Miss7 Blog 10. siječnja 2022.

Kći je ogrebala auto, ostavila mi poruku - ja sam po......!

Domagoj Knežević
Vedran Tolić.

Poruka koja me dočekala na mobitelu bila je „Poštovani oče, bit ću iskrena da ne prokužiš sam... Uglavnom, ogrebla sam auto…“

Ovo „poštovani oče“ je interna zafrkancija. Da ne bi kojim slučajem pomislili kako mi se vlastita kći mora obraćati na ovakav način. Ili mi govoriti „vi“. Tako su s roditeljima razgovarali naši djedovi i bake, a vremena se mijenjaju. I promijenila su se.  

Moja kći razgovara se s nama onako kao što se s roditeljima razgovara i svaka druga osamnaestogodišnjakinja. Ton razgovora ovisi o tisuću i jednom faktoru. Raspoloženju, hormonima, dijelu dana, satima sna, „ocjenovnoj“ situaciji u školi, činjenici je li izabrana odjevna kombinacija za večernji izlazak, bioprognozi, atmosferskim prilikama, stanju sitosti, razini šećera u krvi, odnosima s prijateljima, statusu dostave paketa iz nekog dućana… Mogao bih navesti i preostalih 988 razloga, ali za ovaj put dosta. 

Isti taj ton mijenja se ovisno o prilici i potrebi. Od prkosnog, bahatog, ponekad i rubno bezobraznog do nježnog, umilnog, skrušenog, prepunog razumijevanja... 

 

Ton poruke koju sam pročitao je bio upravo takav. Skrušen, ispričavajući… Nije poruka bila toliko jednostavna, koncipirana u samo dvije gore navedene rečenice. Ne, ne. Bila je na tragu školskog sastavka, kraćeg eseja ili zadaćnice.

Na drugo čitanje, bilo je tu i elemenata policijskog zapisnika jer sam u poruci obaviješten kad se zbio nemili događaj, detaljno su objašnjene i sve okolnosti, a čak su navedeni i prisutni svjedoci. Priča je imala svoj početak i kraj. Uzrok i posljedicu. Nakon posla odvezla je frenda i frendicu doma i u jednom trenu, u uskoj i tamnoj ulici u srazu vožnje u rikverc i kamene ograde, pobijedila je kamena ograda. Budući da je došla kasno, nije me željela buditi itd., itd.

Na kraju poruke izraženo je iskreno žaljenje i spremnost na suočavanje sa svim posljedicama. Bile one u obliku financijske kompenzacije za popravak učinjene štete ili činjenice kako više neće moći koristiti auto. Pojavio se i jedan P.S. u kojem je pisalo „Oprala sam ti auto.“

 

Pomirio sam se s činjenicom kako je P.S. samo oprao auto. Po svemu sudeći nije oprao ogrebotinu, oštećenje… štogod. To je nešto što miniwash u praonici na kovanice ne rješava. 

Bio sam pomiješanih osjećaja nakon što sam pročitao poruku. S jedne strane zabrinut oko tog oštećenja za koje još uvijek nisam znao kako izgleda dok sam s druge strane bio jako jako sretan jer je oprala auto. Nisam ja. 

Zadnjih desetak dana sam intenzivno razmišljao o tome kako ga moram oprati jer je bio sramotno prljav. Na razmišljanju je sve i ostalo jer nikako se ulovit' s vremenom. Uvijek negdje žuriš i nemaš vremena stati i oprati auto. Nije desetak minuta nešto s čime se čovjek u danu ne može sastati, ali kad ideš doma s posla želiš samo što prije doći doma. Pogotovo ako je dan na poslu bio naporan. Kome je još do pranja auta. Veseliš se kasnom ručku, kavi, odmaranju… Auto se može oprati i sutra. Radost današnjeg poslije poslovnog guštanja je samo danas. 

 

Kad sam konačno došao do auta, prvo sam se nekoliko trenutaka divio kako je lijep, čist, opran. Skoro k'o novi. Onda sam otišao do zadnjeg lijevog branika provjeriti štetu. 

Ogulila ga je na nekoliko mjesta. Nije strašno, ali vidi se. Ne možeš ne vidjet'. Nije nešto što se može riješiti samo poliranjem. Potreban je lakirer, a možda i limar. Jesam li bio sretan zbog toga? Nisam. Jesam li bio ljut zbog toga? Nisam.

Mogao sam se naljutiti. Poznajem neke koji se pri ovakvim situacijama baš jako naljute. Polude. Auto nije samo auto. Za njih ima poseban značaj u životu. Svetinja. Čuva se k'o oko glavi. Mazi i pazi. 

Ja nisam jedan od tih i odlučio sam biti potpuno miran. Odlučio sam ne reagirati, ne živcirati se, ne uzrujavati se. Kći je ogrebla auto. O tome me obavijestila porukom koju mi je ostavila, a ja sam postupio onako kako mislim da je jedino ispravno. Biti cool. 

 

Nastojim kod svih situacija kod kojih ne mogu ništa promijeniti, izbjeći bilo kakvo uzrujavanje. Potrošeni živci, ljutnja, uzrujavanje neće promijeniti apsolutno ništa i potpuno su besmisleni. Žao mi je što joj se to dogodilo, ali realno svi mi koji vozimo smo barem jednom ogrebli auto. Negdje, nekad, malo. Ili malo više. Ako se još niste imali prilike susresti s ovakvom situacijom, polako. Imate vremena.

I ja sam prije dvije godine očešao stupić prednjim desnim krajem na jednom parkingu. Par crtica. Ništa strašno, ali dogodi se. Vidi se. Nakon dvadeset godina vozačkog staža, ogrebem auto. Bez obzira na iskustvo i na dosad tisuće uspješno izbjegnutih stupića, kamenih ograda, zidova, drugih automobila, ogulio sam ga. 

Bilo bi potpuno nefer od mene ljutiti se na kćer koja vozi tek pola godine. Nefer i licemjerno. Mogao sam vikati na nju, biti ljut na nju. Izražavati svoje nezadovoljstvo, upirati prstom, držati joj predavanja. Time ne bih postigao baš ništa, a shvatio sam da joj je bilo baš iskreno žao. Baš je bila u bedu zbog toga. Nema razloga da se zbog mene osjeća još lošije. Zaista nema. 

 

Pogotovo zbog ogrebotine na autu. Ogrebotina na autu happens. Dogodila se meni, dogodila se i gospoji (i to u našoj garaži), dogodila se sad i kćeri. Siguran sam kako će se nekome od nas slična situacija dogoditi još koji put. To je neizbježno.

Auto je auto, lim je lim. Ne može uvijek biti nov i koliko god se trudiš maksimalno paziti da bude k'o nov, postoje oni koji ne paze. Drugi vozači s drugim automobilima. Na bilo kojem parkingu kad se parkiram pored nekog auta, maksimalno pazim kad otvaram vrata. Da ne bih slučajno udario vratima tuđi auto. To je zaista nešto na što možeš utjecati i što možeš kontrolirati. 

Sudeći po tragovima na vratima mog auta, postoje oni koji istoj toj radnji pristupaju s puno manje opreza. Ima li smisla prosipati žuč zbog toga? Nema. Ništa ne možeš promijeniti. Nepoznati vozač ili vozačica ostavili su svoj trag. Sve to ide u radni staž jednog automobila. Dogodi se. 

 

Mladi je vozač i tek stječe iskustvo. Ovo joj je prva ogrebotina i siguran sam kako će nakon ove još više paziti. Znam  kako je njoj zbog ove situacije puno teže nego meni, ali dogodi se. Koliko sam se imao prilike dosad uvjeriti, dobro vozi. Pazi, ne nagli… 

Bitnije mi je da je usvojila sve ono o čemu smo razgovarali, a odnosi se na vožnju. Oprez, oprez i još malo opreza. Mora paziti na sebe, ali i na ostale u prometu. Pogotovo kad vozi druge u auto. Frenda, frendicu… Odgovornost je tada još i veća. 

Kombinacija alkohola i volana u rukama ne da nisu dopušteni nego oko toga uopće nema rasprave. Shvatila je i toga se drži. Uvjerim se u to svaki put kad ide van, a ne ide autom. Popit će piće/dva pa ne ide autom. To je nešto što respektiram jer odražava odgovornost. 

 

Lakše dišem i lakše čekam kad znam da je neke stvari po pitanju vožnje shvatila. Ionako mi roditelji ne spavamo mirno dokle god se djeca ne vrate doma. Otkad je počela voziti, taj roditeljski nemir još je i izraženiji. Tvoje je dijete, brineš se. Ne znaš i ne možeš drugačije. Mladost, izlasci, vožnja, alkohol. Na dnevnoj bazi svjedoci smo tužnih priča. Kao roditelj, to je nešto čega se najviše bojiš. 

Nebrojeno puta smo kćerima rekli, a ponavljat ćemo im to još isto toliko puta neka ne sjedaju u auto s nekim tko je pio. Pa makar i malo. To „malo“ je dovoljno za tragediju. Nema veze gdje su, koliko je „gluho doba“. Nazovite i doći ćemo po vas. 

Kako godine idu postajem svjesniji kako je ona „mala djeca-mala briga, velika djeca-velika briga“ potpuno točna, ali to je teret koji mi roditelji moramo nositi.  Sve je dobro dok je dobro. Neka dobro i ostane. Ogrebotina na autu… neš' ti problema. Dogodi se. 

 


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Komentari 0