Muškarac u životu ima posebnu povezanost sa samo tri žene

Kažu da muškarac u životu ima posebnu povezanost sa samo tri žene. 
Ženom koja ga je rodila.
Ženom koja mu je rodila.
Ženom koju mu je rodila.
U ovom zadnjem slučaju kod mene nije jedna već tri jer imam tri kćeri i nema sretnijeg čovjeka od mene zbog toga. Najveće bogatstvo. Ove starije su već gotovo pa žene, a i ova mala će to u nekom trenutku postati.

I mogu se u potpunosti složiti s ovim tvrdnjama jer postoji zaista nešto posebno u svakom tom odnosu. Ako krenem od svoje majke i našeg odnosa, naš odnos je vrlo lijep. Imali smo mi svoje uspone i padove u nekim trenutcima, ali valjda je to tako trebalo biti. 
Uostalom, vjerujem da je tako i u većini obitelji. 
Ima stvari koje sam joj možda i zamjerio, bilo je situacija kad sam bio ljut, ponekad i razočaran, ali preboliš, zaboraviš, oprostiš i ideš dalje. Majka je majka. I točka. 
Savršena i u svojim nesavršenostima.
No, tih „lošijih“ trenutaka bilo je mnogo manje i kad bih rekao da je u mom životu, u odnosu s majkom bilo sve kao u bajci s vilama, kućicama od čokolade, čarobnjacima i jednorozima – lagao bih, a to ne želim. 
Sve je to život. Bih li mijenjao nešto da se mogu vratiti u prošlost i utjecati na to – možda i bih, ali s druge strane razmišljam kako se sve trebalo dogoditi upravo iz nekog posebnog razloga i svrhe pa onda mislim kako je dobro upravo ovako kako je i ne bih mijenjao ništa. 
Ni milimetar.
Da su se karte drugačije promiješale – moj bi čitav život izgledao drugačije.

To je ona opcija s tisuću pitanja – što da?
Što da se moji nisu rastali, da nisam krenuo u avanturu podstanarstva?
Vrlo vjerojatno ne bih upoznao svoju drugu ženu – koja mi je rodila, a samim time ni žene koje mi je rodila. Izvjesno je da bi se u nekom drugom scenariju film odigrao ne neki drugačiji način. S nepoznatim zapletom i nepredvidivim raspletom, a taj film ne želim gledati. 
Uživam u svojoj trenutnoj roli na najbolji mogući način sa svim svojim glavnim i sporednim glumcima i ne želim mijenjati – ništa. Niti mnogo preispitivati – što da?

Neke stvari kod vlastite majke počneš mnogo više cijeniti kad si stariji, kad odrasteš. 
Kad i sam postaneš roditelj. Dok si dijete, roditelji su ti koji postavljaju granice, utječu, odgajaju, oblikuju te. Neke stvari ne vidiš i ne znaš jer si dijete. Nedovoljno odrastao. 
U tinejdžerskoj dobi roditelji ti generalno idu na živce jer te ne mogu shvatiti i ne dozvoljavaju ti da radiš baš sve ono što želiš. U našoj kući otac je u odgoju sudjelovao mnogo manje nego mama. Ona je bila ta koja nas je čvrsto držala na okupu i pazila na apsolutno svaki detalj. Stari je više statirao nego što se bavio „obiteljskim poslima“. Sve je bilo na mami.

S odmakom od dvadeset i koju godinu znaš što je sve vlastita mater napravila, poduzela, trpjela ne bi li tebi bilo bolje i znam da joj nije bilo lako. Stara je radila u tvornici, na traci, na normu. I jutarnje i dnevne i noćne smjene, ali niti brat niti ja to nismo osjetili. Bez obzira na sve, trudila se osigurati nam lijepo djetinjstvo i odrastanje. I bilo je. Hvala mama. 
Odrastanje je posebna kategorija. Pubertet, tinejdžerske godine i srednja škola. Uf. 
Kad se samo sjetim s kojim se sve izazovima ona morala suočiti… mogu samo reći – hvala ti mama. 
I brat i ja bili smo mustre samo takve. Bez obzira što smo totalno različiti i „brijali“ svaki svoj film, putra na glavi imali smo obojica.
On je uvijek mislio da sam ja „bed guy“, a ja sam mislio da je to on. 
Što se putra na glavi tiče – vlastitoj mami priuštio sam pregršt „prekrasnih stvari“. Ništa lijepo i prekrasno u tim stvarima nije bilo da pitate moju mamu, a meni je onda baš jako išlo na živce što se ona po mom tadašnjem mišljenju ljutila na mene. Nisam to mogao shvatiti.
Sjećam se samo njenih riječi u nekim „situcijama“ – shvatit ćeš zašto sam ljuta kad budeš imao svoju djecu. 
I bila je u pravu.
Shvatio sam. I sto posto sam siguran kako ne bih želio da mi moja djeca prirede neke „prekrasne stvari“ koje sam ja priredio svojoj mami, ali s kćerima je lakše – kažu. I tješim se time. 

Danas se tim stvarima smijemo, često ih prepričavamo kad smo na obiteljskim okupljanjima i da sam sretan što te anegdote čuju i moje kćeri – nisam, ali… sve to ide u obiteljski spomenar. I bez obzira što sam već svoj čovjek, skoro u četrdesetoj, imam svoj život - ona i dalje brine, ispituje, „gnjavi“, prigovara jer je prošlo „jako dugo“ od kad sam zadnji put nazvao, digne mi tlak ponekad (vjerujem i ja njoj) - pomirio sam se s tim da to tako mora biti. I ne bih mijenjao ništa. To je taj majčinski folklor, duboko memoriran u majčinski genetski kod i nema smisla boriti se protiv toga. Mama ja mama. I mama – hvala ti.

S već ranije spomenutim dvadesetogodišnjim odmakom, a i činjenicom kako sam i sam roditelj već skoro sedamnaest godina imam sreću što je žena koja mi je rodila upravo ta koja jest. Moja gospoja - kako ju od milja zovem i s kojom već dugo koračam kroz avanturu zvanu život. 
I tek sad mogu reći kako sam gotovo pa u potpunosti upoznao koju ulogu ima majka. 
Od prve scene - pozitivnog testa na trudnoću pa do činjenice kako će najstarija kćer iduće ljeto postati punoljetna i sveg onog što još slijedi. Koliko svega u ove godine koje su prošle.

Majke imaju ne jednu ulogu, nego tisuću njih. One su istovremeno psihoterapeutkinja, pedagoginja, odgajateljica, učiteljica, čistačica, kuharica, spremačica, pekarica, slastičarka, animatorica, trenerica, električarka, vodoinstalaterka, vozačica, modna savjetnica, automehaničarka, life coach, financijski savjetnik, dobar i loš policajac… - nastavi niz do beskonačno. 
Gotovo da nema uloge s kojom se jedna majka u svom roditeljskom stažu nije susrela i nema tog izazova koje nisu spremne prihvatiti kad su njihova djeca u pitanju. 
Uvijek moraju biti beskrajno maštovite, podjednako spremne za avanturu, akciju, ponuditi rame za plakanje i ono što djeca od svojih majki očekuju – „one uvijek moraju biti spremne“. 
Uz sve to od njih se očekuje da budu i podjednako uspješne na poslu, a moraju biti i prijateljice svojim prijateljicama, supruge svojim muževima, kćeri svojim majkama... 

Gledam svoju gospoju kako se sa svim tim izazovima nosi već skoro pa sedamnaest godina i ponosan sam što svoju majčinsku ulogu obavlja fantastično dobro. Zdušno i bez zadrške pomažem joj u svim tim izazovima. Ne statiram, ali mama je mama. I ta uzvišena povezanost koju ima s našim kćerima je nešto neobjašnjivo. Posebno. 
Ona to možda i ne vidi svaki put, ali ja vidim jer gledam situaciju iz drugog kuta. 
Od prvog dana, od rođenja prve, druge, treće kćeri -  danas, sutra, zauvijek. Ona je mama. Djeca su centar svijeta i nema te situacije kad gospoja nije stavila našu djecu na prvo mjesto - ispred sebe, ispred mene.   
I sretan sam što tomu svjedočim svakog dana. Počašćen sam što zajedno popunjavamo taj naš obiteljski spomenar. Na sve ono što smo sve već u njega spremili i što ćemo tek spremiti.  
Gospojo, hvala ti što si savršena mama našoj djeci. Ne bih mijenjao ništa. Niti želim, a nema ni potrebe. 

Svi koji su roditelji znaju kako roditeljstvo znači i strepnju, neprospavane noći, potrošene živce, stres, odricanje, izazove… 
Koliko god mi očevi na identičan način proživljavali iste stvari s vlastitom djecom i suprugom – majke su majke – ima neka tajna veza, ta neka nit koja povezuje majke i djecu i one sve to isto proživljavaju na jedan drugačiji način. 
Poseban. Gledam to svaki dan u vlastitoj kući. Čujem to u tonu kad razgovaramo o djeci, vidim to u svemu što ona radi. 
I koliko god puta naše kćeri svojoj majci dignu tlak, dođe do neke svađe, drže se predavanja, čitaju se bukvice – sve na kraju bude dobro. Zaboravi se, oprosti se, ide se dalje.
Bude i suza ponekad. I s jedne i s druge strane, ali i to prođe. Ide se dalje. 
Povezanost ostaje.

Majke imaju posebno mjesto na ovom svijetu jer ako krenemo od temelja, od samog početka, da nema majki niti nas ne bi bilo. I upravo zbog činjenice kako imaju posebno mjesto ne znači da mi ostali u njihovom životu (supruzi, očevi, djeca) ne moramo stalno raditi na tome da se i one osjećaju posebno. 
Mi nismo statisti u njihovom filmu. Aktivni smo sudionici i moramo pokazati zahvalnost, ponašati se na način da se one osjećaju posebno.
Ne samo svake druge nedjelje u svibnju nego kad god to možemo. 
I u redu je ako ponekad pogriješimo, napravimo neki krivi korak, kažemo nešto zbog čega nam je poslije možda i žao. 
Majke su čudo i imaju tu snagu da znaju praštati. 
Hvala vam mame na svemu što ste bile, što jeste, i što ćete tek biti. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva