Leti, ne leti, leti: “U slučaju rušenja aviona, sjetite se da ljudi ne peru zube”

Srdačan pozdrav i sretno proljeće svima - dozvolite da vam ga odmah pokvarim informacijom koju sam saznala tijekom vikenda.

Što mislite, koliko često prosječni Hrvat pere zube?

Izaberite jedan broj, sigurno ćete pogriješiti… s tim da se, za razliku od Mordane koja se uvijek smijala Hugu, sigurno nećete nasmijat kad vam kažem odgovor. (Jel Mordana ili Morgana? Ne znam, ja mislim da je Mordana).

Jel imate broj u glavi? 

Vjerojatno ste uzeli svoj broj pranja zubi i umanjili ga za nešto “pristojno.”

Moj broj je triput dnevno - jednom ujutro, pa još jednom kad mi zatreba, pa još jednom navečer. Nekad je i više, što vas naravno ne zanima jer vas zanima magični broj prosječnog Hrvata koji je, kažu istraživanja, pet.

Ne pet puta dnevno - nismo u ustima Monice Geller - svaki peti dan.

Uzet ćemo pauzu za kratku molitvu - zapravo, vi ne morate ako vam ne treba, ali meni treba. 

Sad još zamislite kakva je tek situacija u gaćama i imate objašnjenje zašto wc-i često smrde kao da je netko uginuo unutra. Oprostite ako sam vam pokvarila ručak, ali bliži se ljeto pa sam vam zapravo možda malo i pomogla. 

Dok čitate ovo, ja sam (vjerojatno) u avionu - kažem vjerojatno jer u novom normalnom možda i nisam. Možda me nisu pustili jer mi možda nešto ne štima s COVID potvrdom, što znači da sam samo na aerodromu u Italiji i moram se vratit doma. 

Ali vjerojatno je sve ok - ako je, to znači da sjedim između svoja dva prijatelja s kojima putujem na Kanare i da upravo gledamo stjuardese koje izvode kratku koreografiju “ponašanje u slučaju rušenja aviona.” 

“U slučaju prisilnog slijetanja, ostanite smireni” - uvijek vole reć usred koreografije, što je uvijek glupo jer ljudi ne mogu ostat smireni ni u slučaju gužve na povratku s posla. 

Možda bi bilo bolje da kažu “u slučaju da se rušimo, sjetite se da ljudi peru zube svaki peti dan i da je svijet ionako grozno mjesto.”

Putujemo preko Milana jer je tako najbrže i najjeftinije - kad smo kupovali karte, bile su FROM 220 kuna, što se na kraju s koferima, sjedalima i osiguranjem popelo na skoro 300 eura, što će nam za godinu dana vjerojatno zvučat kao 220 kuna jer stiže gospođa inflacija, ali to je tema za neki drugi dan.

“U slučaju da se rušimo, sjetite se da je benzin skup i da će grijanje uskoro koštat kao dijamanti pa je vjerojatno jeftinije da odmah umrete.”

Nego, s obzirom na to da sam trenutno u turističkom modeu, danas ću s vama podijelit tri važne stvari koje sam naučila na putovanjima - mislim, možemo pričat i o inflaciji i benzinu, ali toga imate dovoljno na svim portalima. 

Prvo znanje se odnosi na putovnicu i stane u rečenicu “provjeri je li tvoja.”

A čija bi bila putovnica koja stoji u mojoj ladici? 

Unatrag nekoliko godina, imam “glupu i nelogičnu” naviku da prije svakog putovanja provjerim je li moja putovnica stvarno moja. Ljudi mi se uvijek rugaju zbog ovog jer živim sama i zvuči glupo da ju provjeravam. Rugaju mi se i kad čuju da nosim putovnicu u zemlje za koju ti “ne treba” putovnica. “Šta će ti putovnica kad u Italiju možeš i s osobnom?” Jer uvijek postoji mogućnost da ćeš izgubit dokument, pa je pametno imat jedan sa sobom, a jedan u hotelskoj sobi ili apartmanu (ili u špilji, ako ste među onim ljudima koji peru zube svakih 5 dana). Nego, vratimo se na onaj dio gdje provjeravam je li putovnica u mojoj ladici stvarno moja. “Pa čija bi bila?” I sama sam se to uvijek pitala dok sam provjeravala putovnicu koja je svaki put stvarrno bila moja, a onda mi je prijatelj koji se ne zove Marko ispričao priču o tome da se u njegovoj ladici jednom našla upravo Markova putovnica. Pola sata prije polaska na aerodrom, saznao je da putovnica u njegovoj ladici nije njegova jer su mu par tjedana ranije prilikom pregleda na šalteru slučajno vratili putovnicu čovjeka kojeg nikad nije vidio. Nije primijetio ništa čudno, a ništa čudno nije primijetio ni Marko kojeg je upoznao par dana kasnije u prostorijama MUP-a. Umjesto da ide na put, morao je ostat doma i zvat šaltere da bi došao do Marka. Uglavnom, čak i ako “znate” da je vaša putovnica stvarno vaša, postoji mogućnost da možda ipak nije.

Znanje broj dva stane u rečenicu “gdje god se nalaziš, uvijek očekuj Hrvate oko sebe.”

Peče me šupak!

Možda se sjećate priče o mladom profesoru u čijoj sam blizini sjedila jedne godine na aerodromu u Barceloni - možda i ne, ali ionako je svejedno. Ono što je važno je da ga je jako glasno pekao šupak. Bio je s prijateljem, a kad se vratio s wc-a, održao je detaljan monolog o tome kako španjolski aerodromi imaju užasno grubi toalet papir. “Peče me šupaaaak, ajme kako me peče šupaaaaak!” - vikao je po aerodromu, zaljubljen u ideju da ga sigurno nitko ne razumije. U istu je ideju bila zaljubljena i cura koja se par godina ranije u New Yorku popiknula na moj kofer, zbog čega je počela vikat “Jebot pas mateaaar dat jebo pas mateaaar!” Ispričala sam joj se na hrvatskom u svoje ime i u ime svog kofera, nakon čega je i nju vjerojatno nešto zapeklo, ali sama si je kriva. Koliko god daleko putujete, koliko god svijet izgledao veliko, UVIJEK očekujte Hrvate oko sebe. Ili barem ljude koji će razumjet što pričate. Bonus znanje: Nosite mokre toaletne maramice sa sobom, nema šanse da će vam bit žao što ih imate.

Zadnje znanje je najvažnije - i najnovije na mojem popisu lekcija iz rubrike “putovanja.”

Aviokompanije su glupi glupani

Znam da “glupi glupani” zvuči djetinjasto, ali nemam bolji opis za ovo što slijedi. Kad smo kupovali karte za Kanare, uzeli smo datume 23.3.-31.3. Povratak je planiran pola sata iza ponoći, što inače ne bi bio važan detalj jer je vama sasvim svejedno kad se vraćam, ali treba nam za nastavak priče. Tjedan dana nakon kupovine karata, dobila sam mail naslova “Schedule change notification.” Ipak ne slijećemo u ponoć i trideset nego u ponoć i pedeset. Ok, svejedno. Tjedan dana kasnije, javili su da ipak ne slijećemo u ponoć i pedeset nego u 1:10 - opet svejedno, nije kao da lovimo drugi let. Tjedan dana kasnije je ipak u 1:20. Tjedan dana kasnije, ipak je ponoć i četrdeset. Nakon pet tjedana Schedule change mailova koji su glasili “ipak je 15 minuta ranije kasnije ranije kasnije ranije”, prestala sam ih otvarat. Kog briga, dosadni su, nije kao da se nešto značajno promijenilo. Zadnji sam otvorila neplanirano, da bacim oko na najnovije vrijeme povratka, a schedule change notification je glasio ovako: “Let za povratak vam više nije 31.3. nego 26.3.” Tako je, to znači da bi se morali vratit prije nego što bi neki ljudi uspjeli oprat zube. Nema objašnjenja zašto su ukinuli let, ali ni ne treba im - u terms and conditions ionako piše da smiju, a ti se snađi kako god znaš. Ulovila sam mail dan prije isteka roka za otkazivanje karte. Da nisam, em bi ostala bez para jer bi se nepoduzimanje radnji smatralo pristankom na promjene, em bi se pojavila na aerodromu 31.3. i ne bi se mogla vratit doma. Ukratko, aviokompanije su glupi glupani koji nekad odluče da ipak neće imat let na dan koji piše na tvojoj plaćenoj karti, a ti si još veći glupi glupan ako ne čitaš SVAKI mail koji ti pošalju. Čak i kad naslov maila ne signalizira da su ti skratili boravak za 5 dana. Da se mene pita, takvi mailovi bi u naslovu morali imat riječ “urgent shitshow notification” i 17 uskličnika, ali znam da me se ne pita. Znam i da mi nikad ne bi palo na pamet da je moguće da ti netko tako nonšalantno skrati boravak na godišnjem, pa ako ni vama ne bi palo na pamet, sad možda bude.

Srdačan pozdrav s (nadam se) Kanara, budite dobro i perite zube svaki dan. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva