Kredit za proslavu: Je li i vama muka od troškova za tuđe svadbe, djevojačke i ostale “Met Gale”?

Now this is a story all about how…

… gradonačelnik Zagreba kaže da su za gužve u gradu krivi i ljudi koji kupuju nove aute? Ne danas.

… šibensko tužiteljstvo odbacilo kaznenu prijavu protiv žene koja je vikala “nakaze jedne, nakaze” jer ne vjeruje policajki koja kaže da ju je mlada “dama” u istom incidentu skoro udarila autom i psovala joj sve po spisku? Ne danas. 

… Tihana Harapin Zalepugin kaže da nije primjereno da žena u godinama pokazuje ruke koje više “nisu za pokazivanje?” Ne danas. 

Danas ćemo malo otputovat u vrijeme, iako smo zapravo već dobrano otputovali s ovim o ženama koje ne bi trebale pokazivat ruke, ali ovaj put ćemo otputovat na ljepši način. 

Neki dan sam radila one fine, rođendanske sendviče koji su se posluživali na tacnama na kućnim proslavama. 

Znate ih sigurno - pomiješate sitno nasjeckane krastavce i šunku, naribani sir i kiselo vrhnje, pa sve namažete na šnitu kruha i stavite u pećnicu na 15 minuta i 200 stupnjeva. 

Kod mene su se još češće radili oni jednako savršeni - zimska, jaje, krastavac i malo majoneze, a nestajali su brže od prijava kad si u HDZ-u… ili brže nego što je mama stigla napravit nove, ako želite da se ne bavimo ružnim stvarima. 

Ideja da ih radim se rodila tijekom vikenda, kad sam od prijateljice slušala priču o dječjem rođendanu na kojem je nedavno bila; osmogodišnje dijete s kojim njena kćer dijeli razred je na svojoj proslavi imalo preko 50 ljudi - i fotografa, catering s uključenom profesionalno izrađenom tortom, a bio je osiguran i stol za odlaganje poklona… ukratko, mala svadba za veliki osmi rođendan, a ja sam se odmah vratila u vrijeme naših školskih rođendana koji nisu bili ni blizu tako raskošni. 

Ok, bila sam zapravo na dva vrlo raskošna rođendana - jedan u Mekiću (ili ako želite da napravimo kaos, u Megiću) u kojem su nas proveli kroz hladnjaču, drugi u pizzeriji u kojoj je svaki od nas desetak uzvanika imao pravo naručit jednu pizzu (za nekih 20 kuna) i jedno piće. 

Ne da je bilo raskošno, nego smo imali osjećaj da je Met Gala. 

Većinu se vremena sve ipak svodilo na kućna druženja - pozvalo bi se pet, šest, uvrh glave dvanaest najbližih prijatelja ako ste baš ekstrovert ili blizanac (što po horoskopu, što onaj s bratom ili sestrom), a pozivnice su bile ručno izrađene, pa fotokopirane. Neki su ih natipkali na kompjuteru koji su imali U STANU (!!!), ali većinom smo ih dizajnirali sami, bojicama i flomićima koje smo imali u pernici - i svejedno su bile najsvečanije na svijetu. 

Najsvečaniji na svijetu su bili i pokloni koje smo dobivali; u papirnicama su se kupovali spomenari, leksikoni i dnevnici s lokotom i ključićem, nekad i kasice-prasice i pernice, a najpoželjniji poklon je bio Impulse dezodorans - pogotovo ako je bio Spice Girls. Tu i tamo bi se našao neki plišani medvjedić ili nevjerojatno skupa Pigna bilježnica iz dućana Morning Glory, a ljudi su se često i grupirali pa bi zajedničkim snagama u WGW-u kupili jedan od onih spektakularnih kombinezona za (sablasnih, niste normalni, što ste toliko trošili) 130 kuna - moj je bio tamnoplavi s bijelim zvjezdicama i još uvijek proklinjem dan kad sam ga prerasla. 

Svečan je bio i catering - mama bi napravila sendviče koje bi poslagala na tacnu, napunila rasparene zdjele smokijem i čipsom, a štapići su se uvijek, kako i priliči velikoj svečanosti, posluživali u čaši. Od ostalih rođendanskih pogodnosti smo imali i plastične čaše za posebne prilike, a na njih se markerom ispisivalo ime vlasnika da se ne dogodi da netko popije TVOJU Colu koja se isto kupovala samo za najvažnije događaje. Torta je većinom bila “ružna”, ili barem ne dovoljno lijepa za reklamu, ali bila je fina i to je bilo sve što nas je zanimalo. Mame koje su radile onu “jež” tortu su bile smatrane čarobnjacima i kreativnim genijima, ali nama je bila super i obična torta sa šarenim mrvicama. 

Fotograf je bio tata, a izrada slika se nestrpljivo čekala - kad su bile gotove, nosili smo ih u školu i radili popis ljudi koji žele svoju kopiju, a kasnije smo ih stavljali u okvire, albume ili lijepili po spomenarima koji su se izmjenjivali školskim hodnicima. 

Fast forward u 2024., društvene mreže su prepune slika s dječjih rođendana na kojima barem prvih nekoliko trenutaka tražiš mladenku i koliko god znam da nije na meni da se miješam u tuđe koncepte, pitam se što je falilo onim običnim, jednostavnim rođendanima kakve smo imali u vrijeme leksikona i do-it-yourself pozivnica. 

Nije im falilo ništa, samo su danas drugačija vremena, ali jesu li stvarno toliko drugačija da djeci na rođendanu treba profesionalni catering? 

I nije pitanje toga tko može, a tko ne može - ionako sve češće čujem i da se ljudi zadužuju da bi organizirali raskošnu proslavu za djecu - pitanje je je li malo pretjerano od osme obljetnice rođenja radit presliku svadbe? 

Pritom, nemam ništa protiv igraonica, rođendaonica i ostalih “onica”, one su blagoslov jer ti nitko neće uneredit stan i neka svatko radi kako mu paše, ali ne mogu se otet dojmu da su dječji rođendani postali još jedan povod za natjecanje - što kod roditelja, što kod djece koja uspoređuju svoju proslavu s tuđima. 

“Vidjet ćeš kad ćeš imat svoju djecu” - iz vaših usta u moj reproduktivni sustav, ali svejedno ne mogu zamislit da ću pozvat 50 ljudi na rođendan osobe s mliječnim zubima. 

I nisu u pitanju samo rođendani, SVE ide u smjeru grandioznosti i megalomanije. 

Otkrivanje spola već odavno ne stane samo u poziv ili poruku, nego se rade vatrometi u boji - neki usput i zapale šumu pa završe u zatvoru, o tome sam već pričala - a ništa manje spektakularna nisu ni krštenja, pričesti, krizme ni djevojačke zabave. 

Unatrag nekoliko godina, čula sam puno priča o djevojačkim zabavama na kojima se za buduću mladenku kupuju pokloni koji graniče sa zdravim razumom i ostavljaju duboke rupe u džepovima uzvanica, a ako se neka od njih usudi pitat zašto se toliko troši, izlaže se osudi i optužbama da očito nije dovoljno dobra prijateljica - da je, valjda bi digla kredit s kojim bi usput pokrila i troškove prisustvovanja na svadbi, sigurno se ne bi bunila protiv nečijeg najljepšeg dana u životu. 

U najboljem slučaju, “škrta” prijateljica se osjeća kao govno, a ima i onih u kojima odjednom više nije dobrodošla na slavlje zbog kojeg ne želi bankrotirat. 

Jedan takav slučaj se prošle godine odvijao u sunčanoj Dalmaciji - mladenka je inzistirala na djevojačkoj u Beogradu jer je htjela super fotke (što vjerojatno više nikom ne zvuči čudno), a kad je od nekolicine najbližih prijateljica dobila informaciju da nemaju 700-tinjak eura za izlazak, poklon, smještaj i putovanje za koje bi trebale uzet i slobodan dan na poslu, prekrižila ih je s popisa i zamijenila onima koje joj nisu toliko bliske, ali jesu dovoljno likvidne. 

I opet, njena djevojačka, njen izbor, njene raskošne objave na Instagramu, ali koliko je raskošan život u kojem prekrižiš najvažnije ljude u zamjenu za super slike?

Ne znam, možda sam zastarjelih razmišljanja - ako jesam, izvolite pokrit ruke koje nisu za pokazivanje - ali ključni sastojak djevojačke bi valjda trebalo bit društvo ljudi koje najviše voliš, a ne onih koji mogu platit da se pojave. 

Zvuči logično, ali po onom što sve češće čujem, logike više nema - skromne rođendanske sendviče je zamijenio catering, jednostavne proslave postaju male svadbe, a najvažnije je da se priča… ne samo kako je bilo, nego i kako je izgledalo. 

A nama je, barem ja to tako pamtim, u vrijeme sendviča posluženih na tacni i bilo i izgledalo besprijekorno - nimalo fotogenično, ali najsvečanije na svijetu.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva