Miss7 Blog 23. studenoga 2020.

Kako smo susjedima pokvarili nedjelju jer oni „imaja“ pravo na nedjeljni mir

Vedran Tolić.

Svi ste čuli za onu uzrečicu kako obitelj ne možeš birati. Ja bih još uz obitelj nadodao i susjede. Susjede zaista ne možeš birati.
Ako ćemo biti sitničavi i tražiti dlaku u jajetu – možeš. U nekoj opciji ako npr. ti i tvoj najbolji frend zajedno kupujete stanove svaki za svoju obitelj pa kupite stanove u istoj zgradi, ali opet - izabrao si susjeda. Jednog, ne susjede.

Susjede imaš kakve imaš; dobre, manje dobre, simpatične ili manje simpatične. Tu su gdje jesu i ti zajedno s njima. Uglavnom ih ne možeš birati, ali možeš birati hoćeš li prema njima biti ljubazan i dobar ili ne. Na to imaš stopostotni utjecaj.
Kad sam se doselio u svoj podstanarski stan u kvart u kojem i danas živim prema jednoj susjedi sam bio ljubazan. Posložilo se tako da mi je susjeda postala supruga i dvadeset godina kasnije i dalje sam prema njoj ljubazan. I dobar.

Dok sam živio s roditeljima, živjeli smo u zgradi. U našem ulazu bilo je osam stanova i susjedi su bili uglavnom ok. „Uglavnom“ zato jer je u jednom stanu živjela obitelj čija je glava imala problema s alkoholom. Njegovi problemi nisu bili samo njegovi. Postali su problemi čitave obitelji jer je prilikom svojih alkoholnih maratona imao agresivne ispade pa je bilo galame, nasilja, razbijanja po ulazu, dolazaka policije, a mi ostali u ulazu bili smo svjedoci tih epizoda. Vrlo često i utočište ostalim članovima obitelji dok se situacija ne smiri, a pijane glave rastrijezne.

Ostatak susjeda u ulazu nije bio sklon incidentnim situacijama i bili smo jedna mala kompaktna zajednica.
Ovako s odmakom od dvadeset i pet godina sjetim se ratnih dana jer u našem ulazu bilo je sklonište za čitavu zgradu i trenutaka koje smo svi zajedno proveli tamo proveli. Bilo nas je mnogo, svi različiti na svoj način, ali smo se međusobno uvažavali i poštovali. I jedni drugima smo bili dobri susjedi. Svi smo bili ok, spremni pomoći jedni drugima u bilo koje doba dana ili noći.

Danas, situacija kao da se promijenila. Ne živim više u zgradi nego u kući i to u slijepoj ulici i nema nas mnogo. Osam kuća i tek nešto više obitelji koje u tim kućama žive.
Prije smo o susjedima znali dosta, ali ne u onom smislu da moraš sve znati o njima, ali znao si kako se zovu, gdje rade, što vole, imao si uvid u njihov background.

Danas o većini njih znamo malo. O nekim susjedima iz ulice ne znam apsolutno ništa, pozdravimo se kad se vidimo…nisu baš razgovorljivi i to je to. Jedni od susjeda su čak bili i na tulumu kad je gospoja rodila najmlađu kćer, sjedili su s nama na terasi, jeli nareske i pili neku žesticu. Od tog dana nisam ih vidio na manje od deset metara udaljenosti – mahnemo si izdaleka i tu je susjedskim odnosima početak i kraj. Prošlo je od tada već šest godina i dalje njegujemo taj „mašeš meni-mašem tebi“ odnos. Ok.
S nekima smo u normalnim, uobičajenim odnosima, pozdravimo se i popričamo kad se vidimo, klinci se druže i igraju, posudi se ponekad kila brašna ili litra mlijeka, ali nije to više kao nekad. Nekako je drugačije.

Ne znam je li moja ulica usamljena ili smo se u ovom luđačkom tempu u kojem živimo sve više udaljili jedni od drugih?

Imam osjećaj da se ljudi sve više zatvaraju u svoje kuće i kao da ih nije briga što se događa izvan sigurnosti i mira vlastitog doma. Ja volim biti kod kuće, volim taj kućni ambijent i mir koji ti pruža, ali to ne znači da se u potpunosti isključim od svega. Volim biti u toku. Znati što se zbiva. U svijetu, u zemlji, u našoj ulici.

Općenito je ta priča sa susjedima vrlo diskutabilna jer sve ovisi na kakve se susjeden„namjeriš“, kakvu sreću imaš. Ne znaš koja je opcija gora, imati susjede s kojima ne komuniciraš, a koji su normalni ili pak susjede koji su skloni incidentima.
Pričam s prijateljima koji žive u zgradama i svi imaju nekoliko susjeda koje bi najradije zamijenili. Bučni, prljavi, bezobrazni, glasni, nepristojni…ima ih zaista svakakvih, a život u zgradi ipak ima neke svoje zakonitosti. Uostalom, tu je i kućni red kojeg bi se trebalo pridržavati, a o svim čarima akustike zgrade da ne govorim.
Tko je ikad živio u zgradi, zna o čemu pričam.

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Postoji taj jedan tip susjeda s kojim ostali stanari imaju problema, ali nitko se ne želi s njima suočiti nego se sve radi u tišini, iz pozadine jer nitko se ne bi htio zamjeriti nikome.
Novi trend postalo je ostavljanje poruka. Na oglasnoj ploči, vratima haustora… na nekom vidljivom mjestu gdje će poruku vidjeti svi ostali pa i susjed kome je poruka upućena.

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Da, fakat je bed kad imaš ovakve situacije i susjede koji se ponašaju tako kako se ponašaju jer sorry, ali pišanje s balkona fakat nije normalno. I kužim neimenovanog autora poruke da se naljutio, pogotovo ako je on balkon ili dva ispod, ali zar se uvijek u nekoj situaciji koju treba riješiti moraju pojaviti majka i snošaj.
Ne kužim.
U našoj maloj ulici i mi smo nedavno imali situaciju.
U poštanskom sandučiću netko nam je ostavio poruku. Ej…poruku…upozorenje…whatever.
Ne znam zašto, kako i u kojem trenutku smo moja obitelj i ja postali nepoželjni susjedi. Oni koji unose nemir u našu malu i mirnu ulicu. ???

 | Autor: Privatni album/Olja Runjić Privatni album/Olja Runjić

Ovo je poruka koju smo pronašli u našem sandučiću. „Nedjeljom se ne kosi jer susjedi imaja pravo na nedjeljni mir“.
Ne znam je li me više pogodila činjenica da smo nekome poremetili nedjeljni mir ili to što je netko od susjeda djelomično nepismen.
Činjenica je da je punica kosila u nedjelju i tako se jednostavno dogodilo. Bio je najavljen kišni tjedan pa je htjela pokositi dvorište prije kiše. Inače kosi bilo koji drugi dan osim nedjelje jer je u penziji. Ima vremena, a travi je ionako svejedno je li pokošena radnim danom ili nekim danom vikenda.

Da stvar bude bolja, i mi ponekad komentiramo kad netko u kvartu kosi nedjeljom. Uglavnom ta košnja započinje u onom najdivnijem nedjeljnom trenutku kad se nakon finog i nešto obilnijeg ručka izvališ u krevet u potrazi za odmorom. Pomisliš, pa tko sad kosi…, ali ne možeš ništa, zatvoriš prozor i bok. Susjedovo dvorište, susjedova kosilica…

Te nedjeljne situacije kad poželiš malo odmora znale su biti pokvarene zvukom nečije kosilice iz susjedne ulice, ali nisam nikad došao na ideju da napišem poruku i ostavim u nečijem sandučiću. To mi je nekako ipak too much. Uostalom, živimo svi u kućama i imaš pravo kositi dvorište kad ti želiš odnosno kad uloviš viška slobodno vremena. Drugi par rukava je uvažavanje drugih susjeda i poštivanje tog nedjeljnog mira. Ne postoji pravilnik, kućni red, zakon ili propis oko košnje i svih onih drugih radova koji čine buku – sve je stvar osjećaja i pristojnosti.
Susjedi u ulici do naše renovirali su kuću ovo ljeto i svaki dan poslijepodne orno su navalili na posao. Ne preko dana nego od četiri pa do nekih osam-devet navečer.
Da, nikome od susjeda nije odgovorao zvuk štemanja i bušenja, ali možda je čovjek odlučio renovirati sam uz pomoć prijatelja od kojih nitko nije mogao prije nego tek nakon posla. Možda ne može pronaći majstore, možda nema dovoljno novca za platiti majstore…velik je broj tih možda i sigurno mu ne trebam ja, u obliku nervoznog susjeda – soliti pamet.
Čovjek obnavlja, renovira…veseli se konačnom rezultatu…ok, drndaj, buši, štemaj i guštaj kad sve bude gotovo. Mi susjedi ćemo izdržat'…pa gdje je problem. Neće to trajati zauvijek.

Na tragu tog „imaj ipak malo razumijevanja“ načina razmišljanja, naša personalizirana poruka još mi je manje jasna. Da, slažem se kako susjedi u mojoj ulici imajA pravo na nedjeljni mir, ali punica je kosila ujutro, kosila je električnom kosilicom i ta košnja nije trajala ne znam koliko…pa nemamo nogometno igralište, tek komad dvorišta. Da, kosila je u nedjelju što inače izbjegava, ali zar je baš na prvu potrebno reagirati.
Još me više žulja činjenica da netko od susjeda nije došao i rekao nam to u lice…znamo se površno ili dobro, ali znamo se. Netko nije imao mošnje prigovoriti nam uživo zbog košnje. Mi živimo u ovoj ulici više od dvadeset godina i zaista mi ne bi bio nikakav problem da je netko od susjeda došao i rekao „Ej, radim od jutra do sutra, umoran sam, neispavan, nedjelja mi je jedini slobodan dan, ajd'  nemojte kosit' u nedjelju ako može“.
To bi mi bilo više fora, više guba i cijenio bih susjeda još više. Ispričao bih se i sigurno ne bih kosio u nedjelju. I to mi je baš nekako na tragu dobrosusjedskih odnosa. Uvažavamo jedni druge, a ako baš nešto jako iritira – reci u lice. Ne ostavljaj poruke.
Ovako, samo razmišljam tko od susjeda je ostavio poruku.
U maniri Horatia Caine-a eliminiram sumnjivce jednog po jednog. Suzio sam izbor na dvoje, ali neću dalje istraživati, a ne pada mi na pamet niti ići ispitivati od vrata do vrata dok ne nađem autora.
Razmišljam i šutim.
U tišini.
Jer susjedi imajA pravo na nedjeljni mir.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0