Srdačan pozdrav i sretno Valentinovo… ili početak Korizme, kako je kome prigodnije.
Ispred nas su dani odricanja, ali o tome ćemo malo kasnije.
Prvo ćemo o Super Bowlu koji još nisam pogledala, ali vidim da su ljudi oduševljeni… i bijesni, opet kako je kome prigodnije.
Ove oduševljene vam ne moram objašnjavat, ali mogu ove druge.
Izvođač na poluvremenu je bio Usher (za slučaj da ste uspjeli fulat, što vjerojatno niste), na pozornici mu se pridružila i Alicia Keys pa su skupa izveli pjesmu “My Boo”, ali napravili su nešto nedopustivo - Usher je na kraju Aliciu obrglio oko struka, pa je internet, kako bi internet drugačije, dobio slom pi*ke.
“Kako se usuđuje, to je nečija žena?!”
“Njen muž ovo sigurno gleda, sram te bilo, Usher!”
“Sram te bilo, Alicia, ti si muževa žena!”
Ukratko, ljudi su podivljali, ali ne zato što je netko (možda) bez da je pitao (iako je sigurno pitao na prvoj probi, pa na drugoj, pa na trećoj, pa na tonskoj pa na generalnoj) zagrlio ženu s kojom dijeli romantičnu pjesmu, nego zato što je to “TUĐA” žena.
U 2024., ljudi i dalje misle da je žena nečije vlasništvo, a glavni problem je što će reć muž-vlasnik. Da nije udana, vjerojatno se nitko ne bi bunio - naravno da bi, ljudi ovih dana uvijek lako pronađu razlog da budu bijesni u tuđe ime, pogotovo kad se radi o sasvim bezazlenim stvarima.
Btw, ako želite kvalitetno pobjesnit zbog nečeg što ima smisla, u subotu je na Markovom trgu prosvjed za liječenje Hrvatske. Počinje u 11 sati, što u teoriji znači da klečavci ne stignu - a bilo bi pametno da stignu jer je pitanje vremena kad će im otić koljena, a zdravstvo nam je u rasulu.
A kad smo kod rasula, imam jednu priču koja će vas, nećete vjerovat, potaknut da kažete: “Još je u Hrvatskoj dobro kako je vani.”
Vodim vas u Australiju u kojoj je puno toga naprednije nego kod nas, a vi ćete mi reć jeste li zainteresirani za ovakav tip napretka ili je to nešto čega se možemo kolektivno odreknut.
Mjesto radnje je škola koju pohađa jedna curica - ne bilo koja curica, nego curica koja je član obitelji moje prijateljice koja je upravo u Australiji i jako joj je vruće.
Curica ima 14 godina i krenula je u novu školu, ali nije zadovoljna i želi promijenit razred - tamo zapravo nema klasičnih razreda nego svatko sluša predmete koje je odabrao, ali na početku dana se svi okupljaju na prvom satu i imaju nešto tipa sat razredne zajednice, odnosno “homeroom.” Možda se ne okupljaju svaki dan, nisam sigurna, ali sigurna sam koji je razlog njene želje da promijeni razred.
“Ima previše “furriesa”, ne mogu to.”
Furries su, za slučaj da se nikad niste susreli s konceptom, ljudi koji oblače kostime životinja i generalno se identificiraju kao životinje (u većoj ili manjoj mjeri). Nije to neka neviđena, nova pojava - cosplay je ogromna industrija, a ako netko voli bit u kostimu Stormtroopera, nije nimalo čudno da netko drugi voli bit u kostimu psa, mačke ili nekog imaginarnog bića iz životinjskog svijeta. Nova pojava nije ni antropomorfizam - ima ga u mitologiji, religijama i basnama, a glavna karakteristika mu je da životinjama daje ljudske osobine.
I sve je to lijepo, zabavno i manje-više bezazleno ako pričamo o konvencijama i festivalima ljubitelja cosplaya - imala sam priliku prisustvovati na nekoliko izdanja londonskog Comic Cona i količina truda i ljubavi uložene u kostime je fascinantna.
No, vratimo se na curicu koja želi promijenit razred jer njezin ima previše furriesa.
U spomenutoj australskoj školi - ne mogu tvrdit da je to slučaj u svakoj ali mogu za ovu - hodnik je pun djece koja se identificiraju kao životinje, a upražnjavanje istog im je omogućeno čak i na nastavi.
To u prijevodu znači sljedeće - djeca-furries svaki dan u školu dolaze u kostimu “svoje” životinje i takva sudjeluju u svim školskim aktivnostima, a to se, prema novim pravilima života, ne bi smjelo smatrat čudnim. Naravno da vam to svejedno smije bit čudno, ali preporučljivo je da to mišljenje zadržite za sebe, barem ako ne želite zaradit epitet netolerantne osobe koja ograničava tuđu slobodu.
Imamo, dakle, školu - i još izglednije, škoLE - u koju djeca smiju dolazit u obliku životinja, ali to je tek početak.
Osim što su djeca slobodna na satu povijesti bit vuk - a moguće je i da se na istom satu okupi i sedam kozlića bez da itko trepne - pod odmorom imaju dodatnu slobodu pa većina njih umjesto standardne ljudske komunikacije koristi onu koja ide u paketu sa životinjom s kojom se identificiraju.
“Neki laju, neki mjauču, neki hodaju na sve četiri, a ja samo želim bit okružena ljudima koji pričaju” - kaže curica koja je naumila promijenit razred, svjesna da je vrlo izgledno da će bit proglašena nenormalnom osobom koju smeta tuđa sloboda.
E sad, vi ćete mi reć jesam li i ja netolerantna osoba čiji je svjetonazor u zastari, ali je li ovo smjer u kojem želimo da se svijet razvija?
Protiv cosplaya nemam ništa, nemam ništa ni protiv furriesa - iako ne mogu reć da mi priča o čovjeku koji je svoj kostim zašio na kožu ne zvuči kao uputnica za psihijatra - nemam ništa ni protiv ljudi koji se identificiraju kao nebinarni, trans, fluidni, two-spirit i što god drugo im se uklapa u život, pod uvjetom da ne viču na mene jer sam pretpostavila da su “she/her” a trebala sam pitat za detalje.
Sve mi je ok - meni je važnije da netko ne parkira preko dva mjesta, da ne priča na speaker u kafiću i da nije nasilna osoba, a tuđa osobna identifikacija nije u mojoj nadležnosti.
Ali djeca koja u školu dolaze u kostimu psa, laju pod odmorom i to se smatra njihovom slobodom u koju se ne smije dirat?
Ne treba, hvala.
Jasno mi je da svijetu treba više tolerancije i da ljudima treba dopustit da žive svoju istinu, ali ako imaš 14 i tvoja istina je da si zapravo pas - slobodno me prozovite zatucanom - to je nešto što u najmanju ruku ne bi smjelo postojat na školskom hodniku.
A ne samo da postoji, nego se ljudi kojima to zvuči nenormalno boje podignut glas jer ih možda čeka dobro poznati cancel.
Btw, internetom već neko vrijeme kruži video žene koja želi tužit veterinara jer nije htio pregledat njenog sina koji se identificira kao pas - ili mačka, zaboravila sam - i video potvrđeno nije zajebancija ni satira.
I opet, svijet može puno napredovat po pitanju prihvaćanja drugačijih, ali gdje je granica?
Zamislite da vam dijete ide u školu s vukom i sedam kozlića koji imaju slobodu bit na sve četiri i glasat se kao životinje, a vaše dijete nema slobodu reć da mu je to bizarno i neprimjereno - u teoriji ju ima, ali u praksi bi se vrlo brzo pokazalo da ta sloboda dolazi uz ozbiljne posljedice.
I sama se, dok ovo pišem, svako toliko ulovim u podsvjesnoj panici da će me netko prozvat netolerantnom osobom i “furry-fobom” koji se bori protiv tuđe slobode, a zapravo samo želim da se svijet vrati korak, dva unatrag, u vrijeme kad u ime tolerancije nismo dopuštali stvari koje se kose sa zdravim razumom, vrijeme kad tuđa osobna sloboda nije podrazumijevala da se moram odricat svoje slobode da se pobunim - a da sam roditelj djeteta na kojeg netko laje pod odmorom, mislim da bih se sigurno bunila.
Da sam u Australiji, vjerojatno bi me razapeli zbog ovog, ali u Hrvatskoj još uvijek smijem pitat - je li lajanje u školi u kostimu psa stvarno predivan napredak koji djeci omogućuje da žive svoju istinu ili smo s tolerancijom otišli u potpunu karikaturu?
Zamislite kakav dojam o životu će imat odrasli ljudi koji su već kao djeca imali dopuštenje da laju u školi: “Naravno da smiješ bit pas na satu, a svatko tko se pobuni ide u kaznu” - tko će im ikad uspjet objasnit da svijet ne funkcionira po principu “radi što god želiš?”
Djeci treba sloboda, sloboda treba i odraslim ljudima, ali treba li ikome tolika sloboda da smije doć u školu kao pas, mačka ili jednorog - i da mu se zbog toga ne smije prigovorit?
Meni se čini da ne, ali vi možda znate bolje.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.