Miss7 Blog 23. travnja 2021.

Koverte, slike i kobasice: Koliko prosječni Hrvat čeka da se naruči kod liječnika?

Pixsell/Sandra Šimunović. Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić

Tko o čemu, svi o cjepivu. Zašto je ova s 40 došla prije na red od one s penzijom, gdje su bočice koje šverca Kalinić, kako se dogodio kaos s cijepljenjem Hrvatima koji su inače organiziran narod i tko je mastermind koji je smislio neupotrebljivu platformu i naplatio je milijune. Ni na jedno od ovih pitanja nemam odgovor, ali ako me baš pitate, od svega me jedino i zanima kako je Kalinić, po nalogu pokojnog Bandića, preko veze uspio nabaviti najtraženiju robu na svijetu. Danas bi čovjek lakše na crnom tržištu kupio živog Jetija, nego 20 ml tekućeg lijeka. Ispostavit će se sigurno tijekom istrage da je posrijedi bio neki banalni ortački ugovor s nižom tajnicom u računovodstvu američkog farmaceutskog diva koja je tjednima u torbici iznosila doze skrivene u lažnoj pudrijeri sve dok jednog dana nije napunila šest velikih drvenih sanduka, utovarila ih na tanker i otpravila u Europu s naljepnicom Fragile, Mango, ready to eat. Address: Uncle Pavle, Trg Stjepana Radića 1, Croatia. 

Ima tu, složit ćete se, još niz otvorenih pitanja od kojih većina smrdi na korupciju i neznanje, ali ono čega se zapravo trebamo bojati nije strah hoće li još jedan ministar, pročelnik ili poduzetnik završiti iza rešetaka, nego dan kad ćemo jednostavnom matematikom doći do brojke koja će pokazati ukupne žrtve epidemije, a one sigurno neće brojati samo preminule od virusa.

Razgovarala sam zadnjih mjeseci s dosta liječnika. Hipohondar poput mene ima u posebnoj koloni u mobitelu telefonske brojeve medicinskog osoblja za slučaj da nenadano dobijem rijetku bolest. Mnoge od njih iznimno cijenim, s mnogima sam tijekom godina rada surađivala u brojnim situacijama i moja iskustva s doktorima su zaista odlična. Neki se vjerojatno neće složiti sa mnom i vjerojatno će za to imati opravdane razloge, ali ja sam od onih sretnika koji se samo mogu zahvaliti Bogu što su svaki put došli u prave ruke. Većina liječnika danas će vam kazati kako ih aktualna politika nije puno pitala za savjet na koji način bi bilo najbolje organizirati rad bolnica u ovim teškim vremenima niti su se previše s njima konzultirali prije nego se epidemija proširila. Je li zaista imalo smisla zatvarati cijeli jedan KBC u glavnom gradu ili je možda trebalo naći drugo rješenje koje će biti bolje za sve pacijente, tko to zna? Vremena za razgovore i strategiju je bilo, pa nije covid iz Woohana do Dubrave stigao biznis klasom za dva sata. 

Politika je odlučila po svome, nisu se zamarali što misli struka. Nekome je zgodno zvučalo da bolnica na kraju grada postane epidemiološka karantena, a svi oni pacijenti koji su tamo dolazili na svoje kemoterapije, dijalize i pametne lijekove, raštrkali su se dalje po ionako već preopterećenim bolnicama u Zagrebu. Za Rebro se ujutro kolona auta samo produžila, pa sad već na Mostu Mladosti čekaju u redu za podzemnu garažu ispod odjela Hitne. Primjećujete da zdravstvo van Zagreba ni ne spominjem, strah me uopće i pomisliti što se tek tamo događa. 

Zdravstveni sustav se nije urušio zbog epidemije, ona ga je samo pogurala bliže jami i još jednom pokazala gadljivost državne politike najvidljivije, kao i uvijek, među ranjivim skupinama. Sveto trojstvo, socijala, pacijenti i branitelji klupko su koje se kotrlja od ministra do ministra, a silna obećanja za svakog od njih završe uglavnom u obliku arhiviranog videozapisa na portalima. Sjetite se samo pompoznih najava o završetku Sveučilišne bolnice gdje se danas umjesto onkoloških bolesnika skupljaju vrane i tinejdžeri na zadnjem sjedištu tatinog Peugeota. Kakav tužan primjer nebrige i nedostatka empatije, razuma, volje i političkog integriteta. Sav onaj silan trud koji je utrošen za desetljeća korupcije i izvlačenje novca, posebno iz zdravstvenog sustava, 2021. je stigao na naplatu i to u najgorem mogućem obliku. 

Evo, recimo probajte se ovih dana naručiti u bilo koju bolnicu, na bilo koju pretragu. Liječnik opće prakse poslat će elektronsku uputnicu u sustav i kazati na žalost, termin ćete malo čekati.

Yeah, right, reći ćete vi, a prije kao nismo čekali.

Ma jesmo, ali ne ovoliko. Za hitne pacijente je bilo mjesta. Danas je pojam ‘hitno’ redefiniran.

Za skidanje mrene na oku teško da će vas utrpati za kraće od godinu dana, a u međuvremenu možete oslijepiti ili otići u privatnu kliniku pa platiti 17 tisuća kuna za ugradnju nove leće. Trebate li, ne daj Bože MSCT zbog sumnje na karcinom, čekat ćete sigurno nekoliko mjeseci, uslijed čega će on već metastazirati. Ovisno koliko organa snimate i koliko je jak aparat, ta će vas pretraga u privatnom sektoru stajati oko četiri tisuće kuna. U tunel bolničkog CT-a leći ćete tek nakon što se dva puta za redom onesvijestite na radnom mjestu i zaboravite kako vam se zove supruga. Tad će već biti sigurno da imate tumor na mozgu, samo je pitanje imate li sreće da je on benigan i operabilan. Neke pretrage poput endoskoposkog ultrazvuka nećete uopće moći napraviti baš nigdje nego u bolnici. Takvih je aparata u Hrvatskoj tek nekoliko, a sad zamislite pacijenta kojem je EUS važan da bi se dijagnosticiralo stanje. Kamo da on ide, kome da se obrati, koga da zove, kome da proklinje sve po spisku, kome da odnese kovertu, kome da pokloni sliku, kulen ili dukat samo da bi saznao jel pijesak u žučnom kanalu uzrok visokog markera.    

Grda je ovo tema znam, nije za light štivo petkom, nije ni za vikend, nije za nikad, ali je prisutna više nego ikad. Okrenemo li se oko sebe, posljedice pandemije već su ozbiljno izašle na površinu. Ljudi su psihički rastrojeni, premoreni od posla jer svi koji nisu dobili otkaz rade barem duplo, za sve one koji su dobili otkaz, a bolesti se razvijaju i dalje, nisu stale zbog covida. 

Prave žrtve zbrajat će se kad stigne finalni račun, nakon što se procijepimo i skinemo maske, kad osvijestimo da je teško stečena ušteđevina otišla na hranu, lijekove i privatne klinike, kad isplivaju svi oni pacijenti koji nisu uspjeli na vrijeme dobiti svoje intravenozne doze, kad pobrojimo sve rastave, svađe i ovrhe, neplaćene rate i blokade, kredite, kamate i greške sustava kojem kroz prste cure sumnjive javne nabave i nogometni čelnici u susjednu državu, kad sve stavimo na stol i izvadimo kalkulator, završni račun bit će jako skup, a postavlja se pitanje, tko će ga platiti i hoće li ga itko uopće platiti. Ja bih se kladila da će odgovorni u maniri braće Mamić zbrisati komšijama preko granice i praviti se da s ovim cijelim sranjem nemaju apsolutno nikakve veze.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0