Ljudi, mi se oduvijek dijelimo prema onome u što vjerujemo. Nema druge!

Umoran sam.

Kao i većina nas. Umoran od Covida, psihoze koja vlada i suludosti koje je ova kriza digla na površinu. Umoran sam od činjenice da su naslovnice novina i dalje pune korone, umoran sam od svih promjena u našem svakodnevnom životu. Umoran od online škole, odgođenih promocija, bezumnosti dvostrukih standarda u mjerama... Jednostavno sam umoran. Kao i toliki drugi...

Ali neću posegnuti za nekim od uobičajenih lijekova za umor. Naime, neki se od te sveprisutne iscrpljenosti i nesigurnosti sakriju u čvrstinu ishitrenih zaključaka. To je jedna od najjednostavnijih taktika vraćanja osjećaja sigurnosti. Jer čim čvrsto vjeruješ u nešto (npr., da si prokljuvio da je ovo sve jedna dijabolička plandemija) u tebi se stvori osjećaj sigurnosti. I koliko god je to intelektualno kržljavo, osjećaj je postojan. Jer imaš dojam kontrole nad situacijom. Imaš dojam da znaš ono što se drugima skriva. Ti si taj koji je to otkrio. Imaš i dojam posebnosti, čak i odabranosti, jer nisu to svi shvatili. I to je iznimno kalorična emocionalna hrana. Brojni ljudi griješe kad misle da će razumnom argumentacijom pobiti bilo koju tvrdnju iz ovakvih krugova. Jer ako im ne nađete zamjensku emocionalnu hranu, zamjenski vid osjećaja sigurnosti, oni neće napustiti svoja uvjerenja. Konačno su našli utvrdu koja ih štiti od osjećaja nesigurnosti i neće je napustiti. Bez obzira na sve. Čak i ako dokažeš da su tu utvrdu gradili na pogrešnoj informaciji, umjesto propitivanja čitave utvrde, samo će pronaći nove tvrdnje koje će je dodatno učvrstiti.

Razumijem da se na taj način štite od te bolne dugoročne neizvjesnosti koja još uvijek ima neogračen vijek trajanja. No naravno da neću posegnuti za tom taktikom jer bi mi ona donijela kratkoročno zadovoljstvo, a dugoročno sigurno produbljuje problem.

Neću posegnuti ni za populističkom kamilicom u stilu “Pa zašto da se dijelimo; idemo se koncentrirati na sve što nas spaja...“

Neki iz prve opisane kategorije misle su te podjele dijabolički plan vladajućih po maksimi „Podijeli pa vladaj“ jer naravno, oni sve doživljavaju kroz tu prizmu. Opet, morat ću ih razočarati jer dijeljenje ljudi prema uvjerenjima i vrijednosti je uobičajen je način ljudskog funkcioniranja. Naime, mi se oduvijek dijelimo prema našim uvjerenjima, životnim vrijednostima, pripadnostima plemenima ili narodima... To je činjenica ljudskog postojanja. Identitet gradite prema onome u što vjerujete i kome pripadate. Vaša su uvjerenja i vrijednosti okvir za kreiranje osjećaja sebe. Ta uvjerenja i vrijednosti mogu biti smislene i promišljene ili mogu biti besmislena nakupina riječi. Ali u oba će slučaja imati istu svrhu. Ona će vam reći tko ste. Ona su okosnica vašeg identiteta. I to je nepromijenjiva činjenica ljudskog postojanja.

Dakle, mi se moramo dijeliti jer identitet gradimo prema uvjerenjima i vrijednostima prema kojima se razlikujemo od drugih. Tako ćemo osjećati veću bliskost s onima koji spadaju u naše idejno ili ideološko pleme. Ako smo posebno intelektualno i duhovno zakržljali onda ćemo čak i mrziti pripadnike drugog plemena. Ako smo samo malo pothranjeni onda ćemo imati osjećaj superiornosti nad neistomišljenicima, ali ih nećemo mrziti. A ako smo razumni i zreli, onda ćemo samo konstatirati razliku među nama, ali bez tog žaljenja što se dijelimo prema onome u što vjerujemo.

Tu će taktiku odabrati onu koji imaju nešto nojasto u sebi. Koji ne žele priznati stvarnost, a ona glasi: podjele su naša realnost. Oduvijek je bilo tako i ostat će tako jer tako ljudi funkcioniraju. Imaju vrijednosti i uvjerenja koja ih stavljaju u jednu grupu, a u drugoj su grupi ljudi s drugačijim uvjerenjima. I da, bilo bi ljepše kada ne bi bilo ikakvih podjela. Živjeli bismo harmoničnije ili sretnije. Jednako kao što bi bilo lijepo da jednorozi vode parlament. Ili da bolesti ne postoje. Ili da u čitavom svijetu vlada mir. Jednako su lijepe sve te želje koliko su i nerealne.

Dakle, dijelit ćemo se. Prema onome u što vjerujemo. Jer smo ljudi. I zato nema smisla glumiti nojeve, koliko god bih želio da jednorozi vode parlament. I meni dođe da ponekad ignoriram stvarnost, ali uvijek me onda ugrize za dušu. Pa sam neutralizirao sve nojasto u sebi. Dugoročno je zdravije.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva