Miss7 Blog 11. siječnja 2021.

Mnogi se pitaju što očekivati od nadolazećeg razdoblja – neka bude jednostavno „dosadno

Vedran Tolić.

Polako, ali sigurno idu dani. Za koji dan i eto nas već u sredini siječnja. Pomalo već zaboravljamo na prošlu godinu bez obzira što će nas neki događaji i dalje pratiti. 

Nažalost, još dugo.

Za prošlu godinu većina bi se mogla složiti kako je poput nekog izuzetka, anomalije, predugo ostavljenog biskvita u pećnici, mamurluka nakon čašice alkohola viška…

Ujedno se većina nada kako se godina poput prošle nikad više neće ponoviti. 

Nikad. Ikad. 

Never. Ever. 

Tu konkretno mislim na sve one loše stvari s kojima smo se suočili mada sam čvrsto uvjeren da se svima nama dogodilo i ponešto dobro te da ćemo od prošle godine imati i poneku lijepu uspomenu

Vrijeme je da se okrenemo svemu onomu što donosi nova godina, danima koji tek dolaze, a oni kao i prošla godina, donose nešto novo. 

Na novu godinu želim gledati kao na zakašnjeli poklon ispod božićne jelke. 

Kao na poklon umotan u najšareniji ukrasni papir dodatno uljepšan najljepšom i najvećom mašnom koju se moglo kupiti u dućanu.

S unboxingom paketa u koji je upakirana godina pred nama treba biti pažljiv. Polako, odmjereno, s dozom neizvjesnosti i uzbuđenja. 

Odmjeravaš težinu, lagano treseš kutiju ne bi li barem po zvuku pokušao odgonetnuti što se unutra krije.

Veseliš se sadržaju bez obzira na to što ne znaš što se skriva iza šarenog papira. Istovremeno si siguran kako neugodnih iznenađenja više ne bi trebalo biti jer bilo ih je i previše u prošloj godini. 

Uostalom, poklonima se svi veselimo. Zašto ne bi i novoj godini. 

Pričam s frendom neki dan i pita me što očekujem od nove godine. 

Što očekujem?

Ne mogu na ovo pitanje odgovoriti onako usput. Teško je na ovo, za mene osobno vrlo kompleksno pitanje odgovoriti u neobaveznom telefonskom razgovoru u jutarnjim satima.

Pa meni treba čitav dan da svedem svoja „očekivanja“ u nekoliko rečenica. 

Mislio sam kako će i prošla biti drugačija pa je ispala takva kakva jest. Iza nas je i tu smo gdje jesmo. 

Inače nisam neki tip od očekivanja. Što očekivati?

Istovremeno i sve i ništa.

Polazim od toga kako se za realizaciju nekih svojih planova i ostvarenje snova i/ili želja moraš potruditi sam.

Potrebno je zasukati rukave i primiti se posla jer stvari se ne događaju same od sebe, a vrlo vjerojatno neće taj posao za tebe odraditi netko drugi. 

Taj netko drugi ima svog posla… svoj cilj i plan. Isto kao i ti. 

Ne znači da ti netko neće ponuditi pomoć, dati neki svoj doprinos u bilo kojem obliku za taj tvoj plan i to je ok i lijepo je kad naletiš na pomoć. Ponudi je i ti nekome ako možeš jer dobra djela se u nekom trenutku uvijek vraćaju. U to sam se i sam uvjerio već nebrojeno puta. 

No, ne treba se zavaravati kako će taj netko drugi napraviti sve. Glavnina posla ipak je na nama samima. 

Ima nešto i u onoj staroj „Kako siješ, tako ćeš i žeti“. 

Ponekad se stvari baš fino poslože i ide sve k'o po špagi. Neizmjerno si sretan zbog toga, a ponekad ti se dogodi 2020. 

I tu tvoju špagu prereže napola, a istovremeno svaku polovicu zapetlja, napravi na stotine čvorova i odbaci negdje sa strane. 

Dogodi se svojevrsni domino efekt i htio/ne htio, sve odjednom moraš staviti na postpone.

Do daljnjeg. Do nove godine.  

Pa neka si nam stigla nova godino. 

Kao i sva očekivanja koja sa sobom donosiš.

Jer očekujem sve i ništa. Kao što sam ranije napisao, nisam tip od očekivanja. Ne događaju se stvari po nekoj inerciji. 

Lijepo je veseliti se, nadati se, imati neke svoje planove i očekivanja kako će se u nekom trenutku i sve to ostvariti, ali treba biti spreman i na to kako se sve može preko noći srušiti kao kula od karata.

I upravo ta spremnost da ti u jednom trenutku netko izmakne čvrsto tlo pod nogama je nešto što ti može olakšati ili otežati. Govorim iz vlastitog iskustva i zato je možda bolje ne pretjerivati s velikim očekivanjima. 

Velika očekivanja ponekad donesu i velika razočaranja. Ne nužno i ne uvijek, ali događa se… pa si zbog uzročno posljedičnih veza tužan i razočaran. 

Trudim se koliko god mogu ne nadati se previše i ne očekivati mnogo. Pripremiti se na neki koliko toliko objektivan i realan ishod. Možda čak i kako nešto u što polažem mnogo nade neće proći ili uspjeti mada to ne znači da sam pesimist. 

Upravo suprotno, uvijek optimist, ali lakše je podnijeti kad nešto ne uspije ili se ne ostvari, a na to si bio spreman. Ne utječe toliko na raspoloženje i energiju. Ok, nije prošlo, idemo dalje. 

Kombiniraš, kalkuliraš, guraš. I dalje se trudiš. I opet ponovno s umjerenim optimizmom. 

Isto tako, kad ti nešto uspije, a nisi se pretjerano nadao – razloga za sreću je tisuću. I više od tisuću. Više čak i od dvije tisuće. 

Točnije, dvije tisuće dvadeset i jedan.

Sve to zajedno ne znači da ne treba planirati. Naprotiv, uvijek treba imati neke planove, zacrtati neke ciljeve jer sve skupa nema smisla ako si u svom vlastitom životu samo promatrač ili sporedna uloga. Pasivno gledaš u život kao u rijeku koja mirno teče. Ponekad nešto donese, a ponekad nešto odnese. 

Život, nova godina, budućnost ne voli promatranje sa strane. Traži od tebe inicijativu, akciju, i maksimum koji možeš dati. 

Za novu godinu svi smo pripremili manji ili veći „popis želja“. Očekivanja i nadanja. Ciljeva i planova. 

Prije svega nadam se kako neće biti kao prošla te da će nas godina globalno osloboditi omče kojom nas je stisnula i dozvoliti nam da konačno prodišemo. Dosta nam je korone, potresa, negativnih ekonomskih pokazatelja, pada BDP-a i svih bad vijesti kojima nas poslužuju na dnevnoj bazi.

Netko je napisao kako se nada da će nova godina biti jednostavno „dosadna“. 

Po mom subjektivnom dojmu i u svjetlu svega onoga što je iza nas, složio bih se kako „dosadna godina“ i nije tako loša opcija.  

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

Komentari 0