Koliko godina života ti odlazi na posao? Previše, ako ne voliš to što radiš

Za izračunati koliko godina života mi odlazi na posao, ne moram biti lumenica u matematici. Uzet ću za primjer da imam posao od osam sati dnevno (premda svi znamo da je ovo  u privatnom sektoru nerijetko teža enigma). 

Dakle, kada istipkam po kalkulatoru, brojevi su sljedeći:

8 sati dnevno= 40 sati tjedno= 160 sati mjesečno= 1920 sati godišnje= 76.800 sati u 40 godina.

76.800 sati u 40 godina… ponavljam. Zvuči zastrašujuće? Pa i jest, ako radiš ono što ne voliš, slobodno ću reći. 

Međutim, koliko nas zapravo radi ono što voli? Obično upišeš faks, a da nemaš pojma ni što želiš raditi u idućih deset, a kamoli 40 godina. A kako bi i znala drugačije kad ti je tek 18 godina? Stoga, upišeš linijom manjeg otpora jer ti ekipa ide na Pravo ili ti je stariji brat na Ekonomiji pa će ti biti lakše. Onda štrebaš to gradivo napamet i nestrpljivo čekaš Dan diplome samo da se riješiš. Ali ubrzo nalaziš posao u struci (koji je "siguran", nitko te ne tlači i novci su pristojni - sve po principu "prst u uvo jer me nije niti briga"). I tako idućih 40 godina, u kojima eventualno promijeniš firmu, ali branšu nikada. 

I često se u tih 76.800 sati upitaš – što ja ovo radim? Je l' ja ovo želim radit? Što zapravo volim?

Mozak ti kaže: "Šuti i budi sretna što uopće imaš posao!", dok ti duša vrišti "Pitaj mene, pitaj mene!"

E pa jesi li je ikada upitala? Dušu svoju, jer ona zna. 

Negdje sam nedavno pročitala: "Poslušaj ono što uskomeša tvoju dušu. Sve ostalo je buka".

I ne, ne priznajem da te ništa ne zanima i da ni u čemu nisi odlična. Jer svatko je za nešto talentiran. Svatko je za nešto briljantan. Svatko je za nešto nadaren. I  jednostavno - tako je.

I tvoja je životna dužnost da to istražiš. I ne, nije naredba, već dužnost. Inače ti život odlazi u ralje pukog odrađivanja u kojem postaješ ništa drugo nego sporedna uloga.

A ja sam živi primjer svega gore navedenog. Do 22 godine sam vjerno pratila svoju stariju sestru. Upisala istu osnovnu školu, gimnaziju pa Ekonomiju, čak i smjer - Financije. I bila dokoni štreber sa svim peticama u indeksu. Koje nimalo nisu pratile moje unutarnji nemir, kojeg nisu zanimali brojevi, a kamoli dionice. I sve mi se činilo ok, dok u toj jubilarnoj 22. godini nisam napisala svoj prvi životopis i shvatila da je identičan sestrinom. 

I sebi, po prvi puta u životu, postavila ključno pitanje - a što ti ŽELIŠ raditi u životu?

Tu se sve prelomilo. Slomilo u tisuću komada. I znala sam da više nema povratka.

Danas, dvadeset godina kasnije, mislim da mi je to bilo jedno od najvažnijih pitanja u životu. Jer danas radim ono što volim. Štoviše - obožavam. 

Od potencijalne tete bankarke sam postala - spisateljica, voditeljica, komičarka i imitatorica.

I nisam tada imala pojma da to čuči u meni. Ali sam se usudila upitati. A potom i sanjati.

I danas kada samo zamislim da izdajem nenamjenske kredite, a ne knjige… da sam u uredu, a ne na stageu… da u ruci držim mjenice ili obveznice, a ne mikrofon ili pero - uhvati me jeza. Jer mi taj paralelni svijet nikako ne rezonira. Jer bih znala da sam promašila. Jer nisam sebe slušala. Jer sam se izdala.

Stoga upoznaj sebe i svoje snove. Istraži, probaj, pogriješi, ali probaj opet.

Ne slušaj nikoga osim sebe, jer nitko ne zna što je za tebe najbolje. 

Bori se, radi, preskači drvlje i kamenje, jer bez toga nema uspjeha. Jer ako je prelako, nisi na pravom putu, vjeruj mi. 

Mijenjaj se i razvijaj.

Ali na tom putu - ne zaboravi biti čovjek. Jer džabe ti je sav uspjeh, ako sebe prije spavanja ne možeš pogledati u ogledalo.

"Kada radiš ono što voliš, onda to više nije posao..., kažu. 

Lažu.

Kada radiš ono što voliš, to je onda najteži posao. Jer nema inertnosti, lijenosti, bezvoljnosti i osrednjosti kada je strast posrijedi. 

Tek tada ti život ne odlazi na posao, već ti je posao dio života. I koliko god da je ponekad teško i izazovno, ti jednostavno znaš da radiš pravu stvar. Jer si samu sebe poslušala.

Stoga, ne dopusti da 76.800 sati budeš ništa drugo nego - uhljeb vlastitog života. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva