Konačno je stigao božićni tjedan – uživajte u njemu i neka vam je sretan Božić

Konačno smo dočekali taj famozni, lijepi i dugo iščekivani božićni tjedan i ako je ikad pravi trenutak barem na kratko zaboraviti na sve brige i probleme, onda je to upravo ovaj tjedan.

Božić dolazi i samo što nije stigao.

Ne znam kakvi ste vi po pitanju Božića i svega što u kompletu s Božićem ide, ali ja sam od onih koji je veliki fan. Kao i svi moji ukućani.

Vidio sam neki dan raspravu na temu u kojem trenutku treba okititi bor. Uobičajeno svi to radimo na Badnjak, ali ako ijedna godina trpi bilo kakve pomake u odnosu na običaje i tradiciju, onda je to ova. Neki su već okitili bor i uživaju u božićnom ugođaju već danima. 

I neka, jer ako ti okićeni bor izaziva sreću, ugodu i osjećaš se dobro (a osjećaš se), ne vidim ništa sporno da se bor okiti(o) i ranije. 

Ovih blagdana nekako je sve dozvoljeno.

Bez obzira što su adventski sajmovi zabranjeni, gradovi su okićeni, izlozi su okićeni, na televiziji se vrte božićne reklame, a kad na radiju prvi put čujem All I Want For Christmas Is You – božićni šušur za mene službeno počinje. Nije mi ova pjesma najdraža božićna, ali imam osjećaj kako se najviše vrti na radiju. Moj favorit i dalje je Driving Home For Christmas. 

Ne pamtim više koliko Badnjaka sam proveo u autu na putu prema doma. U gužvi, u snijegu (dok su zime još bile zime) – ljut na promet, granicu. 

Taman kad dođeš do gornje točke prije nego što totalno pukneš, nekim čudom uvijek je na radiju svirala ova pjesma. I instantno mi popravila raspoloženje. Zaboraviš na sve i svijet je odmah ljepše mjesto. Znaš da će sve biti ok. U konačnici, voziš se doma za Božić. Treba li ti išta više? Hvala Chris.  

Mislim da nema osobe koja je ravnodušna prema Božiću, ugođaju i onom osjećaju koji Božić donosi. Ako si baš i Grinch – znamo kako ta priča završava. Sretno i u blagdanskom duhu. 

Kad vidiš sve te lampice, slušaš božićne pjesme, zapališ svijeću na adventskom vjenčiću, gledaš klince kako s guštom tamane svaki dan po jedan slatkiš iz adventskog kalendara i diviš se koliko su disciplinirani jer znamo koliko je teško pojesti samo jednu čokoladicu – jednostavno se osjećaš dobro. Sretno i ispunjeno. 

I tom osjećaju podjednako se vesele i veliki i mali. Iščekuju taj osjećaj iz godine u godinu, a vjerujem kako mu se ove godine veselimo više no ikad jer treba nam pozitive. 

U božićnom tjednu treba uživati. Pogotovo u svim onim predradnjama ne bi li Božić bio onakav kakav treba biti, a treba biti upravo onakav kakav smo si zamislili. Po našem guštu. 

I tek onda će biti kompletan i savršen. 

Koliko god da ovaj tjedan bio kaotičan, meni je baš gušt. Vesele me sve te stvari koje treba obaviti.

Juri do dućana, kupi sve s popisa. Pa kad dođeš doma shvatiš da nisi kupio sve što treba jer nešto nije bilo na popisu, Pa se ljutiš što se ona ljuti jer „kak' se tog nisi sjetio“. 

Nisam jer još uvijek ne čitam misli. Nisam vidovit, ali nema frke… vraćam se.

Ne smeta me čak ni to što moram čekati u redu za ulazak u dućan. Neki se žeste, negoduju… ma dajte ljudi, opustite se… Božić dolazi. Neće svijet propasti ako moraš pričekati desetak minuta da uđeš u dućan. Ne'š ti problema. 

Po kući iz dana u dan veselje i sad se već osjeti da su blagdani tu. Vade se božićni ukrasi i kuća u trenu poprima blagdansko ruho. U ovlaživač zraka netko je kapnuo malo aromatičnog ulja jabuke i cimeta. 

Miriši Božić. 

Prošle godine smo imali pravu dramu oko božićne zvijezde. Kupila je gospoja prije dvije godine svjetleću zvijezdu u poznatom švedskom dućanu, ali izgubio joj se svaki trag. Jednostavno je nestala. 

Njoj je to bilo izuzetno bitno, meni malo manje, ali ta potraga je toliko trajala da smo se čak u jednom trenutku zapitali jesmo li tu zvijezdu uopće kupili. Ikad. 

Budući da je zvijezda bila must have, u nekom trenutku se pojavila i opcija da skoknemo do dućana po novu, a ta ideja mi je bila posljednja na popisu želja. 

Samo zato jer znam da nećemo otići samo po zvijezdu već da će se kolica nekim čudom napuniti i da će na kraju doći do otplate na rate i da će biti nekoliko komada namještaja za montiranje, a ne montira mi se. 

Jedina pozitivna stvar odlaska tamo su hrenovke kao kruna svake kupnje, ali brate mili, nije mi do hrenovaka. 

Božić je, želim čupavce. I pitu mađaricu. 

Našu dvojbu riješila je fotka snimljena mobitelom pronađena u arhivi na kojoj najmlađa kćer ponosno pozira pored zvijezde. Kakvo veselje… ne moramo nikud – yes. 

Zvijezda je negdje u kući i treba ju samo pronaći. I svi problemi nestat će dok kažeš čupavac.

Mada čupavac zna biti uzrok problema unutar kuće. Barem je tako kod nas. Upao sam u čupavu situaciju.

Neki dan pekli su se čupavci koji su trebali biti „za dan poslije“.  

U kući su već odavno svi bili zaspali, ja sam gledao neku seriju i pao mi je šećer. U potpunosti me preuzeo onaj osjećaj kad bi žvakn'o nešto, a da je slatko. U gluho doba noći, pod okriljem mraka otišao sam i uzeo dva čupavca. Još sam mučki presložio ostale da nitko ne primijeti. 

Kakva početnička pogreška. 

Naravno da su svi skužili i to već odmah ujutro jer kokosa je bilo posvuda. U hodniku, na tepihu, po fotelji... 

Pouka priče: kad ti padne šećer u noćnim satima i ne želiš da itko zna da si tamanio čupavce – ne zaboravi tanjurić. 

S veseljem čekam onaj trenutak kad će u kuhinji biti prometnije nego na kolodvoru, kad će mikser i pećnica raditi čitav dan, kad će kronično nedostajati zdjelica, pjenjača, protvana i kalupa raznih veličina. Peku se kolači… po svemu sudeći bit će i čupavaca i sad sve znam. 

Kako bi rekao Gibonni „drugi puta ću pametnije“.

Nisu samo kolači ti koji će obilježiti ovih nekoliko dana uoči Božića. 

Čitav je niz stvari koje je potrebno odraditi ne bi li svi zajedno uživali u Božiću. 

Žao mi je svih žena kojima su blagdani stres. Domaćice uvijek previše brinu oko čistoće i par dana prije Božića pretvaraju se ili u Odred za čistoću ili u Opsesivno kompulzivne čistače. 

Ne kužim… uvijek je sve relativno uredno i čisto. Nije apoteka, ali je uredno. Uostalom, petero nas živi u kući i nemoguće je da uvijek bude sve na mjestu. Ne treba ni biti jer u našoj kući se živi. 

Uz sve to, nitko, ali zaista nitko nikad od svih naših prijatelja, članova obitelji, susjeda – tko god da je ušao u našu kuću nije uzeo onaj štapić i napravio bris bilo koje površine i čvrsto sam uvjeren kako se taj scenarij neće nikad dogoditi. One priče o svekrvama, punicama koje kontroliraju takve stvari – zaboravite. Dajte žene, opustite se – sve će biti ok. 

S borom više nemamo problema jer kupili smo umjetni prije par godina i spasili smo se. Plastični nam je sasvim ok i sretni smo s njim. Ja pogotovo jer više ne provodim sate i sate pokušavajući prirodni bor uglaviti na postolje. 

Ne znam zašto, ali s tim je uvijek bila borba. 

S umjetnim, koliko god da nije po „ekološki prihvatljivim načelima“ tih problema nema. Idealne je veličine, uravnoteženo raspoređenih grana i ono što me najviše veseli – ne padaju iglice. Kad smo imali prirodni, nakon par dana počele bi padati iglice pa onda kad bosonog prošećeš po kući tih nekoliko iglica sa sobom (htio/ne htio) doneseš u krevet. 

Princeza na zrnu graška mala je beba za muke koje ti prolaziš kroz noć jer te otpala iglica bora neumorno bode. Ujutro se probudiš umorniji nego kad si leg'o, ali sve ok. Energiju nadopuniš s nekoliko čupavaca. 

Dok se s borom više ne moram boriti, tu su lampice s kojima iz godine u godinu ista stvar. 

I sve to na Badnjak. Zapetljanac.

Lampice postanu križanac Navier Stokesove jednadžbe i gordijskog čvora. Ne želim postati matematički genijalac ni gospodar Azije. Želim samo raspetljati lampice i staviti ih na bor. 

To uglavnom radim dok ženska ekipa u kuhinji sjecka povrće za francusku. Od svih salata, francuska je moja prva ljubav i uvijek joj se rado vraćam. Potpuno joj se predajem dok ona zavodljivo preuzima moje jezične papile, a onaj trenutak kad mozak procesuira taj osjećaj ugode i sreće je fantastičan. Ponekad se osjećam kao francuska salata junkie i nije me sram to priznati.

Kad konačno lampice budu na boru i kad je francuska gotova, na bor treba staviti i kuglice. 

Tu zadaću prepuštamo kćerima, mi samo kontroliramo, a gospojino stručno oko pazi na uravnoteženost i raspored kuglica. 

Tu neizostavno dođe i do neke svađe jer jedna bi stavljala samo jednu vrstu kuglica, druga bi da svi stavljaju sve… najmlađa se ljuti jer su starije sestre stavile više nego ona i u toj raspravljačkoj kakofoniji fokusiraš se na božićnu pjesmu s radija. Čuješ ju negdje u pozadini, svira Driving Home For Christmas. Čovječe, pa daj ti reci da tu nema neke simbolike.

Kod kuće si, s obitelji. Upijaš svaki trenutak božićnog tjedna i guštaš. Osjećaš se dobro, a kad konačno sve bude gotovo i kad je sve na svom mjestu, preostaje ti samo uživati u trenutku. 

Kažu neki kako su nam ukrali Božić ove godine. 

Nisu. Nitko nije.

Božić dolazi i ove godine. Možda je ponešto drugačiji nego svih prijašnjih godina, ali to ne znači da u njemu ne možeš uživati onoliko koliko možeš i želiš.

Nekome je Božić poklon ispod bora, nekome je Božić vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima, nekome Božić ima izrazito vjerski predznak, nekome su Božić božićne pjesme na radiju, kuhano vino i lijepo ukrašeni gradovi. 

Nekome je Božić vrijeme za preispitivanje samog sebe, nekome je Božić trenutak kad će razveseliti nekog drugog, poznatog ili nepoznatog.

Što god da za vas Božić bio, uživajte u Božiću i neka vam je blagoslovljen i sretan. 

Neka vam je onakav kakav ste zamislili jer upravo takav je kakav treba biti – savršen.   

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva