Srdačan pozdrav iz Los Angelesa u kojem je trenutno jako hladno - možda ne hladno kao u Zagrebu, ali i dalje hladno. Pogotovo ako si pored oceana, a mi jesmo jer smo smješteni točno na plaži, u Venice Beachu. Hotel u kojem spavamo s jedne strane ima pogled na plažu, čekajte da vam pokažem…
… a s druge strane gledamo na klub koji mi je zapeo za oko već prvu večer. Inače nisam osoba koja se razveseli kad prođe pored kluba - osim ako nije klub tjestenine - ali odlučila sam da ću u LA-u bit otvorena za stvari koje ne uključuju pidžamu, pa sam na povratku iz dućana pokušala uć unutra.
Sat i pol ranije, kad smo tek krenuli u nabavku, ispred ograđenog dvorišnog prostora je bio ogroman red muškaraca koji su očito čekali da ih netko pusti unutra. Sad su sjedili na klupicama u dvorištu, a ja sam krenula prema ulazu na kojem je stajala zaštitarka.
“Is this a club?”, pitam ju, ali me ne čuje jer joj nisam dovoljno blizu. Čuju me dva ogromna frajera iz dvorišta, pa počinju pričat sa mnom.
“Hey!”, zaštitarka me odjednom ipak primjećuje, “what do you need?”
Trebam stan u novogradnji i da mi se slatko ne prima, ali može samo i nešto sitno za popit.
U teoriji bi mi se trebalo spavat jer smo rano ujutro krenuli iz Las Vegasa i dovukli se do Los Angelesa putem Route 66, ali hladni zrak i miris oceana me drže budnom i poletnom.
“Is this a club?” - pitam opet i polako ulazim u dvorište odvojeno ogradom.
“You can’t come in here!”, kaže ona.
“Sure you can, girl”, kaže jedan od one dvojice.
“You can’t talk to her!”, vikne ona u njegovom smjeru.
On ju ignorira.
“Hey, I’m warning you, don’t talk to her!”, stroga je.
“Miss, you need to leave the premises.”
Nije mi rekla zašto, ali polako dobivam ideju da klub pored mojeg hotela uopće nije klub.
“It’s a rehabilitation facility”, kaže mi žena na recepciji kad sam ušla u hotel - za muškarce koji se ili liječe od ovisnosti, ili su izašli iz zatvora pa su tamo u tranzicijskom periodu koji će im pomoć da se ne vrate krivim odlukama.
I dalje djeluju simpa, ali ovo pored hotela definitivno nije “klub” u koji mogu uć.
Tako mi i treba kad samoj sebi pokušavam lagat da volim klubove - ne volim, volim rano ustajanje i kućanske poslove, zato trenutno sjedim u praonici veša i čekam da se odvrte tri mašine.
Od svih mjesta na kojima sam pisala kolumnu, ovo je vjerojatno najčudnije - par metara od mene sjedi čovjek koji je ili serijski ubojica ili suvlasnik Facebooka; u LA-u nikad ne možeš procijenit i to je super, pod uvjetom da niste sami u mračnoj ulici. Točno preko puta je frizerski salon iznad čijeg ulaza stoji tabla s natpisom “no psychic vampires.” Išla bi ih pitat što im to znači, ali nakon “kluba” pored hotela više nemam potrebu.
Los Angeles je čudan grad, ali čak i oni najčudniji ljudi uspijevaju bit ljubazniji od prosječnog Hrvata koji stoji pored tebe u redu u Pošti.
Ovdje ti se u prolazu svatko nasmiješi, kad ti stoji na putu se makne i kaže “sorry”, a ako se nekom sviđa što imaš na sebi, dobacit će ti kompliment u prolazu. I nema šanse da ćeš na šetnici uz plažu izdržat više od 5 metara prije nego što ti netko kaže “good morning!” Neki kažu da je to fejk ljubaznost, ali s tim se nikad ne mogu složit - ako ti netko usput dobaci nešto lijepo i simpatično, odakle ikome pravo da odluči da je to lažno? A i da je, fejk ljubaznost je i dalje bolja od iskrene neljubaznosti koje kod nas ima na bacanje.
Zvuči kao da sjedim u praoni i mrzim Hrvatsku, ali nije tako - samo sam fascinirana količinom otvorenosti koju Amerikanci imaju prema prosječnom prolazniku od kojeg nemaju nikakve koristi.
Nego, zašto sam uopće ovdje? Ne u praoni, nego u Americi. Ovdje sam jer je Mia Dimšić imala nastup u Las Vegasu, a ja sam imala sreće pa sam bila prisutna kad se dogovaralo putovanje - originalni plan je bio da idu samo ona i Damir (njen menadžer), a ja sam se ubacila kao ekstra kofer. Kad se vratim, napisat ću malo detaljniji izvještaj, ali danas ne mogu jer me gledaju veš mašine - zapravo, odlučila sam da će naš današnji razgovor trajat točno onoliko koliko se pere moj veš. To vjerojatno nije najpametnija odluka jer ću bit u panici, ali nisam došla u LA bit pametna.
Postoji hrpa stvari koje bi vam mogla napisat o Los Angelesu, ali većinu njih možete guglat sami - ono što ne možete guglat su usputne stvari koje vidim dok šetam Venice Boardwalkom koji je preko noći krevet mnogim beskućnicima, a preko dana dom svakome tko voli sport i sunce.
Ovo je moj pogled svako jutro oko 7:30.
Dućani još ne rade, ali radi Starbucks u kojem uzimam kavu s kojom odlazim do skate parka koji je uvijek pun ljudi iz kojih isijava sreća. Pročitajte ponovno prošlu rečenicu i pogledajte koliko loše sam odradila ovo “u kojem/s kojom/koji/kojih” - to bi trebalo bolje riješit da izgleda manje glupo, ali izgleda da sam se opustila, što je lijepo u današnje vrijeme kad ljudima to teško ide.
Venice Beach je generalno mjesto na kojem svi djeluju sretno i opušteno - tu i tamo se nađe netko tko viče na tebe u ime Isusa ili samo proizvodi neartikulirane zvukove, ali svi su manje-više samo sretni, susretljivi i imaš osjećaj da im je baš drago što te vide.
Kad kažem sretni i susretljivi, evo par primjera:
- striček koji radi u minimarketu u kojem sam kupovala “drain cleaner” jer nam se zaštopao sudoper i koji mi ga je samo mogao prodat bez dodatnih komentara, ali pitao me “you gotta do THAT on such a beautiful morning?”
- sedamdesetogodišnja pjevačica koja svako jutro pjeva ispred našeg hotela, a kad prođeš, otpjeva nešto što ima veze s tobom
- svatko u bilo kojem dućanu tko te obavezno pita “how’s your day going” i kaže ti “have a good one” kad izlaziš
- ljudi koji dignu šalicu kave i zrak i viknu “cheers” kad vide da ju i ti imaš
Vi odlučite jesu li ljudi ovdje toliko sretni zbog sunca i oceana ili zbog činjenice da je trava legalna u Kaliforniji.
Još jedan sretan, susretljiv čovjek je Jason the psychic, koji mi svako jutro dobaci “here she is, the blonde lady I always see passin’ by”
Ovo je Jason.
Inače mu samo dobacim “good morning”, ali prekjučer me pitao zašto nikad ne stanem da malo popričamo, pa jesam.
Posjeo me i tražio me da izvučem tri tarot karte, ali ne prije nego što mi je rekao da mu je danas naporan dan jer je već morao obavit jedan egzorcizam.
Desetak minuta kasnije, rekao mi je većinu stvari koje već znam - i koje su vjerojatno primjenjive na svakog - a nakon toga mi je objasnio što trebam napravit da bi mi život bio bolji.
“You’re hiding in a shell” - točno, opet vjerojatno za svakog.
“You need to get out of your shell” - opet točno.
“I would suggest micro-dosing with mushrooms” - that escalated quickly.
“Or maybe not mushrooms, maybe you can remodel your apartment… or buy a new car… just get out of that shell”
Dala sam mu 20 dolara i 10 kuna jer skuplja strane novčanice.
Gljive uzela nisam.
Osim Jasona, upoznala sam i celebrity psa koji se zove “Rowdy, the skateboaring dog.”
Rowdy vozi skateboard svaki dan, a ti i ja svaki dan izmišljamo nove razloge zašto nećemo u teretanu.
Pričekajte sekundu, gotov mi je veš i moram ga prebacit u sušilicu.
Kaže djelatnik u praonici da sam mogla stavit manju minutažu za sušenje, ali Jerry Seinfeld kaže “you can’t overdry” pa će bit ok.
Gdje smo stali? Na ljudima koje možeš srest na Venice Boardwalku - mislim da nigdje nisam vidjela toliko prekrasnih žena i muškaraca koji izgledaju kao da su izašli s reklame za parfem, ni toliko bizarnih ljudi koji djeluju kao da ih je netko izmislio za potrebe skrivene kamere.
Najnoviji i najdraži primjer je 60-godišnja žena pored koje sam sjedila danas dok sam čekala tacose - izašla je iz ogromnog kampera koji je parkirala pored restorana, sjela i naručila “virgin Bloody Mary.” Na sebi je imala traperice s resicama, bijelu satensku košulju ukrašenu zlatnom kravatom sa šljokicama i umjetni rep nekoliko nijansi svjetliji od njene kose. Nakon par minuta, iza kampera se pojavio još jedan pas - s istom kravatom kakvu ima i ona, samo u drugoj boji. Tražila sam ju dopuštenje da ga uslikam, izvolite.
Taman kad su se pojavili moji tacosi, pojavila se još jedna žena koja je sigurno tridesetak godina mlađa od gospođe s kravatom.
“Can I pet your doaaaag?” - pitala je onim naglaskom koji sigurno znate iako nikad niste gledali The Kardashians.
“Sure, hon” - gospođa ne priča puno, ali uvijek da sve potrebne informacije.
“Ohmagoooad he’s sooo cute.” (Kjaooooot).
“I named him Godly”, kaže gospođa. “After God.”
“I can totally feel you’re like a really good dog moaaam, I can mirror people’s energies and yours is like sooooo puuuuure” - kaže mlađa i pita gospođu: “And what’s your nameeeeee?” Sve razvlači ali kog briga, ljudi u LA-u često sve razvlače.
“Pinky”, odgovara gospođa kratko i dodaje: “Or Stephanie, whichever you like better.”
“What’s yours?”, pita Pinky ili Stephanie ovu mlađu.
“Wa”, kaže ona.
“Pardon?”, pita Pinkhanie, a ova ponovi: “Wa. Double-u-A, my name is WA.”
“And did you come here to eat?”, Pinkynie se ni na sekundu ne zaustavlja na činjenici da priča s nekim tko se zove WA.
“Noooooaaaaa, I came to hug my fraaaand”, kaže WA, “he works here so I come to hug him every day.”
U sljedećih par minuta WA objašnjava Stephapink da je plesačica (I’m a dancaaaaaar), ali ne “prava”, nego da dolazi na šetnicu i pleše svako popodne, a ja prestajem pratit priču jer mi se hlade tacosi.
Hvatam samo dio razgovora u kojem su WA i Stepinky odlučile da idu negdje zajedno - Pinkysteph ustaje i odlazi prema kamperu, WA ju prati s par metara razmaka, ali ne hoda, nego pleše na način koji je teško opisat riječima, ali otprilike kao da je netko spojio ples Elaine Benes i Phoebe iz Prijatelja.
Sekundu prije nego što je ušla u kamper sa ženom koju je upoznala prije 6 i pol minuta, zagrlila je nekog frajera na cesti, pa nestala iz kadra.
Da je u pitanju bilo koje drugo mjesto na svijetu, rekla bi da će ju sutra vjerojatno pronać kako pluta gola u kanalu, ali ovo je Venice Beach, što znači da će ili skupa provest predivno popodne, ili se vjenčat u Vegasu unutar 9 dana. To je najbolji opis Venice Beacha - sve je čudno, ali zapravo ništa nije.
Ni cura koja pokušava upast u rehabilitacijsku ustanovu jer misli da je klub, ni Jason the psychic koji predlaže gljive/preuređenje stana/novi auto kao da je to sve isto, ni Pinky ili Stephanie čiji pas Godly ima kravatu, ni njena nova prijateljica koja se zove WA.
Sve je čudno, ali ništa nije.
Možda su zato ljudi ovdje toliko sretni, jer znaju da je svako čudno nečije normalno - oprostite, izgleda da me ugrizla Gwyneth Paltrow, čekajte da provjerim sušilicu.
Gotova je, we’re out of time.
Srdačan pozdrav iz praonice, have a good one!
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.