Muke po praznicima: Nema škole, a baka je umorna, kud opet s djecom?

Sretan Uskrs svima koji slave i jedan i drugi. Vjerosipovjest u Hrvatskoj dijeli ljude najčešće na katolike i pravoslavce, no kad si roditelj potpuno ti je svejedno slaviš li prema kalendaru nešto ranije ili kasnije ili ne slaviš uopće jer praznici često dođu gore nego robija. Službene svetkovine u većini kombinacija stvaraju čitav niz operativnih problema u familijama koje su jedva nakon dvije i pol godine skinule s vrata višekratne izolacije i organizirale se s obvezama u školi.

Iako se svi veselimo uskršnjim zečevima, jajima i šunki, a najviše neradnom ponedjeljku, nakon što Uskrs završi većina će se roditelja suočiti s vječnim problemom: Kome ovaj put uvaliti dijete? To što traju praznici, ne znači da ljudi ne trebaju ići na posao, a tek rijetki među njima neće voditi borbu s osmišljanjem plana gdje za to vrijeme smjestiti i malog razbojnika. 

Kolektivni raspust, kad god došao, zahtjeva organizaciju kao i svaki složeniji event. Ističe se među njima skupina sretnijih roditelja koji i sami imaju mlađe roditelje u Labinu, Batajnici ili Gospiću pa baka i djed, novopečeni umirovljenici jedva čekaju prihvatiti unuče koje će razmaziti spremajući mu za doručak palačinke s Nutellom. Taj divan osjećaj da na Uskrsni ponedjeljak povratak u Zagreb ne uključuje i klinca na zadnjem sjedištu auta, za roditelje je početak pravog godišnjeg odmora. 

Kad imaš djecu, baka i djed su luksuz koji nema premca. Iako će mama i tata zajedno s djetetom ostaviti baki i tablu normabela u kupaonskom ormariću za trenutak kad mali opet loptom razbije susjedin prozor, ljubav prema unučetu veća je od svakog stresa. I koliko god vam svekrva ili punica inače išle na živce svojim popovanjem, suhonjavu rospiju u tom trenutku volite više od svoje mame koja je zbog operacije kuka vezana za krevet.

Na žalost, nisu svi sreće da samo iskrcaju djecu vitalnim starcima pred vratima obiteljske kuće u zaleđu Like i zbrišu natrag u Zagreb. Većina se umornih penzionera često ne može brinuti za dijete duže od jednog popodneva. Fizčki su slabiji, a nemaju ni živaca pa ideja da preuzmu brigu o 9-godišnjem školarcu koji za vrijeme praznika treba uloviti zaostatke iz lektire jer zbog crijevne viroze, korone i upale grla nije nastavu pratio pet tjedana u kontinuitetu, jednostavno nije moguća. Naštukavanje gradiva noćna je mora i za mlađeg roditelja, a kamoli za ženu koja je četrdeset godina radila kuhajući u menzi veće tvornice, a krvavo zasluženu crkavicu od mirovine uglavnom troši na privatnu ordinaciju fizikalne terapije. 

I dok roditeljima s vrtićkom djecom država ide na ruku, pa kinder okupljališta rade non-stop osim u dane službenih praznika (što usput jednoj prodavačici u supermarketu apsolutno ništa ne znači jer ona slažući čajnu u odjelu za suhomesnato tuče smjene i za vikend i za blagdan), roditeljima sa školskom djecom stvar je multiplatformski komplicirana.

Prije svega, zakonski.

Aleksej ima 5 godina i 4 mjeseca i svaki tjedan jednom ostaje sam kod kuće u prosjeku 40 minuta. Tata i ja izađemo u šetnju i ostavimo mu mobitel da nazove ako nešto treba. U tih 40 minuta svoje vrijeme Aleksej može iskoristiti kako želi, s tim da dobije uvijek i manji zadatak nešto napraviti, tipa pospremiti igračke dok nas nema. Ostavim mu upaljen tv i pripremim kiflu, zatvorim prozore, a ulazna vrata stana ostavim otključana da može izaći i pozvoniti susjedi ako nešto treba. U slučaju potresa, zna da mora trčati u sobu i sjesti u kut koji je tata procijenio kao najsigurniji u stanu i u kojem uvijek stoji veliki plišani Mickey Mouse. Prije nego izađemo iz kuće, Aleksej ponovi upute za ostanak u kući.

Moram biti dobar, vratit ćete se u 18.30, a ako počne tresti, stavim Mickeyja na glavu i čekam da dođete. 

Muž i ja šetamo uglavnom dvije ulice dalje, ne s ciljem da ganjamo kilometražu, nego da malog istreniramo da bude samostalan. Nedavno sam ovo ispričala prijateljici, nisam bila sigurna hoće li me prijaviti sutradan socijalnoj službi. Deset puta je ponovila da zakon to ne dopušta. 

Pitala sam što dopušta. 

Na to nije znala odgovor.

Iskreno, ne znam ni ja što zakon dopušta, ali znam da dijete od 6,5 godina koje kreće u 1. razred osnovne škole treba odraditi svoju smjenu na nastavi i u 13 sati ili 16 doći sam kući i čekati da stigne prvi roditelj s posla. U Zagrebu to nije prije 17.30. Ako zakon dopušta takvu stvar, onda dijete treba valjda prije pripremiti za to.

Neka djeca u školi imaju dnevni boravak, ali nemaju sva.

Neku djecu dočekaju baka ili djed kad dođe iz škole, ali ne dočekaju svu.

Neki roditelji imaju backup kad je vrijeme praznicima, ali nemaju svi.

Što je onda s ljudima koji nemaju ništa od nabrojanog, a imaju dijete? Kud s prvašićem za vrijeme Uskršnjih praznika kad se baka razboli, kad dadilja otkaže, kad mama i tata odu na posao, a on nema nastavu?

Opcija je odvesti ga na posao ili unaprijed dresirati da ostane sam doma.  

Što kaže zakon na to?

Vjerojatno ništa jer je temu bolje ne dirati, otvorila bi previše rupa u trulom sustavu. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva