Miss7 Blog 05. kolovoza 2020.

Ljeto 2020.: Tko pod drugim krumpir kopa sam u nju upada?

Karmen Poznić.

Jednom davno… dobar dan, prvo reci dobar dan ljudima.

DOBAR DAN (ljudima).

Jednom davno… sad još samo reci ljudima da je ovo u naslovu namjerno krivo, da uštediš vrijeme svima koji će ti se htjet javit u inbox.

Ok, ovo u naslovu je namjerno krivo, ali do kraja teksta ćete sigurno pronać druge stvari zbog kojih ćete htjet vikat na mene. Sve sam vam omogućila.

Jednom davno… može, smijemo krenut.

Jednom davno, kad sam bila učenica 4. razreda osnovne škole, u mom su se životu dogodile dvije jako važne stvari.

Prva je bila kompjuter koji sam dobila negdje u rujnu - trebao je doći u ponedjeljak ujutro, a mene je sasvim slučajno baš tad “bolio trbuh”, pa sam ostala doma. Ostala sam doma i sutradan i dan poslije, a dok je moja mama razmišljala otkud mi još jedna crijevna viroza, ja sam razmišljala o tome kako ću, čim se blaženi Pentium 133 pojavi na našem stolu u dnevnoj sobi, provesti dan zalijepljena za Paint i Solitaire (FreeCell i Minesweeper su tad još bili prenaporni za moje želje i mogućnosti). Nakon 4 dana “viroze”, postalo je jasno da mi nije ništa pa sam u petak morala u školu. Kompjuter je, naravno, došao baš tad. 

Druga važna stvar se dogodila u listopadu, kad mi je umro deda. Sjećam se da smo taj tjedan bili na mini-maturalcu u Novom Vinodolskom, na kojem sam, između ostalog, bila četvrta pratilja na izboru za Miss - što načelno ne postoji, ali dobila sam lentu tako da shut up. I baš tu večer, kad je moja neprikosnovena ljepota okrunjena nepostojećom titulom, život me obezdedio, što nije riječ, ali je svejedno točan opis situacije.

Često mi kroz život padne na pamet kako bi bilo da mi se deda vrati na tjedan dana - ne znam jel vi ikad razmišljate o takvim stvarima (ne o mom dedi nego generalno), ali ja se svako malo pitam što bi bilo da se odjednom pojavi. 

Što bi rekao na svijet, kako bi reagirao na mobitele, kako na automatizirane pipe u wc-ima (one sotonske koje u sredini imaju vodu, a sa strane sušilo pa si najćešće prvo samo posušiš sapun), što bi rekao na Instagram, što na činjenicu da imamo pivu s okusom jabuke…

I kako bi mu uopće krenula objašnjavat 2020. godinu?

Zapravo, ne mora ni bit cijela godina, može samo bit ljeto 2020.

Zamislite da se netko tko je umro prije 20-ak godina vrati na tjedan dana i da mu morate objasnit ljeto 2020. u Republici Hrvatskoj. 

Dragi deda… za početak, paradajz više nema okus. (Znam da ovo nije konkretno povezano s 2020. jer paradajz nema okus od još otkad je u Magazinu bila Danijela Martinović, ali svejedno je informacija o ljetu 2020. koju moraš dat čovjeku.)

Paradajz nema okus i ne možeš ga kupit bez maske na licu.

Zašto svi imamo maske?

Imamo ih jer postoji virus koji napada samo starije ali ipak i mlađe ali ne bebe ali definitivno i njih, ali ne pse ali da. Loša vijest je da je hrpa ljudi zbog virusa ostala bez posla i da nas čeka globalna recesija, ali dobra vijest je da virus potvrđeno ne napada ljude na biralištima, vjenčanjima BEZ vlakića i naravno, crkvama. Bonus pozitivna eksternalija - ljudi su naučili prat ruke, ono što smo mene učili kad je u Magazinu bila Ljiljana Nikolovska.

U Zagrebu po cesti padaju komadi zgrada jer smo nedavno imali potres koji u normalnim gradovima ne nosi preveliku štetu, ali kod nas je ubio jednu curicu i obeskućio stotine obitelji. I bonus informacija - postoje ljudi koji se naslađuju činjenicom da je najviše najebala “bogata bagra iz centra.” 

“Vjerojatno jer ne znaju da u centru živi hrpa siromašnih penzića” - da, to je i meni palo na pamet, ali mislim da se naslađuju zato jer su generalno govna. 

Speaking of govna, u Varaždinu je nedavno palo više kiše nego u Zagrebu i ljudi su od problema imali “di mi je kišobran” - Zagreb se pretvorio u terme, samo što smo umjesto ljekovitog blata imali govna iz kanalizacije. Jedan Tihomir je na svoju ruku dignuo branu da spasi cijeli kvart pa su ga uhitili,  jedna Mirna je skočila i zaplivala Miramarskom da izvuče čovjeka koji se utapao u vlastitom autu, jedan gradonačelnik je rekao da smo sami krivi za poplave i da je šteta praktički zanemariva. Ali dobra vijest je da imamo najljepše fontane… nemamo, još su povrh svega i ružne.

Od vijesti o govnima iz drugih županija ovog ljeta imamo da je netko u Slavonskom brodu ukrao guralicu curici s cerebralnom paralizom, što je na izboru za Miss najvećih govana Republike Hrvatske minimalno prva pratilja.

Od fekalija u prometu - osim onih iz zagrebačke kanalizacije - imamo tri mikropenisa koji u Splitu prolaze kroz crveno sa 150 na sat u Porscheu i McLarenu, ali “policija ih nije mogla pronaći”… u vrijeme kad svaka tinejdžerka može pronać točnu lokaciju svoje simpatije u manje od 7 minuta. 

Srećom, na njih će se zaboravit jer su “samo” mogli nekog ubit - ljeto 2020. je vrijeme kad se mi u narodu bavimo puno važnijim stvarima. 

Na primjer, trenutno najviše volimo pratit razvod između Supruge i Supruga svoje supruge, a ovih se dana na plaži zvanoj ljeto 2020. pojavila nova pelena u koju nitko ne želi ugazit, ali svejedno već jesmo - postoji, naime, žena koja pokušava postat poznata hvaleći se činjenicom da je bila ljubavnica Supruga svoje supruge, što je novo dno do kojeg ne putuje ni jedan lift na svijetu. 

“Možda i ona želi kuću bez kredita” - možda, deda, ali bojim se da s ovim možeš kupit jedino par kvadrata doživotne nelagode.

Od ostalih estradnih spektakala imamo Tonya Cetinskog koji kaže da će nas Bill Gates (onaj koji je napravio moj kompjuter zbog kojeg nisam išla u školu) čipirat kroz cjepivo. S njim se najčešće slažu razne gospođe koje odjednom ne žele da ih itko prati (i koje NE DOZVOLJAVAJU Facebooku da koristi njihove slike prema Rimskom statutu 1.4.povlaka.2) - iako svaki put kad se u gradu nešto snima namjerno prošeću ispred kamere, pa cijeloj familiji jave da će bit na televiziji. I počaste napolitankama na poslu u ponedjeljak, like a proper superstar.

E da, sve više ljudi vjeruje u “forum medicinu” i da za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama treba upitat liječnika, ljekarnika i Novaka Đokovića.

Još nešto, onako usput, ali svakako vrijedno spomena u 2020.; ljudi na internetu se znaju posvađat i oko puno glupljih stvari od cijepljenja - tipa, oko riječ “paradajz.”

Evo neki dan su se kod mene poklali jer sam napisala “juha od paradajza”, a bila sam u Dalmaciji, pa sam dobila opasku “kod nas se kaže poma.” 

Da sam napisala juva od poma, sigurno opet ne bi valjalo jer koristim izraze koji mi ne pripadaju kao građanki Trajektne luke Zagreb.

Nezadovoljni su ljudi, deda, od svega se da stvorit svađa, sve je Minesweeper.

Znaju se ljudi poklat i oko krumpira. 

“Kod nas se kaže krOmpir!”

“Kod nas je kumpir.”

(Nastavi niz).

Što je, naravno, potpuno nebitno - nije važno kažete li krumpir, krompir ili kumpir, važno je tko će ga vadit iz zemlje, a odgovor je, barem u ljeto 2020., Nina Badrić.

U ljeto 2020., dobili smo novi vlak što “zgazićetemali” i recipročnu vrijednost Marije Antoanete.

“Neka kopa krumpir” - kaže Marica Antoaneta koja misli da Nina plače jer nema za novu torbu.

Meni se činilo da pokušava osigurat uvjete za rad svojim zaposlenicima po projektu, ali lako za to što se meni činilo - ja sam samo četvrta pratilja na izboru za Miss 1995. koja je do druge godine faksa mislila da je soja ptica. 

Smije li se Nina žalit u vrijeme kad je drugima puno gore?

Ne znam, deda, meni se čini da je “kad je drugima puno gore” elastična kategorija; svačija nevolja se prema potrebi lako može kontekstualizirat u beznačaj - samo ju treba stavit uz bok tuđim, gorim životnim pričama. 

(Tko vam šiva najkice, Antoaneto Marice?)

Smije li se itko žalit u svijetu u kojem se netko samoinicijativno reklamira kao ljubavnica Supruga svoje supruge? Ima li itko od nas tužniju priču?

Ali ljudima se sviđa ideja da Nina ne smije ni pisnut.

Kužim zašto - čini se bahato, ima skupu torbu, “ko ju je*e, nek ju proda i plati ljude.”

Prigovarat smiju samo oni koji rade “pošteni posao” - pošteni posao, je, koliko vidim na internetu, nešto što u optimalnom slučaju mrziš, najčešće uključuje fizički rad i premalu plaću - i veliki broj ljudi misli da je isključivo NJIHOV posao pošten. 

Svi ostali neka prodaju svoje torbice, cipele i aute pa neka od toga nastave plaćat radnike za kojima zbog nedostatka posla nema potrebe. 

Što ne zvuči kao pošteno zarađen novac nego milostinja, ali potejto potato (ili krumpir krompir, svejedno).

Marica Antoaneta bi sigurno prva napravila isto - Hrvati su općenito poznati po brizi za boljitak bližnjega i nesebičnosti, što se vidi na svakom švedskom stolu na kojem ta ista Marica vjerojatno pobere svih 7 tvrdo kuhanih jaja (iako će pojest samo jedno i ostalih 6 bacit nakon što se pokvare na plaži).

“Nek si nađu pošteni posao!” - nije li svaki posao pošten, Marice, barem ako ga radi poštena osoba, na pošten način?

A da Nina stvarno počne kopat krumpire, bi li svima kojima se ta ideja sviđa srce napokon bilo na mjestu?

Naravno da ne bi, tad bi se pričala priča da je Nina uzela posao nekom kome više treba jer, kao i u Minesweeperu, uvijek ima mjesta za još jednu minu.

Kad bi se barem ljudi borili za sebe s jednakim žarom s kojim se bore protiv drugih… lako je moguće da bi već odavno imali fasade koje se ne mrve u potresu.

Možda bi i dio radne snage koja vadi krumpir bio besplatan - onaj lik koji je u Slavonskom brodu ukrao guralicu, ona tri mikropenisa iz Splita koje nisu uspjeli pronać, možda bi se na popisu “poštenih” radnika čak našao i neki Milan de Fontaine.

Možda ne bi, možda pričam gluposti, ali ponavljam, ja sam samo četvrta pratilja Miss škole 1995. - još sam dobro i ispala.

I tako nam, deda, izgleda ljeto 2020. - ulicama koje se raspadaju negdje plivaju, negdje voze, a negdje slobodno šeću govna, paradajz je bezokusan, ljubavnica Supruga svoje supruge je neukusna, a uskoro bi se, ako svi počnu radit isključivo “pošteni posao”, na prvom svadbenom plesu umjesto glazbe mogao čut samo zvuk Nine Badrić koja negdje u daljini kopa krumpir.

Jel još nekom fale ona jednostavnija vremena kad smo samo imali Željku Markić?

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0