Mean boys i devijantne djevojke: YOU can’t sit with US!

Ok, let’s go.

YOU

Većina stvari koje imam za napisat o slučaju “vikanje na Mažoretkinju” je temeljena na mojem osobnom doživljaju, a moj osobni doživljaj je da sam “film” koji je prošli tjedan vidjela cijela Hrvatska u sličnom scenariju gledala više puta. I nikad ga nisam gledala sama, uvijek sam bila okružena velikim brojem ljudi. Doduše, nikad nisam nazočila vikanju u mjeri u kojoj smo to vidjeli u viralnom videu koji bi vjerojatno prošao ispod radara da u njemu nije Duvnjak, ali nije mi nepoznata ta - opet po mojem osobnom doživljaju - nabijena, teška i toksična atmosfera.

Ne morate mi javljat da nije nužno reć “MOJ osobni”, pustite me da budem devijantna. 

Pitala sam jednom prilikom ljude oko sebe je li to što gledam normalno, a odgovor se manje-više sveo na “ma, pusti.” Podton odgovora je zvučao kao kombinacija “ne miješaj se” i “ne drami.”

Prihvatila sam ga kao povod za preispitivanje - možda pretjerujem, možda vidim stvari koje ne vide drugi i gledam ih na krivi način, možda samo ne razumijem dinamiku i pristup koji su potrebni za besprijekorno funkcioniranje teama. Možda sam u društvu perfekcionizma koji ne prepoznajem, možda je za postizanje tog perfekcionizma potrebna upravo takva atmosfera. 

Pa valjda bi netko nešto rekao da stvarno postoji problem, sve se događa u prostoriji punoj ljudi. 

Jednom je vikanje okrznulo i mene - nije bilo namijenjeno meni, ali stajala sam na krivom mjestu, u krivo vrijeme, okružena onima koje je trebalo “disciplinirat” i dobila malu porciju onog za što mi je, kad sam prvi put pitala, rečeno “ma, pusti.”

Pustila sam i tad jer je bilo sasvim jasno da hranidbeni lanac kojim sam okružena nije onaj u kojem se moje mišljenje smatra dobrodošlim. Kome da se požalim? Pajdašima u odijelima koji su već dovoljno puta - barem po mojem iskustvu - vidjeli to što im imam za prijavit? Internetu, pa da mi netko kaže da privlačim pozornost? Korisničkoj službi telekoma? 

I na što se zapravo žalim? Na nešto što sigurno nije ugodno, ali je možda samo primjer discipliniranja koji ne razumijem i svakako nije direktno usmjereno na mene? Tužibaba reza, daj šuti i ne miješaj se. 

Reakcije oko mene, odnosno izostanak reakcija ionako govori da vjerojatno samo dramim, preuveličavam, ne razumijem i krivo vidim - shut the f*ck up, ne talasaj.

Ako samo ja pričam o problemu, vjerojatno je problem u meni.

CAN’T

Jednom me, da budem fer, okrznula i toplina… ili nešto što djeluje kao toplina u odnosu na uobičajenu temperaturu. 

Eto vidiš, ETO VIDIŠ, a skoro si napravila nepotrebnu dramu.

Toplinu sam interpretirala kao dokaz da su svi iz kluba “ma, pusti” bili u pravu, ali ne samo to - bila sam ponosna jer sam ju očito napokon zaslužila. Good girl, uspjela si, sad samo nastavi tako i vidjet ćeš da je problem cijelo vrijeme zapravo bio u tebi. 

I tako vas, sigurno bi potvrdili psiholozi, manipulatori uspiju uvjerit da problem nisu oni, nego vi. Naviknu te na loše, trgaju i lome pod izlikom discipline, ljubavi, perfekcionizma ili bilo čega sličnog što zvuči pozitivno, a onda ti daju mrvicu lijepog i odjednom imaš potrebu zaradit svaku takvu novu mrvicu.

Tad mi nije bilo ni na kraj pameti da je vikanje samo “sitnica” u odnosu na sve ostalo o čemu se ovih dana priča - mislila sam da samo svjedočim ponašanju koje je eventualno rezultat nemogućnosti kontrole povremenih ispada bijesa, ali i da vjerojatno ne mogu zamislit stres i odgovornost koji dolaze uz “ozbiljne timske protokole.”

Ovdje dolazimo do kraja (mojeg) osobnog doživljaja i prebacujemo se priče s interneta. 

SIT

Danas se, barem prema moru svjedočanstava koja stižu, ipak čini da sve nije bilo ni blizu kategoriji “ma, pusti.” Naravno, svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja i jedan video nije dokaz za sve što je uslijedilo - možda je sve samo jedan veliki, glasni nesporazum. 

Najčešće internet pitanje je čista logika: “Pa zašto nisu prijavile?”

Slažem se, zašto nisu? Lako za vikanje, iako naravno da nije lako ni za to, ali popis “prijavljivih” situacija je očito puno širi i jeziviji, pa zašto ih nisu prijavile ako su se dogodile? 

Ako ti netko stvarno kaže da mu se za vožnju možeš odužit “čučom”, kako to odmah ne kažeš mami, tati ili policiji? “NAVODNO”, reći će netko tko će ponudit opciju da je cura to izmislila, a ja ne mogu tvrdit da je ili nije… ali ću vas pozvat da mi pronađete curu - ili bilo koju mladu osobu - koja govori “čuča.” Točan izraz možda zvuči kao nebitan detalj u priči, ali u detaljima je vrag.

Ali CSI “čuča” na stranu, zašto nisu prijavile? 

Pitamo mi koji se većinu vremena frizeru ne usudimo reć da nismo zadovoljni frizurom koju plaćamo, što je možda suluda paralela u ovoj situaciji, ali možda i dobar podsjetnik da je hrabrost najsnažnija kad je u obliku teorije - u praksi je oslabljena, čak i u najosnovnijim situacijama. 

Ali daleko je ovo od gluposti kao što je frizura - ovo je, ako je istina, nešto što se MORA prijavit, zašto nisu? 

A kako izgleda “protokol” prijavljivanja - što mentalni, što onaj stvarni?

Ne iz perspektive nas koji sjedimo doma na kauču i romantiziramo vlastito, hipotetsko junaštvo od kojeg tvrdimo da bi pucali u takvoj situaciji - kako izgleda protokol prijavljivanja iz perspektive mlade djevojke koja razmišlja o tom koraku?

Prvo ideju možda prokomentira s kolegicama da provjeri je li sve samo umislila - neke joj možda kažu da nije umislila, neke “ma, pusti”, neke možda kažu da je njihovo iskustvo drugačije i da ne vide problem, a neke da su i same razmišljale o sličnom, pa su odustale jer znaju da će samo sebi stvorit jezive komplikacije. 

I odjednom “moram prijavit” postaje “možda ne moram.” Ili “možda nije pametno.”

Govorimo, podsjećam, o djevojkama u godinama koje dolaze u paru s velikom količinom nesigurnosti, pa ako ista nesigurnost po pitanju prijavljivanja vlada i kod zrelih žena, kako je ne bi bilo u fazi koja je i dalje praktički djetinjstvo?

WITH

Ali ajmo reć da djevojka ignorira sve inicijalne signale koji dovode do obeshrabrenja i odlučuje da svejedno mora prijavit. 

Kome će prvo reć? Možda mami, to je najsigurnija opcija - mama je uvijek tu da te zaštiti. Ili tati - koji tata ne bi izbavio kćer iz nečega što zvuči kao pakao?

Nama koji smo na kauču i to u teoriji zvuči sasvim logično i jednostavno, ali jednostavnost blijedi kad kreneš razmišljat o posljedicama, a teorija se počne približavat neugodnoj praksi. 

“Reći ću mami”… i to će joj slomit srce. Krivit će sebe jer nije znala, bit će potresena, bit će izložena boli koju neće moć potisnut, ni zaboravit. I tako “reći ću mami” lako postaje “možda je ipak bolje da joj ne kažem.” 

“Reći ću tati”… i možda će završit u zatvoru zbog reakcije. I on će krivit sebe, a usput možda napravi sranje iz kojeg nema povratka. Tanka je linija između “moram prijavit” i “možda je bolje da još malo razmislim.”

A ovo je samo primjer standardnih, normalnih roditelja - ima i onih koji bi krivili svoje dijete, kao i onih koji bi ga optužili da izmišlja. 

“To onda nisu pravi roditelji” - nisu, ali nije kao da ne znamo da ima i takvih. 

Ali opet, ajmo reć da djevojka bez straha sve ispriča i mami i tati pa, u slučaju da je riječ o neprimjerenom ponašanju koje nije “samo” vikanje nego nešto puno gore, zajedno otiđu na policiju - opet logično i jednostavno, opet samo u teoriji. 

Koliko smo već puta čuli priče da se čak i medicinski dokazano silovanu ženu pita što je radila sama na ulici usred noći, što je imala na sebi i je li možda nekako izazvala napad? 

Koliko puta smo čuli izraz “počinitelj je već dobro poznat policiji?”

Koliko puta smo vidjeli da se ženu optužuje da sigurno laže jer traži pozornost ili osvetu?

