Miss7 Blog 13. siječnja 2021.

Mali krug velikih kompleksa: Bila sam na plastičnoj operaciji (da razočaram ljude s interneta)

Karmen Božić.

Srdačan pozdrav svima - tj. ne, srdačan pozdrav svima koji kažu Banovina, vama koji kažete Banija srbačan pozdrav i sram vas bilo jer ste loši Hrvati i ljudi. 

Za slučaj da vas je ovo naljutilo, sjetite se da sam ja samo jedan mali čovječuljak koji sarkastično tipka, pa ako vam trebaju koordinate na koju ćete usmjerit agresiju, predlažem cijeli dijapazon drugih ljudi kojima se možete obratit, a koji su plaćeni iz proračuna. 

Dobro usmjerena, pravovremena agresija čini čuda i stvara bolji svijet - loše usmjerena agresija u krivo vrijeme stvara viralnu raspravu o tome jesu li baš svi ljudi koji žive u centru elitistička govna… tako barem čujem da je bilo ovih dana, nisam vidjela, a nisam vidjela jer sam dobar dio prošlog tjedna štedila oči. “Štedjela”, da izbjegnemo crvenu kemijsku u zadaćnici.

Moguće je da sam odabrala loš tjedan za stavljanje očiju na airplane mode, ali vodila sam se idejom da je početak siječnja miran, bez puno važnih događaja i da neću propustiti puno - jbg, krivo sam procijenila, ali nema veze, ljudski je griješiti.

Pod uvjetom da griješiš tu i tamo, jel. Inače je HDZ-ovski? Naravno da ne, kakve vam stvari padaju na pamet?!

A možda sam odabrala i najbolji tjedan za eyes wide shut - sve je stvar perspektive. 

S jedne strane, drago mi je što sam propustila festival terorizma u Americi, s druge strane, propustila sam i priliku da se uz pomoć brojnih internet connoisseura vratim u osnovnoškolske dane, kad se u redu za klizanje na Šalati točno znalo tko je iz centra, a tko nije. 

Prva četiri razreda osnovne škole sam bila u ekipi “oni iz centra”, onda sam se prebacila u team “Maksimir” i guess what - u svakom teamu je bilo “boljih” i u svakom teamu je bilo šupaka.

Bilo je klinaca koje su roditelji naučili da su bolji jer su iz centra, bilo je onih koji su doma naučili da su bolji jer nisu iz centra, bilo je ekipe koja je hodala s nosom u oblacima jer je sa Šalate i onih koji su hodali normalno neovisno o tome koliko metara zračne linije imaju od stana do Bana Jelačića…

U to vrijeme me čudila ideja da netko misli da je bolji od nekog drugog kad kaže “moj plac je Dolac” - danas me češće samo zabavlja. Zabavljalo me najviše kad se jedna kolegica na poslu prema meni počela odnositi kao prema ravnopravnom ljudskom biću tek kad je čula da sam “dijete iz centra” - do tad sam u njenoj glavi bila kat-dva ispod “potrebne” razine.

Da sam joj rekla da sam od 2. do 5. godine Zagreb zamijenila Velikom Goricom, vjerojatno bi me smjestila u kategoriju “osoba level suteren.” Prije nego što nam se gospođa Božica koja misli da su svi ljudi iz centra govna (ili barem većina) nepovratno navlaži - ovo u mojoj maloj informativci znači samo jedno: Jedna moja bivša kolegica je elitističko govno koje između ostalog živi u centru.

Bila bi govno i u Dugavama, i u predgrađu Čazme, bila bi govno i u Mariboru i u Črnomelju i u Rimu, ne onom talijanskom nego onom u Gorskom Kotaru.

Krivo informirano govno - jer je svatko tko misli da je bolji zbog adrese samo jako krivo informiran. 

Točno onako krivo kako su bila informirana i pojedina djeca na klizalištu na Šalati - neka da su bolja jer su iz centra, neka da su ova koja su iz centra lošija jer jesu. 

S tim da je, kad si dijete, to samo smiješno - na kraju dana svi znamo da svako dijete živi tamo gdje mu mama i tata (i sve ostale varijante obitelji) imaju stan. 

Kad odrasle osobe vjeruju da su bolje zbog adrese, to je već zastrašujuće. 

Ništa manje zastrašujuće nije ni kad odrasle osobe cijeli jedan kvart stave u kategoriju “šupci” - to što neki kvartovi lakše privlače hračke predrasuda ne bi trebalo mijenjat srž.

Works both ways, rekli bi u Americi. 

U biti, tko zna što bi tko ovih dana rekao u Americi.

Ja samo znam da sam, i kad sam živjela u centru i kad sam živjela u Velikoj Gorici i kad sam živjela na Maksimiru jednako piškila u krevet.

“Pa koliko dugo si piškila u krevet?”

To se damu (iz centra) ne pita. 

Ali kao dama iz Velike Gorice vam mogu reć da se znalo događat i u četvrtom osnovne - tko nije sanjao da piški i popiškio se, nije živio (na Maksimiru).

Uglavnom, malo mi je i drago da prošli tjedan nisam koristila oči, jer je zbog par minuta nepažnje na internetu isplivala cijela kanalizacija ružnih ideja ljudi koji su često samo krivo informirani - na kojoj god se udaljenosti od Dolca se nalazili.

Na osmrtnici nigdje ne piše iz kojeg je tko kvarta - ali vjerujem da sam inspirirala bivšu kolegicu da to ispravi.

Ali dosta o mom kvartu, idemo o meni i o tome zašto prošli tjedan nisam koristila oči, tj. zašto sam ih odmarala.

Pripremite se za jedan “gasps in Spanish” iako ste u naslovu već vidjeli spoiler - bila sam na plastičnoj operaciji. 

Da smo u sapunici, sad bi krenule reklame za Hairagami - se sjećate toga? Now you do.

 | Autor: Hairagami mi je kroz cijelo djetinjstvo bio u top 5 stvari koje želim najviše na svijetu - u svakom kvartu u kojem sam živjela. Jednom je jedna cura iz razreda došla u školu s njim i svi smo ga htjeli dotaknut za vrijeme odmora. 

Simpler times. 

Uglavnom, bila sam na estetskoj operaciji. 

Imamo gospođu Vlastu na liniji, recite? 

“Sve danas izgledate isto, kao šablona.”

Strpite se malo, Vlasta, još vam nisam ništa rekla, možda sam išla na uklanjanje 6. nožnog prsta - nama iz centra ponekad rastu ekstra dijelovi tijela jer smo bolji. 

Prošlo je točno tjedan dana otkad sam napravila stvar koju sam rekla da NEĆU NIKAD.

IKAD.

Tako sam odlučila kad sam imala 14 godina.

Kad je škola bila popodne, svako jutro sam gledala Oprah Show na Kanalu A - mislim da je išla oko 11 sati, nakon reprize “Princa z Bel Aira”. Možda griješim. 

Ono u čemu sigurno ne griješim je da sam Hairagami željela jednako i na slovenskom. 

Uglavnom, Oprah je jednom prilikom ugostila estetskog kirurga s kojim je pričala o ljudima koji su ovisni o operacijama. Mahom su to bile žene koje su si “uništile” (može i bez navodnika) lice prekomjernim intervencijama, a kojima je zajednička bila opsesija “plastikom.”

Zaključak na kraju polusatnog gostovanja (s nekoliko prekida za AbTronic, koji sam isto jako htjela) je bio da je riječ o osobama koje estetskim zahvatima pokušavaju zaliječiti unutarnje nedostatke - osobama koje nikad neće biti zadovoljne jer je estetikom rijetko moguće nadomjestiti  felere psihe (slično kao što je seljačina seljačina i u novogradnji i u starogradnji).

Moj zaključak je bio da NIKAD, IKAD neću dati da me itko mijenja izvana jer sve što mi smeta mogu riješiti iznutra. 

“Estetika je za nesigurne ljude koji nisu dovoljno jaki da znaju zavoljeti svoje nedostatke.” - to sam induktivnom metodom zaključila s 14, kao što zaključiš da je svatko tko vozi Mercedes šupak jer znaš par šupaka koji voze Mercedes. 

(Ne moram napominjat da se zaključak ni tad nije odnosio na ljude s deformacijama kojima estetika može jako povećati kvalitetu života? Odlično što ne moram.)

U to sam vrijeme poznavala samo jednu ženu sa silikonima i znala sam da je grozna - svi odrasli su to govorili, a kao glavni argument su koristili činjenicu da ima silikone. Nikad ju nisam dovoljno upoznala da saznam je li bila grozna zbog silikona ili samo grozna, sa silikonima.

Do faksa sam upoznala dovoljno normalnih, ne-groznih ljudi koji su iz ovog ili onog razloga bili na estetskim zahvatima, što mi je pomoglo da iz glave izbacim ideju da je to plitka, nedopustivo narcisoidna potreba koja ništa ne rješava, ali i dalje sam odlučno tvrdila da ja NIKAD neću.

Neću, ne vidim potrebu, a i da ju vidim, to su stvari koje mogu zavoljet. 

Danas je sve manje moderno voljet sebe, zato svaka druga cura ima prenapumpana usta i sve izgledaju isto i ostale stvari koje su možda u kategoriji “tako je!”, ali prije nego što nam se internet police Božica opet krene nepovratno vlažit - možda su i u kategoriji “none of your business.”

Meni se osobno ne sviđaju ogromna usta, ni predimenzionirani obrazi, ni pola stvari koje žene ovih dana “rade od sebe” ali unatrag nekoliko godina mi je postalo kristalno jasno da to što netko “radi od sebe” nema puno veze sa mnom. 

Ali svejedno sam sebi branila da ikad odem na operaciju jer bi to značio poraz.

Ne znam točno pred kim, možda pred Oprah i doktorom koji je pričao o ekstremima, možda pred Kiselim gospođama interneta koje žive za to da nekom napišu “nitko više nije prirodan” - bacite oko na komentare ispod svake osobe koja se ikad usudila promijenit nešto što joj se nije sviđalo. 

Ja ih aktivno čitam unatrag godinu dana, otkad sam odlučila da idem na ovu operaciju. 

Količina osobne uvrijeđenosti koju pojedinci - podjednako vrijedi za oba spola - osjećaju jer se netko s kim najčešće nemaju veze “izoperirao” je čudesna. 

“Gdje su nestale prirodne žene?” - znaju već prepoznat i najmanju korekciju. Što je korekcija manja, to je zapravo “nepotrebnija” i manje opravdana.

Žene koje su se malo popravile su plitke, isprazne glupače koje ne znaju graciozno starit, žene koje su napravile velike korekcije su izdajice na razini cijelog roda; kad je dobro napravljeno, ne valja jer nije trebalo ni radit, a kad je napravljeno loše, nekad i na razini utuživog, onda je - zasluženo.

“Šta se uopće išla popravljat?” - jedan od komentara na ženu koja je umrla tijekom estetskog zahvata.

Što mislite, iz kojeg kvarta je osoba koja napiše “tako joj i treba kad se išla dirat” za nekog tko je umro tijekom operacije? Tako je, iz bilo kojeg jer grozni ljudi žive u svakom kvartu.

“Bezveze, izgubila je osobnost, bila je predivna prije!” - moguće najčešći komentar s kojim se ponekad i složim, ali i dalje je u kategoriji tuđeg tanjura. 

“Postala je obična, šteta” - još jedan, zadnji put sam ga vidjela prije 2 tjedna ispod slike žene koja je estetskom kirurgijom smanjila nos koji joj je stršao s lica onako kako strši prevelika jakna koju naslijediš od 4 godine starijeg bratića. Bio je nakaradno velik, a iako je za moj ukus mogao ostati malo veći, none of my business - žena si je promijenila život i vjerojatno se riješila ogromnog kompleksa. 

I dalje nedovoljno dobro za internet police Božicu koja je nezadovoljna idejom da se netko usudio popravit što mu smeta. 

Često razmišljam o ženama i muškarcima koji po internetu omalovažavaju ljude koji se estetski popravljaju - da im netko da budžet od 20.000 eura i kaže da ih smiju potrošit na zahvate koje žele, što mislite koliko bi neiskorištenih sredstava ostalo? 

Vjerojatno ni za jedan Pleterov ručak.

Neki bi potrošili sve. Neki ništa. 

I oboje je sasvim ok dok ne osuđujemo one koji bi. 

Ja dugo jesam, prvo druge, a kasnije i sebe kad god bi mi palo na pamet da bi možda ipak mogla…

NEĆU.

Obećala sam s 14 da nikad neću bit TA osoba - neću dirat ništa, dovoljno sam pametna da svaki nedostatak mogu naučit voljet. 

Prošle godine sam baš u ovo vrijeme stajala u kuhinji i pripremala kolumnu o jednoj stvari koja me već godinama smetala, a unatrag dvije-tri mi je i počela stvarati neugodnosti - podočnjaci.

Glupo, jel da? 

Zanemariv problem. 

Svi imamo podočnjake.

(“Ja nemam!” - viknula je moja bivša kolegica iz centra).

Dođe čovjeku žao što je čitao ovoliko teksta očekujući strastvenu priču o rinoplastici ili novim sisama, a dobio dva podočnjaka.

I baš zato što je “glupo”, “zanemarivo” i “joj daj molim te”, dugo mi je bilo neprihvatljivo poduzet išta - čak i kad su mi ljudi otvoreno počeli govorit da izgledam premoreno i/ili mamurno.

Btw, ne pričam o podočnjacima koji se mogu obuzdat uz 2-3 poteza korektora i/ili s malo kreme od avokada. 

Pričam o debelim, masnim vrećicama koje uz svaki sloj korektora sve više podsjećaju na Mesničku ulicu (ne znam jel znate ako niste iz centra, hairflip) i zbog kojih sam svako jutro sve više izgledala kao Steve Buscemi. 

“Ja to na tebi nikad nisam vidjela” - ok, osobo koja me nikad nije vidjela uživo, to je sasvim ok.

“Ali jesi probala…?”

Jesam. 

Sve sam.

I kremu od avokada koja je sasvim sigurno čudotvorna za sve ispod 21 godine, i serume od ježa, puža i malenog Isusa, svaki korektor, svaki hajlajter, primer, molitvu, egzorcizam, razgovor s Petrom Grašom - SVE sam probala, ali Steve Buscemi je i dalje inzistirao.

Svaki put kad bi se pogledala u ogledalo, cerio mi se u facu, svaki put kad bi bila na televiziji, osim što bi mi šminkeri proklinjali genetiku, dobivala bi poruke od nepoznatih ljudi tipa: “Jesi cugala noć prije” ili “Moraš se naspavat” - i svejedno nisam htjela ništa poduzet. Baš namjerno.

Do te mjere da sam prošle godine pripremala kolumnu u kojoj javno obznanjujem da ću naučit voljet svoje podočnjake koji su sve više podsjećali na fritule koje nisu dobro uspjele. 

Svi s tatine strane ih imamo, to je znak pripadanja, nešto što sam naslijedila i što ću nosit s ponosom.

“To su MOJI dragi podočnjaci” - oprostite ako vam je zasmrdila ova hrpa govana, znam kako vam je. 

Jedan od najljepših trenutaka u životu je kad možeš samog sebe otvoreno pitat “ma kome ti sereš?”

Kome?

Kome se pokušavam svidjet?

Oprah showu iz 1998.?

Internet police Božici koja će mi srat i ako se popravim, i ako se ne popravim?

Sebi? 

Pred kim točno moram priznat “poraz” ako odlučim maknut Buscemija s lica?

Ne zato što se drugima ne sviđa - drugima se uvijek nešto ne sviđa ako tako odluče - nego primarno zato što se MENI ne sviđa.

Meni se ne sviđa izgledat premoreno svaki dan - pogotovo s obzirom na činjenicu da spavam jako disciplinirano, po rasporedu 23:30-7:30, gotovo bez iznimke.

Ne sviđa mi se ni da izgledam natopljeno alkoholom - pogotovo kad uzmemo u obzir da od problema s alkoholom imam to da me ljudi tjeraju da pijem, a ja skoro nikad neću.

Ali čak i da jesam neispavana spužva za alkohol, zato bi moje lice to ikome moralo otkrivat?

“Zato jer treba znat graciozno starit” - apsolutno, a ja sam prije godinu dana u kuhinji, u pripremi kolumne o tome da baš jako volim svoje podočnjake, što je bio potpuni horseshit, odlučila da će dio moje gracioznosti ipak proizlazit iz činjenice da sam uklonila nešto što mi je na lice navlačilo tamu (i dojam alkoholizma). 

Ne jer se ne volim dovoljno da živim sa Steveom Buscemijem ispod oka, nego jer se volim dovoljno da ga prisilno iselim i kažem mu da nije dovoljno dobar da živi na centru mog lica.

Mali krug velikih kompleksa - napokon nestao prije tjedan dana. Podočnjaci i kapci, koji se u mojoj familiji s tatine strane vole razvuć po oku kao langoši koji su se jednom davno za 10 kuna prodavali na klizalištu na Šalati.

Zato sam odmarala oči, jer mi je s njih netko izrezao nepostojeći umor. 

Opisat ću vam sve u sljedećoj kolumni i bez brige, neće bit ništa uz što ne možete pojest ručak - na internetu možete vidjet puno gore, gadnije stvari ispod gotovo svakog teksta o bilo čemu.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 
 

  • vi

    ne daj bože većeg zla..pa to su samo podočnjaci, nije, ne daj bože, pamet hahaha
  • 3462ffb3c8f142b76ddc449ffb7a3f2e3f967639

    https://www.youtube.com/watch?v=7Z97WcG1-n4&list=PL8xUpdvUZrIEvy58QD72_RzMsrWeaY3F0&index=86
  • ja

    O čemu ti pišeš? Lopatu pa u Petrinju. Koja lujka...