"Moj prijatelj Vili": Kako zbog omiljenog ministra danas proživljavamo scenarij holivudskog blockbustera

Ima par dana, na domaćem programu naletjela sam na film Moj prijatelj Willy. Za one koji nekim čudom nisu gledali ovaj dječji hit radi se o neobičnom prijateljstva između dvanaestogodišnjeg dječaka i velike ribe. Njihove zgode Warner Bros obradio je u četiri holivudska blockbustera, a priča o emotivnom i toplom odnosu između opasne životinje i plahog dječaka za te 90-te bila je uistinu scenarijski spektakl.

Danas kad su iguana, tvor i pustinjska lisica redovni kućni ljubimci odjeveni u svilenu Gucci trenirku, film o umiljatom kitu ubojici nije ništa tako 'wow'. U doba moje mladosti ljudi su u stanu držali mačku i psa, ponekad kanarinca, s tendencijom da ih preko praznika odvedu punici na selo i tamo ostave do slijedeće godine. Bio je rat, padale su granate, ljudi su ginuli. Gdjegod se u ruralnim dijelovima moglo zateći da djeca u dvorištu češkaju prase, ali ono bi ubrzo na čuđenje mlađarije preko noći naglo nestalo. Bila je nestašica hrane, struje, vode. Tek smo poslije saznali zašto stariji nisu objašnjavali otkuda su zapravo stigle one sušene šunke. Možda je zato danas mnogima normalno da buncek za Uskrs sadrži 95 posto jarko roze vode. 
Preostalih pet posto je kost. A meso je u sarmi.
I da, bilo je to doba kad se djeca nisu inače baš previše družila s kitom ubojicom pa je film Moj prijatelj Willy obilježio jednu čitavu generaciju klinaca koja je spoznala prijateljstvo i vrijednost nečega potpuno stranog i neprirodnog, a opet tako očaravajućeg, toplog i emotivnog.  

Film je zapravo priča o gradnji međusobnog povjerenja između dva različita svijeta koja se u naravi stvari ne bi trebala previše slagati, a kamoli družiti. No, film nadilazi granice uobičajenog i dokazuje da stvari mogu biti i drugačije. 
Orka je u međuvremenu od ’93 do danas postala strogo zaštićena životinja, a mi se s njom nismo sprijateljili baš toliko da nam postane kućni ljubimac. Willy nam je ostao samo frend na filmu i sve donedavno nitko nije mislio da bi nam jednog dana, neki drugi Willy, Villy ili Vili mogao nekome opet postati najbolji prijatelj. 
Pogotovo ako je taj Willy, Villy, Vili - jedan hrvatski ministar. Titula političara u našem narodu a priori ne donosi pozitivan predznak jer godine političkih afera učinile su svoje pa tako nikome nije za zamjeriti što mu je povjerenje u državni sustav, najblaže rečeno, poljuljano.  

No, baš kako je orka iz drugog svijeta gradeći međusobno povjerenje postao prijatelj jednom tinejdžeru, tako je Moj prijatelj Vili prije mjesec dana postao meni. A vjerujem i mnogima od vas.  Ja Vilija slušam pažljivije od šefa, vjerujem mu više od muža i poštujem ga skoro k'o Boga.
 
Svaki je dan live u 9 na HTV1. Pa opet u 16 na HTV1. U 18,30 na RTL-u. U 19 na HTV-u. U 19.30 na Novoj TV. 

Starta zorom oko 6 u Zavodu Andrija Štampar.  Da vidi čega sve fali.  
U 7 je u Dubravi. Broji zaražene. 
U 8 zove Alemka Markotić. Ljuta k'o ris.Došla u Vinogradsku neka dva tupana s temperaturom 40. Ne sjećaju se s kim su vikend prije cugali u obližnjem svratištu, ali znaju da im je sad vruće. 
U 8.15 zove Božinović. Pet puta za redom. Vili skine Rudana s telefona. Ti isti neodgovorni balavci su na popisu ovih u strogoj samoizolaciji. Treba hitno evakuirati pacijente s onkologije, pedijatrije i intenzivne. Ni manje ni više ušetali su k'o lokalni šerifi u srce bolnice. MUP će posljedično još 20 ljudi zaključati svakog u svoj stan. Među njima i pet doktora.  
U 8,20 zove premijer. Lud je od HUP-a, HOK-a i HNB-a. Sreća, riješio se na vrijeme Brkića. Kad čuje Vilija, ozari se. Epidemiološki stojimo dobro.  
U 8.30 zove Jasminka. Vilijeva žena. Da provjeri jel popio tablete za tlak. Gastritis. Štitnjaču. Čovjek ima preko 50, sigurno nešto redovno pije. 
U 8,45, Milanović. Vili je sretan što imamo neambicioznog predsjednika. Hoće samo izvještaj. Kolinda bi tražila tenk. Avion. I Trumpa na skype.  
U 9.30 ponovno Božinović. Ona dva pripita iz Vinogradske su dan prije bili u apoteci na Trešnjevci. Hitno treba pospremiti još 20 ljudi u izolaciju. Vili se počinje polako znojiti. Kreće svakodnevni hali gali. 

MUP, HV, civilna zaštita, epidemiolozi, stanje s terena, ravnatelji bolnica, obilazak bolnica, jedna, druga, treća, Arena, šator, civili, vatrogasci, novinari, liječnici, sestre, operativci, volonteri, talijanski ministar zdravstva, španjolski, francuski, njemački, slovenski, Đikić, Jonjić, Lauc. 

Oko podne opet zove Jasminka. Pita jel pojeo sendvič. Vili slaže da jest da se žena dodatno ne sekira. Jer Moj prijatelj Vili već tjednima ustaje po mraku i legne po mraku zajedno sa svima gore nabrojanima. Simpatični crnokosi doktor, slučajni ministar zdravstva, neurokirug, profesor, otac dvoje djece, neplanirani je nasljednik Milana Kujundžića koji će u povijesti zdravstva ostati zapamćen kao čovjek čiju su ministarsku karijeru uništili geodeti, a ne nesposobnost. Ispostavit će se sigurno na kraju da su mu ti građevinski lupeži namjerno krivo izračunali stotine četvornih metara stanova i kuća koje nije unio u imovinsku karticu i koštali ga tako fotelje na Ksaveru.

Od dana otkad je postao ministar Vili ima samo jedan cilj - kako biti dva koraka ispred epidemije. Kako spriječiti katastrofalne scenarije zemalja koje su veće, bolje opremljene, s više resursa, s više svega. Vili je na puno toga računao, sve je pripremio, odabrao je najbolje timove, dao je ljudima da rade ono za što su školovani.
U Hrvatskoj je to, priznat ćete, svojevrsni presedan.
Nije pametovao, nije zapovjedao, nije mahao stranačkom iskaznicom, nije lagao ljude i od početka mandata vrhunski drži pod kontrolom zdravstveni sustav. Jedino na što nije računao su glupani s planom da taj dlično skrojen plan sj...u do kraja.  
Vili se pokazao sposobnim ministrom, okružio se strukom, a mirnoćom, staloženošću i znanjem pacificirao političke manipulatore.

Danima slušam i čitam komentare raznih mama iz parka, susjeda, rodbine, prijatelja i poslovnih kolega i u jednom smo očito svi suglasni -  vjerujemo Viliju Berošu i njegovoj ekipi. U vrijeme katastrofalne svjetske kataklizme u kojoj svakog dana umiru i novo se zaraze tisuće ljudi, u trenutku u kojem se mnogi drugi pacijenti po hrvatskim bolnicama bore za život nevezano za koronu, nakon grdog potresa u Zagrebu i straha u kojem nitko od nas ne zna hoće li već za minutu opet trčati požarnim stepenicama iz zgrade moleći Boga da preživi slijedeći potres, nadu da će biti dobro i da će ako i stradamo zdravstveni sustav funkcionirati ulijeva Moj prijatelj Vili.  Mi ga samo trebamo pozorno slušati.  Ali na žalost nekima je očito i to preteško. 

Tisućama žena, mama, djece, starijih i nejakih važno je znati da ćemo iz svega ovoga izaći živi i zdravi i da smo trenutno u dobrim rukama. A usudila bih se kazati da jesmo, jer sustav dobro funkcionira, jer je ministar zdravstva situaciju dobro procijenio i jer je premijer shvatio da stvari treba prepustiti struci.

I da, možda najvažnije od svega, Vili Beroš, taj pomalo sramežljivi i introvertirani čovjek uspio je cijelu mašineriju ujediniti u istovjetan sustav koji radi u svrhu samo jednog cilja – zaustavljanja COVIDa-19. 

Nakon dugo vremena u Hrvatskoj nije važno iz koje si stranke, koliko novca imaš, jesi li Srbin, Hrvat ili Mason. Važno je jesi li odgovoran i slušaš li Mog prijatelja Vilija i njegovu sjajnu ekipu. 

Primijetili ste zacijelo da trenutno nigdje nema Thompsona, Čavoglava, partizana ni prebijenog pripadnika neke manjinske zajednice. Utihnuo je Bandićev populizam, nikome nije važno kako se zove glavni trg u Rijeci, niti što ti je ono neugledna zlurada ambiciozna kolegica s posla jeftino smjestila ne bi li se što bolje s tvojom informacijom šefu umilila.   

Donedavno jako bitne stvari odjednom su postale potpuno irelevantne. Važno je jedino ostati doma.