Koliko smo puta vidjeli da netko tko dokazano zaslužuje kaznu i dalje normalno hoda (ili vozi) svijetom, a žrtve padaju u zaborav?

Dovoljno da znamo da odlazak na policiju ne garantira posljedice za počinitelja - o kojoj god kategoriji počinitelja bila riječ - ali u većini slučajeva garantira posljedice za žrtve. 

Sjetite se onog ginekologa koji je i dalje smio radit u osječkoj bolnici iako je bio nepravomoćno osuđen za silovanje pacijentice, ili onog docenta, slučajno ili ne opet u Osijeku, koji je vraćen na posao (s pisanim upozorenjem) iako ga je 13 studenata prijavilo za nasilje. 

I bonus pitanje iz kategorije “zašto nisu prijavile?” - kako znamo da nisu? Nije nemoguće da neke i jesu, ali nije se dogodilo ništa značajno - osim značajnog stresa za osobu koja prijavljuje i njenu obitelj. 

US

A to je samo početak - u “zašto nisu prijavile” ulazi i cijela serija prešutnih, nekad i izgovorenih, a nekad i pisanih i kod javnog bilježnika ovjerenih metoda zastrašivanja zbog kojih je lakše ne prijavit, nego se samo maknut i pokušat si omogućit “luksuz” da više nikad nemaš posla s osobom koja te oštetila.

“Ok, zašto se onda samo nisu maknule?”

Opet, kako znamo da nisu? Neke sigurno jesu, možda same, možda uz pomoć roditelja. Neke su i ostale, a iako je logično pitat “zašto, pobogu?”, mislim da je puno logičnije pitat zašto bi se, pobogu, netko morao odricat aktivnosti, teama i života koji voli zbog nečijeg verbalnog - ili bilo kakvog drugog - nasilja za koje u normalnom društvu ne bi smjelo bit mjesta? 

Ispada da je najveći problem u curama koje su ostale (i njihovim roditeljima), a problem koji se predstavlja kao ključni je možda zapravo žrtva koja nije znala da radi nešto krivo. Možda i nije znao, možda je samo riječ o bizarnom načinu iskazivanja ljubavi i strasti prema poslu, a nitko se (dovoljno bitan) u prostoriji punoj ljudi nikad nije konkretno pobunio.

“A zašto su se tek sad sjetile?”

Uvijek isto pitanje, uvijek isti ponuđeni odgovori. Privlače pozornost, lažu, same su si krive jer su same odlučile bit, citiram jednog stričeka s interneta, “kurve u minicama koje vrte štapove”…

Uvijek isto pitanje, a onima koji ga najviše vole koristit kao “argument” nikad ne padne na pamet da je krivo postavljeno. 

Žene koje nešto prijavljuju s odgodom se u većini slučajeva nisu “sad sjetile”, nego su se sad USUDILE. 

YOU CAN’T SIT WITH US!!!

Možda bi se usudile i ranije da su znale da će ih netko vidjet, čut i ozbiljno shvatit, možda bi to napravile odmah da im netko od koga su očekivale podršku nije dao dobronamjerni savjet (ili “dobronamjernu” prijetnju) koja glasi “ma, pusti”, možda im je samo trebalo vremena da shvate da im se ne pričinjava, da nisu lude i da ne drame.

Ono što nije “možda” je činjenica da o ovome ne bi ni pričali da se u videu nije našao Duvnjak - tko bi bez Duvnjaka uopće pogledao djevojku na koju se vikalo?

Zato se žene “tek sad sjete”, jer živimo u društvu koje nam konstantno nameće ideju da je pametnije da na nasilje zaboravimo u vlastitom aranžmanu - em zato što je upitno hoće li nam netko vjerovat, em zato što nam se usađuje strah od posljedica.

Kad prijaviš nešto, lako je moguće da ćeš otkrit da si punoj prostoriji ljudi koji te neće podržat, nego će ti reć poznatu rečenicu iz filma Mean Girls: “You can’t sit with us.” 

A to je nešto što žene, pogotovo ako su žrtve nasilja, najčešće imaju priliku izgovorit samo u filmu - u stvarnosti ju i dalje poglavito izgovaraju muškarci. U stvarnosti se mjesto za stolom oduzima onima koji prijavljuju, a prijavljeni većinu vremena ostaju sjedit. 

Ne svaki put, nekad u kadar uleti Duvnjak - ali koliko je još kadrova u cijeloj Hrvatskoj u koje nije uletio? 

A što bi se dogodilo da žene shvate da nam ne treba Duvnjak i da je “You can’t sit with us” NAŠA rečenica na koju imamo pravo?

The limit does not exist. 

(Stop trying to make čuča happen). 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva