Ljubav je slijepa. Je li za uspjeh odnosa najvažnija emotivna povezanost? Ili je više faktora u igri?

Gledam novi reality show na Netflixu Love is blind, Ljubav je slijepa. Ako ne pratiš, da ti ukratko objasnim o čemu se radi. 15 muškaraca i žena dejtaju tjedan dana tako da sjede u odvojenim prostorijama i razgovaraju, ali ne vide jedno drugo. Između njih je zid. Kada i ako se zaljube, zaruče se i tek tada imaju mogućnost vidjeti se i upoznati. Ako pri prvom susretu sve prođe OK i oboje i fizički kliknu, slijedi medeni mjesec pa tek onda, nakon 30 dana suživota i pravo vjenčanje, na kojem i dalje imaju pravo prihvatiti ili odbiti odabranog partnera. 

Pogledala sam dvije sezone američke inačice i uspjeh je otprilike sljedeći:

- onaj par koji se među prvima spoji, ti se na koncu i vjenčaju.

- onaj par koji se vjenča, nakon dvije godine suživota je i danas zajedno.

- od 15 mogućih kombinacija, uspješnost je dva para po sezoni showa.

Što je super kada se usporedi sa showom Brak na prvu, u kojem je fizički aspekt primaran, jer prvo osobu vidiš, oženiš i onda tek krenete s dubljim upoznavanjem.

E sada, Love is blind je trenutno apsolutni hit i moram priznat da kada ga kreneš gledati, jednostavno ne možeš prestati. A ja se pitam zašto? Razlog je prije svega psihološki, jer naravno da nam je uvijek najzanimljivija tematika međuljudskih odnosa. U njoj se svi možemo, na ovaj ili onaj način, pronaći. 

Stoga, bravo još jednom za Netflix, a što ti misliš o svemu ovome? Jer očigledno nas samim naslovom pokušavaju uvjeriti kako je emotivna povezanost dovoljna, čime bi dokazali tezu kako je prava ljubav ipak slijepa. No, je li to baš tako?

Prije svega, ne mogu ne primijetiti kako u showu sudjeluju redom - lijepi i zgodni ljudi. Koji, ruku na srce, nisu baš prosječni i uobičajeni. Dakle, mala je vjerojatnost da ti se netko neće fizički svidjeti jednom kada ga i ugledaš. A njegov karakter, vrijednosti, nesigurnosti, slabosti si upoznala dok ste danima iza zida razgovarali, što opet ostaje samo na priči, jer se ono pravo iskusi tek kada počnete živjeti zajedno. No, složila bih se kako se u tim odvojenim prostorijama ipak rodi snažna povezanost. I jednom kada sudionici krenu pokazivati emocije, ti se zalijepiš za ekran upravo zbog te autentičnosti koja se teško može odglumiti. Daleko od toga kako ima i onih koji se u show prijave samo zbog slave i koji su spremni trpiti bilo što samo kako bi na ekranima ostali što duže. Ali ima i onih koji se spoje zato što se uistinu i zavole, i koji su spremni dati sve od sebe da brak održe jednom kada idila prestane. 

No, zašto je uspjeh dvije kombinacije od njih 15? 

Ne bih rekla da je ovo baš tako mali broj. Prvenstveno zbog toga jer su ti ljudi i dandanas zajedno. Tako da po meni stvar drži vodu. Stoga ću se složiti da je emotivna bliskost ključna za uspjeh ljubavnog odnosa. No, je li ipak jedini bitan faktor? 

Jer ipak su oni koji su se odabrali i fizički i seksualno kliknuli. I to jako. Oni koji to nisu, nisu ostali zajedno. Koliko god da su se trudili uvjeriti u suprotno. Dakle, bitna je i tjelesna privlačnost. Može li se ona zanemariti ili potisnuti u drugi plan, ako je uistinu nema? Čisto sumnjam. 

Nakon dodira, poljubaca i seksa, ubrzo na red dođe i upoznavanje prijatelja i obitelji, kada se na pladanj serviraju, a usput i testiraju ostale vrijednosti, od odgoja, morala, religije. Na tome brojni parovi padnu, jer ako nemaš slične interese, ciljeve i vrijednosti, nema šanse da ćete još dugo ostati zajedno. I to bez obzira na onu poznatu „različitosti se privlače“, jer to očigledno ne funkcionira na duže staze. 

Ono što želim poentirati je da je za uspjeh ljubavnog odnosa bitno SVE. Emotivna, mentalna, karakterna i fizička podudarnost. Kemija i fizika. Tjelesni i biologija. Matematika i logika. A bome i psihologija. Dakle, bitni su svi predmeti. Onaj tko kaže da tjelesni aspekt nije bitan, laže. Onaj tko kaže da mu bliskost nije nužna, bježi od prave ljubavi. Onaj tko kaže da slične životne vrijednosti i interesi nisu tema, kad-tad će nagaziti na minu.

Jednom riječju, bitna je - kompatibilnost. Lonac i poklopac. U psihologiji se zezaju kako se dijagnoze moraju poklapati, s čim bi se svakako složila, jer svima nam je poznata ona kako ne možemo birati u koga ćemo se zaljubiti te da vrlo često i podsvjesno biramo partnere s kojima moramo završiti neke davno započete, ali svakako bolne priče.

Puno je tu faktora koji određuju spoj, a kasnije i uspjeh jednog odnosa. Negdje sam nedavno pročitala:

LJUBAV + SEKS = LJUBAVNICI

PRIJATELJSTVO + SEKS= PRIJATELJI S PRIVILEGIJAMA

LJUBAV + SEKS + PRIJATELJSTVO= LJUBAVNI PAR

Što upravo hoće reći kako je bitno da ti je partner i ljubavnik i prijatelj. Sveto trojstvo. Bez toga jednostavno ne ide. 

No, ipak smatram da je emotivna bliskost temelj svakog odnosa. To je baza na kojoj se gradi samo vaša kuća. U bliskosti se ogoliš. Oguliš fasadu. Skineš masku. Pokažeš se u pravom svjetlu. Tada si slab i ranjiv. Nema obrana, nema zidova. Samo ti kao čisto ljudsko biće. Sa svim svojim nesigurnostima, kompleksima i povredama. Tu se gradi povjerenje i stječe međusobno poštovanje. Tu se rađa prava ljubav.

Kad te netko takvog vidi i u tebe se zaljubi, tada znaš da te zavolio upravo takvog kakav jesi. 

Što ne znači da se ne trebaš mijenjati ili rasti. Pogotovo ako si svjestan svojih mana zbog kojih drugu osobu ponekad povrijediš.

Što ne znači da neće biti svađa. Borba ega je nužna faza, jer ako je nema onda to znači da netko trpi ili guta. 

Što ne znači da ponekad neće biti teško. Bit će, i budi spreman na to.

Emotivna bliskost nije jedini bitan faktor. Ona je potrebna, ali nije dovoljna. Zato je, k vragu, i toliko teško naći nekog s kim ćeš dijeliti svoj život. Zato se prava ljubav toliko i slavi, jer je uistinu rijetka. Zbog čega je na koncu i ovaj reality show toliko gledan. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva