Lito stiže, mala… di si, kako si, staneš li u kupaći?

Čim lipanj pokuca na vrata, postajem besramno opuštena. U mislima na moru, preciznije na plaži, a još preciznije u plićaku, bućkam se i pijem neki žešći koktel, zbog kojeg na horizontu vidim šarenu dugu, a da kiše nije ni bilo. 

No, svjesna sam da ipak moram, barem do polovice srpnja, ostati u voljenoj mi metropoli, završiti sve dogovore i pregovore, i onda kao digitalni nomad, s rozim laptopom - via Dalmazia bella, nastavljajući ga uredno paliti, jer kao što već znate, to je najveća ljepota frilensanja. No, ruku na srce, nije mi baš isto ljeti biti na moru ili na kopnu, i svakako mi je draže uz cvrčke tipkati po tastaturi, i onda „dok kažeš seks“, valjati se u spomenutom plićaku. 

I tako, dok brojim sitno, kako bi se u narodu lijepo reklo, odlučim podići svoj krevet (inače dodatan sobni ormar) ispod kojeg cijelu godinu, na svu sreću moljaca, zbuksano čuvam planinu od ljetne robe, ne bi li konačno badići ugledali svjetlo dana neposredno prije velikog pakiranja. I kako to obično biva, desnim okom škicnem u vrećicu s lanjskim badićima. Prvo mi se nasmije crni, u kojeg znam da stanem i s deset kila viška, tirkizni mi samo namigne, a bijeli prišapne „ Ajde, isprobaj me…“. Slaba na bilu boju, odam se njegovoj ljubaznoj molbi, obučem ga i hrabro stanem ispred velikog ogledala. I konačno upalim skener: ta-da-aaaaaaaaaaaaaaaa!!! Bijela kao ementaler… butine, koje od dragosti zovem drniški pršuti, prožete rupicama svetog mi celulita… škembica postojana… rukice, točnije tricepsi mlohavi da na njima možeš surfat… strije na kukovima, ožiljci na koljenima… i tako da ne gnjavim više, shvaćate moje oduševljenje uprizorenjem. Samo da pojasnim, cijelu godinu treniram ja kao kobila, ali sa „slučajnim“ pauzama, koje ulete taman kada se pošteno zalaufam. Taman da ću svladati leg press od sto kila, u život mi se prišulja koronica pa putovanja pa promocije knjiga, da bi suma summarum, na kraju izgledala kao da cijelu sezonu nisam utegu primirisala.

Kako ti stojiš s tim susretom s bikinijem? Imaš li hrabrosti ući u njega ili ga i dalje uspješno ignoriraš? Nadajući se da i neće biti tako strašno ili da će nekim čudom odraz u ogledalu konačno biti zadovoljavajući.

Prije neki dan je u emisiji „Provjereno“ bila reportaža o dvjema ženama koje su, bez imalo zadrške i srama, govorile o svojim fizičkim manjkavostima, manama i nesavršenostima, usput ih pokazujući široj hrvatskoj javnosti. Ne znam za tebe, ali mene su oduševile, jer su kratkim prilogom zapravo rekle ono najvažnije „Koga briga?!“ I stvarno, koga briga za tebe, tvoje salo i tvoj celulit? Nikoga, a ako se držiš za glavu jer misliš da će ti frajeru smetati, grdno se varaš jer je opće poznato da oni nemaju blage veze što je to. Vide oni te rupice, ali im ne pridaju na važnosti, shvaćaš? To je isto kao i kad ja gledam u krafnu i vidim samo kako je lijepa i okrugla, a to što je hodajući dijabetes, ma nema veze, jer naravno #samoljubav.

Te iste pametne žene su rekle još jednu istinu, a to je da se po hrvatskim plažama baš i ne prešetavaju replike Afrodite & Apolona, isklesanih tijela, kao da su upravo odvaljeni s grčkih hramova. Ono koga možeš vidjeti su Barica i Stanko iz Klinča sela, kako tegle žuti frižider nakrcan punjenim paprikama, paštetama i pomidorama. 

Na telki su iste te dotične pokazale škembu, butine i dupe, nasmijale me do suza, a usput mi opalile takvu trišćetinu s jasnom porukom: „Marijana, dobra si takva kakva jesi i zapamti - ti nikada nećeš biti savršena“. 

Stoga, što ti drugo draga ženo preostaje osim da prihvatiš sebe takvu kakva jesi, kad ionako znaš da u ovih mjesec dana do velikog GO nećeš ništa konkretno napraviti. Možeš jedino otići na neku „last minute“ drastičnu dijetu, biti luda, čangrizava i potom na plaži mršavo - mlohava. Možeš otići pod nož, iskeširati nekih dva soma eurića i onda skrivati od sunca postoperativne ožiljke, stoga za što si novce uopće davala? Ili možeš ovo treće, što su napravile dvije protagonistice pa su tako i mene inspirirale, a to je – PRIHVATITI SAMU SEBE. Kad sebe prihvatiš, butine su i dalje jake, guza je i dalje spuštena, ruke su i dalje mlohave, ali tebe to više ne ferma. Nervirala se ti ili ne nervirala, i dalje su tu. To je tvoje tijelo, koje jedino zaslužuje da ga tretiraš s poštovanjem i tu nema daljnje rasprave. I ako nisi zadovoljna sa sobom, izađi u hodnik, kako ja često znam samu sebe nasmijati. 

Nismo mi glupe, znamo da je za isklesano tijelo potrebno višegodišnje ulaganje, odricanje, slobodno bih mogla reći i žrtvovanje. Zdrava prehrana, treninzi, galon vode dnevno, i najvažnije od svega - dosljednost. Ali nismo bile dosljedne, I ŠTA ĆEMO SAD? Poniziti se ružnim riječima gledajući se u ogledalu? Kazniti se jer nismo bile disciplinirane? Skrivati se od očiju javnosti jer nismo savršene? Spustiti glavu jer nismo isklesane?  Najkraće rečeno, posramiti se jer nismo dovoljno dobre? Ma nemoj? E, pa baš jesam dovoljno dobra. Ustvari, super sam. 

Volim svoje noge, koliko god jake bile, zato jer su me dovele tu gdje danas jesam.

Volim svoje ruke, koliko god mlohave bile, jer su iza sebe napisale već toliko članaka, blogova i knjiga.

Volim svoju škembicu, koliko god naduta bila, zato jer se časti finom papicom i za nju je to najveća sreća.

Volim svoj celulit, koliko god ružnjikav bio, zato jer me uspješno nagovara da budem okorjeli hedonist kojem je jako bitan životni užitak.

Volim svoje strije, koliko god uočljive bile, jer su dokaz da se smanjujem i povećavam, dakle da se stalno mijenjam.

Volim svoj mozak, koji sve ono nesavršeno u mojoj glavi prevede kao savršeno, znajući da je perspektiva majka svih majki.

Probaj i ti. Sve je u glavi, ne kažu zaludu. Kad već ne možeš u zadnji tren mijenjati tijelo, ono što svakako možeš promijeniti je svoj mindset. 

Budi nježna prema sebi. Oprosti si. Prihvati se. Donesi odluku da ćeš možda od jeseni biti pametnija, upornija i dosljednija. Ali i ako ne budeš, u redu je. A svima onima koji procjenjuju tvoju vrijednost po centimetru celulita, dubini strija ili gramu sala, jedino što možeš napraviti je - pokazati srednji prst. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva