Kako sve stignem? Stvar je u dobroj organizaciji, debelo lažem dok trčim, kasnim, znojim se

Ima dana kada sve stignem: i popiti kavu u miru i spremiti djecu u vrtić bez da se svi ukućani posvađaju, odjenuti se za posao i ne fulati vremensku prognozu, sjesti na bicikl, stići na vrijeme na sastanak, pregledati novosti na društvenim mrežama, ručati, popiti čašu vina nakon ručka, pokupiti djecu iz vrtića, otići u park, navečer trčati, i nakon što uspavamo djecu, gledati neku novu seriju na Netflixu.

Ima takvih dana, samo ih se više ne sjećam. Pola svoga života uzaludno pokušavam preuzeti uzde nad svojim vremenom i stići sve što mi piše u planeru za taj dan. Drugu polovicu sjedim za računalom i rješavam zaostatke. Ne kužim kako, ali uvijek za nečim kaskam. Uvijek sam u cajtnotu i uvijek na kraju sve radim u posljednji čas.

Naravno da je četvrtak i da blog još uvijek nije napisan, a ja sam još uvijek u pidžami, što i ne bi bio problem da ne moram za sat vremena biti na sljedećem sastanku. Stvarno ne razumijem kako se, pobogu, uvijek dovedem u tu situaciju zbog koje se onda nerviram, preznojavam, postajem nezadovoljna, frustrirana i ljuta na sebe?

Čitam o ljudima (a možda mi to i pojede vrijeme) koji su se preselili na selo, putuju na posao u grad, uređuju vrt, spremaju kuću, vikendom kuhaju delicije koje kasnije kušaju s prijateljima i mislim: pa dobro kako se uspijete tako dobro organizirati?! Sanjam o trenucima mira, opuštenosti, hyggea, meditacije, gledanja u prazno (ok, to mi se često u toku dana događa) kad su svi zadaci obavljeni, svo rublje oprano, kuća pospremljena, djeca čista, a suprug sretan i zadovoljan.

Ok, malo sve to podsjeća na idilični život u predgrađu iz američkih filmova koji na kraju gotovo uvijek završe nekim zločinom što valjda sugerira da takav život ne postoji, no često se pitam može li se imati sve? I dobro posložen posao, sretna obitelj i ispunjena ja. Prema istraživanju iz 2016. upravo su Danci, tvorci te čudnovate riječi hygge najsretniji narod na svijetu. Oni uživaju u trenutku. Oni znaju kako sebi ugoditi, kako raščistiti raspored, kakvo svjetlo najbolje odgovara njihovoj duši, oni točno znaju kada treba čitati, a kada se baviti sportom.

I taj skandinavski koncept življenja ima sve više  poklonika i kod nas. Barem ako je suditi prema Instagramu i Facebooku. Svi odjednom imaju vremena za jutarnju jogu, zdravi ručak u društvu najboljih prijateljica, smoothie s egzotičnim voćem, knjigu i dekicu ispred kamina. I da se razumijemo, i moj instagram često izgleda kao da sam i sama pripadnica uberžena - uvijek sređena, sretna i nasmijana s prekrasnom djecom koja trčkaraju oko mene ili negdje u prirodi ispod sunca dok ja udišem svježi zrak i uživam u šumi.

A istina je često zapravo ovakva: dok ujutro obrnem ciijeli ormar ne bih li mi se svidjela neka kombinacija, djeca su se već peti put poubijala oko nove figurice Frozena, suprug se zatvorio u WC ne bi li barem ujutro imao pet minuta mira za tekuće probleme s hemoroidima, moja mama već je peti put ušla u stan s pitanjem „još niste spremni?“, a na mobitelu imam pedeset neodgovorenih mailova i tri propuštena poziva, kasnije u danu stišćem ramena ne bih li nekako zatomila miris preznojene sintetičke košuljice koju sam odabrala, očito krivo to jutro, a popodne nakon ludog dana u kojemu nisam obavila ni pola onoga zapisanog u planeru, pustim djeci crtić na repeat, iako sam uvijek tvrdila da će  mojoj djeci vrijeme pred televizorom biti strogo ograničeno.

Vikendom, tu i tamo uspijem pobjeći na planinu ne bih li odradila barem nešto za sebe, ali pritom nisam ni najmanje opuštena jer mi na desnom ramenu stoji mamin osuđujući pogled jer ni vikendom ne provodim dovoljno vremena sa svojom djecom i stalno pogledavam na sat hoćemo li stići nazad bez da se netko opet ljuti na mene.

Istina, ponekad uspijem pročitati i neku novu knjigu, uglavnom kasno navečer sa spoznajom da ću posljedice tog čitanja osjećati još danima kasnije. Uglavnom, sve što radim, radim brzopleto i bez imalo uživanja u trenutku. Od hyggea ne osjećam ni "h", ali zato za svaki trenutak posvećen sebi osjećam "g" - grižnju savjesti.

Često me mame na Instagramu pitaju kako sve to stignem i često ja nekako s visine odgovaram, sve je u dobro organiziranom vremenu i svaki put pomislim OK, Nevena, toliko si sad lagala da će ti nos narasti veći nego političarima. A zapravo je odgovor vrlo jednostavan - ne stignem. Trudim se, kasnim, ne uspijevam, ponekad završim sve na vrijeme, najčešće ne. Kako da vam kažem, jedno je čitati o životu, a drugo ga je živjeti. Sve ostalo je laž. Ili samo Instagram. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva