kasnije čule smo tek brojne tužne sudbine ljudi koji su jedva izvukli živu glavu iz Vukovara.

Godinama kasnije, kraj je srpnja, a ja sam se umjesto u Červaru, probudila u svom stanu u Gajnicama. U polusnu, još uvijek nesvjesna što je istina, nisam bila sigurna jesam li uistinu u Červaru, u apartmanu u kojem baka kuha puding iz vrećice sa šlagom za djecu iz susjedstva, a moja prijateljica Iva zove da dođem što prije na igranje jer je stigla Breda iz Ljubljane i Martina iz Zagreba ili sam 30 godina starija, tužna što nema više živih roditelja, ni bake ni djeda, ni stana u Červaru, ni ljetovanja tri mjeseca, a ni prilike da ga priuštim svom djetetu.

Kad sam se napokon razbudila kako treba, odvela sam malog u vrtić, nazvala sestru i rekla, rezerviraj hotel, vodimo djecu na kupanje. Trajalo je tri dana, umjesto tri mjeseca, ali nadam se, kao majke, da ćemo klincima ipak stvoriti lijepe uspomene kao što smo ih imale i nas dvije bez obzira što ni mali ni mala neće provoditi toliko vremena na moru niti će ikada imati prava ljetovanja kakva smo imale mi.

 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0