Knjiga žalbe: Francuska salata se približava, a prigovaranje troši kalorije

Dakle, tek što smo se riješili jednih maski, došle su nove zbog kojih se ljudi na internetu ljute - s tim da ove nove nisu obavezne, ali kako to objasnit gospođi Vlasti i zašto nikako? 

Nisam još gledala (Masked singer, za slučaj da nemate pojma o čemu pričam), ali uvijek uživam kad se ljudi na internetu ljute na stvari koje mogu jednostavno ne konzumirat - i usput ih zamišljam jesu li takvi i u stvarnom životu, u običnim, svakodnevnim situacijama.

Možda i u dućanu stanu ispred police s pekmezima i deru se na okuse koje ne žele kupit: “Glupa, glupa, bezobrazna smokvo, zašto si u pekmezu koji ja ne želim?!” Ovo bi možda bio dobar tv show - Vlasta se dere na proizvode pored kojih je mogla samo i proć. Možda i ne bi, ne znam, ali znam nešto drugo - barem dvadeset ljudi misli da sam ja ispod jedne od maski. 

Da jesam, ionako vam ne bi smjela reć jer bi imala debeli ugovor s još debljom kaznom za slučaj da vam kažem i još važnije - da jesam, ne bi smjela javno bodrit Domenicu na konkurentskoj televiziji jer tako funkcioniraju tv projekti. Kad si na jednoj televizijskoj kući, manje-više moraš glumit da druge ne postoje jer bi to značilo da varaš matičnu kuću. 

Anywho, za danas sam pripremila jednu zabavnu igru u koju se možete priključit ako imate s čim - a vjerujem da imate jer je radni naziv igre “knjiga žalbe.” Zapravo, pravi radni naziv je bio “čemu služi Hrvatska?”, ali to je zvučalo ružno pa sam promijenila. 

Krenut ćemo s nekoliko mojih “prekrasnih” priča koje su se dogodile unatrag nekoliko godina, a vi kasnije slobodno upišite svoje. 

Prva postaja je taksi u kojem mi je skoro oduzeta Domovnica. 

Ovo je Hrvatska, pričajte hrvatski!

Bilo je prekrasno proljetno poslijepodne kad sam sjela u auto s kojim me spojila aplikacija. Inače nemam praksu telefonirati za vrijeme vožnje jer mi je žao da netko za volanom sluša moje gluposti kad samo možemo slušat radio, ali ovaj put su se stvari poklopile drugačije pa sam pričala desetak minuta. Ne preglasno jer nisam seljačina, ali nisam ni šaptala jer nisam psihopat. S druge strane linije je bio moj prijatelj iz Slovenije s kojim uvijek pričam na slovenskom, ali tu i tamo ubacim neki izraz na engleskom jer imam rupe u vokabularu. 

“Koji ste vi to jezik sad pričali?” - pitao me vozač kad sam završila, a ja sam odgovorila da je slovenski i to je bio kraj razgovora. Naravno da nije, ovo je knjiga žalbe, a ne knjiga neupečatljivih događaja. 

 “Ne, još ste neki jezik pričali” - upozorio me s nervozom u glasu. Dodala sam da je bilo i malo engleskog, a usput sam ponudila i priču o tome da mi nekad fale slovenske riječi pa si moram pomoć. Čudan razgovor, ali u taksiju ništa nije čudno. 

“Zašto pričate druge jezike?” - pitao me mladi gospodin koji nije mogao imati više od 30 godina. “Koja je ovo država?” - dodao je još jedno pitanje na koje nisam odgovorila, pa je odgovor ponudio sam. “Ovo je Hrvatska, ovdje se priča hrvatski, vi mladi previše gledate televiziju i previše ste na internetu pa koristite SVAKAKVE jezike.” Do kuće sam imala još 5 minuta vožnje, a on je svih 5 iskoristio za monolog o tome kako se mora znat red - kad si u Hrvatskoj, izvolit ćeš pričat hrvatski, a ako želiš pričat slovenski, odi u Sloveniju. Ili u Englesku, jasno, ako već želiš pričat engleski. “Više nitko ne zna red”, rekao je dok sam izlazila iz auta, “kuda ide ovaj svijet?” 

Straight to hell, očito. Naravnost v pekel.

Priča broj dva.

Šta će vam zaštitni faktor, pa sad je zima?

Prije par mjeseci, moja najbolja prijateljica je putovala u Australiju, a dan prije puta je u ljekarni tražila stick za lice sa zaštitnim faktorom 50. “Nemamo trenutno”, rekla je mlada magistra, što je sasvim ok odgovor na pitanje “jel imate?” Nemamo, probajte negdje drugdje, hvala, doviđenja. Ali mlada magistra je imala još jedno pitanje: “Pa zašto vam to treba, sad je zima i nema sunca?” 

Tako je, pronašli smo mladenku za taksista iz prve priče, veoma bravo za mladu magistru. 

Priča broj tri.

Dođite u poslovnicu, ne može se to preko telefona

Jesen 2020., korona divlja svijetom i preporuka je da se što manje ide u zatvorene prostore - ako možeš obaviti online ili telefonski, nemoj dolazit, što je generalno dobra preporuka za životu 21. stoljeću. Par dana prije sam izgubila karticu - vjerojatno mi je ispala iz džepa jer sam idiot koji ju ne zna samo vratit u novčanik, što znači da moram nazvati banku, otkazati ju i tražiti da mi se izda nova. Može se telefonski, tako piše na stranicama banke, pa zovem službu za korisnike. Javlja se čovjek čiji “halo” zvuči kao “zašto”, a ja mu objašnjavam što trebam.

“Dođite u poslovnicu pa će vam kolege napraviti zahtjev”, govori i skida me s telefona (i k**ca). 

“Ali piše da se može i telefonski”, kažem jer mi se ne da stajat u gužvi i čekat 45 minuta ako ne moram. 

“Ali to je onda proces koji JA moram napraviti, dođite u poslovnicu” - čovjek čiji halo zvuči kao zašto se bori da ne mora radit. “Morat ćete mi dati puno svojih podataka, lakše vam je da samo dođete u poslovnicu.” 

Kažem da nema problema, želim da to odradimo telefonski jer ne želim dolazit ako nije nužno. “Dobro”, nadrkan je jer će morat radit posao dok je na poslu, “pričekajte malo.” Čekam minutu, a on se vraća s popisom stvari koje su mu potrebne da pokrene zahtjev za moju novu karticu. 

“Trebat će mi vaše ime, prezime, adresa i OIB.” 

Izdiktiram mu sve što treba i čekam daljnje upute za složeni proces. 

“To je to, zahtjev je pokrenut, kartica će vam doći kroz 7 radnih dana.” 

Ime i prezime, adresa, OIB. Skoro sam otišla čekat u korona-banku jer se jednom čovjeku nije dalo uložit minutu u posao za koji je plaćen.

Priča broj četiri. 

Ovce za šišanje

Koliko često idete na šišanje? Ja otprilike dva puta godišnje, a prije dva mjeseca mi je hitno trebalo popravit vrhove pa sam na povratku iz dućana ušetala u mali, kvartovski salon koji je uvijek prazan. Što možda znači da ne valja, ali meni ne treba puno - samo mala korekcija, bez pranja, bez feniranja, dovoljno je da se sve izravna i to je to. Frizerka me posjela, izvadila opremu za šišanje - ne škare, nego mašinicu - počešljala me i potegnula jednu ravnu crtu. Zzzzk - to je to. Ušla sam u 11:30, sjela u 11:31, a u 11:36 sam već stajala na blagajni s obučenom jaknom. “Koliko sam dužna?” - pitala sam i čekala cifru koja odgovara šišanju mašinicom od 4 minute. Ne znam koja je to cifra, ali otprilike sam imala ideju koja sigurno nije.

“Sto pedeset.” 

Sto pedeset kuna. Sto i još pedeset. Kuna. To je 37,5 kuna po minuti. I to još prije nego što je krenula inflacija. 

Nisam osoba koja podcjenjuje tuđi rad, znam da iza svakog frizera stoje godine edukacije, rada i truda, znam i da saloni plaćaju režije i namete i doprinose i sve ostale hrvatske čarolije, ali sto pedeset kuna za 4 minute šišanja mašinicom? Zapravo, za 30 sekundi šišanja mašinicom - ostalo je otpalo na dogovor, češljanje i stavljanje zaštitnog najlona koji skoro nisam ni dobila jer “šta će vam, pa to će bit sekunda posla.”

Jesam li ja potpuno luda i nerealna, ili je 150 kuna puno za 4 minute? 

Ne znam, javit ćete mi sigurno, možda ispadne da sam u krivu i da je to sasvim ugodna količina novaca.

Priča broj pet.

Pa nemojte izlazit po kiši

Ovu možda već znate jer sam se požalila dok je još bila svježa, ali smijemo se podsjetit jer mi je to jedna od najdražih hrvatskih priča. Prije par godina sam kupovala pločice za balkon, a u dućanu koji ih prodaje sam tražila pomoć prodavača. Pronašla sam pločice koje želim, ali trebale su mi u većoj protukliznosti od onih koje su bile izložene - R10 ili R11, da budu prikladnije za vanjski prostor. 

One izložene su bile R9, što je dobra protukliznost za unutarnje prostore, ali za vanjske je bolje da imaju malo grublju teksturu - tako je, da se ne poklizneš kad je vani mokro. 

“Nemamo to”, rekao mi je prodavač koji je vrlo očito bio duboko uvrijeđen što ga netko tjera da na radnom mjestu obavlja posao za koji je plaćen, “uzmite ove R9.”

“Ali trebaju mi za balkon, ne želim da su skliske kad pada kiša.”

Odgovor koji sam dobila je jedna od najtužnijih i najboljih stvari koje sam ikad čula: “Pa nemojte izlazit na balkon kad pada kiša.”

Pitanje za višu ocjenu - što mislite, bi li prodavač isto rekao muškarcu koji ga traži veću protukliznost? 

Bi li taksist prigovorio muškarcu jer u Hrvatskoj ne priča hrvatski? 

Vjerojatno ne bi, ali to je rasprava za neki drugi put. 

Kraj moje knjige žalbe - i početak vaše. Primamo sve vrste pritužbi - bilo da su sa šaltera, bilo da su iz frizerskih salona ili taksija. 

Piše na internetu da prigovaranje sagorijeva 100 kalorija po satu - dajte si oduška, za vikend je opet francuska salata, treba ju poništit na vrijeme.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva