Kako smo došli od „što će selo reći“ do „što će Fejs reći“?

Prošli sam vikend pogledao izvrstan Netflixov dokumentarac The Social Dilemma i prvotno sam mislio čitavu kolumnu posvetiti kritici filma jer izvrsno analizira ovisnost koju izazivaju društvene mreže, jednostavnost širenja lažnih vijesti i razdor koju se događa u nama, ali i u društvenosti samoj zato što se tehnologija razvija prebrzo da bismo mogli uspješno navigirati sve kompleksnijim svijetom.

Ali kako ga možete i sami pogledati, kolumnu sam odlučio posvetiti fenomenu kojeg je film tek okrznuo – kako društvene mreže utječu na samorefleksiju pa i koliko zapravo stresa izazivaju. 

Jer konstantan osjećaj da moramo biti online ili ćemo nešto propustiti stvara neizmjeran stres. Pritisak da izgledamo kao super-filterirani influenceri stvara iznimno toksičan stres. Pritisak da naši životi izgledaju kao lažno ispeglani savršeni životi tih istih moćnika stvara još veći stres. 

A tome se još mora dodati izniman pritisak od lajkova i srčeka koji su za mnoge primarni izvor validacije vlastita života. Osjećaj vrijednosti vlastita života je, doduše, uvijek bio pretjerano eksternaliziran, barem za moj ukus. Uvijek nam je bilo previše važno „što će selo reći“. Uvijek smo stvari više radili zbog drugih, nego zbog sebe. Uvijek smo više radili nešto jer se to mora, jer se to očekuje, jer su takve norme, a ne zato što smo htjeli ili je stvarno bilo dobro za nas. Ali danas je to ipak drugačije jer je prije to selo bilo malobrojnije, sporije je dolazio njihov feedback i većinom su nas bar donekle poznavali.

Današnje virtualno selo je sasvim drugačija zvijer – u izuzetno kratkom roku do nas dolazi iznimno velika količina feedbacka i to od ljudi koji nas najčešće uopće ne poznaju. 

Prije ti je nešto o tebi dobacio prijatelj, pa onda za tri dana rođak, pa onda pet dana kasnije roditelj ili baka. A danas u nekoliko minuta možeš primiti 400 osuda ili prosudbi i to od ljudi koji te najčešće uopće ne poznaju. A nitko nas nije učio kako se nositi s time.
Dakle, prije je selo bilo manje, poznatije i nježnije, a sada je većinom anonimna nabujala gomila ljudi koja najčešće donese stav i prije nego što je upoznala ijedan jedini detalj našeg života. A dodatni je problem u tome što njihovo mišljenje, njihov lajk, njihovo srčeko ili njihova osuda prečesto ima moć validacije naše vrijednosti. „Vrijedni smo onoliko koliko smo lajkani“ – dominantna je teza novog, vrlog svijeta. I kako onda ne bismo bili pod stresom...

Ali ne samo da osjećamo stres zbog toga što dio osjećaja vlastite vrijednosti ovisi o tome kakvu smo validaciju dobili kroz društvene mreže, mi lučimo kortizol, tzv. hormon stresa, i dok iščekujemo kako će proći naš najnoviji post. I samo iščekivanje reakcije ima štetne posljedice. 

Ako strepite što će reći online ili offline selo, vi ste zapravo pod stresom. Ne toliko fizičkom stresu, ali svakako psihičkom.

Također, ako ste stalno zabrinuti oko budućnosti, ako ste kronično ljuti, ako stalno nekome zamjerate, ako svoje dane posvetite traženju krivaca za razne probleme, umjesto da razmislite kako možete biti dio rješenja, lučit ćete previše kortizola kojeg se vaše tijelo neće moći riješiti.

Izvori stresa su sveprisutni jer nam se stalno nameću sve veći standardi koje moramo zadovoljiti, društvo i društvene mreže nas sve maštovitije uvjeravaju da nismo dovoljno dobri, a činjenica da nam je cijeli svijet udaljen jednim klikom može imati mnogo pozitivnih, ali i negativnih značajki – eksterna validacija vlastite vrijednosti, ovisnost o tuđem mišljenju, stalna stimulacija brojnim sadržajima, notifikacijama... 

Možda smo povezaniji sa svijetom, ali sigurno nismo sa sobom.
Sve nam je teže odvojiti vrijeme za samorefleksiju pa umjesto toga koristimo Fejsorefleksiju – o sebi mislimo ono što drugi misle o nama. 

I kao što nam već istaknuo, uvijek je to bilo djelomično tako. U društvenim znanostima oduvijek smo znali da dojam o sebi, u manjoj ili većoj mjeri, stvaramo ovisno o tome što drugi misle o nama. Važnost njihovog mišljenja obrnuto je proporcionalna snazi našeg mišljenja o sebi. Drugim riječima, što imate čvršće mišljenje o sebi, to će vam biti manje važno što drugi misle o vama. 
I sve to nije ništa novo. Ono što jest novo jest da su današnji suci sveprisutni, stanu vam u dlan i tako mogu stalno biti u glavi, a često ih uopće ne poznajete. 

Čak štoviše, s obzirom na nevjerojatan rast informacija kojima smo svi izloženi, suvremeni je pojedinac je sve površniji i površniji. Imamo toliko informacija koje bismo trebali obraditi da svakoj pojedinačnoj posvećujemo sve manje i manje vremena. 
Dakle, problem je što vam se stalno sudi, a sve teže stignete formirati svoje vlastito mišljenje o sebi, neovisno što o vama misli virtualno selo. A to selo čine ljudi koji vas uopće ne poznaju, čak nisu ni kvalitetno pročitali vaš post na temelju kojeg donose zaključak i tome ste stalno izloženi. I naravno da to stvara iznimne količine stresa i ono što je još važnije, taj je stres dugoročno u nama jer stalno dolaze nove notifikacije, sudovi... 

U trenutku kad vam je cijeli svijet stao u dlan, postalo je teže kontrolirati svoju glavu. Postalo je teže zadovoljiti svoju dušu. Ali zato možemo napraviti nekoliko stvari da tome doskočimo...
Za početak, ne kažem da morate odbaciti pametne telefone, ali možda ih možemo pametnije koristiti.
Možemo stišati ili ugasiti sve notifikacije, a što češće i sam telefon, tako da, nedobog, i zaokružimo neki doživljaj bez da nas virtualni svijet prekida. 

I možemo ne objaviti nešto sve dok sami ne zaokružimo doživljaj tog iskustva. Ja se jednom od dvadeset puta javim uživo s nekog putovanja ili koncerta. Ostalih 19 puta upijam te poglede, tu atmosferu i tamo sam uživo, a ne na Fejsu!
Možemo raditi stvari za svoju dušu, a ne društvene mreže. 
Možemo ne biti površni i prestati donositi čvrste zaključke nakon jedne rečenice.
Možemo imati dane bez tehnologije kako bismo došli više u kontakt s onom suptilnijom, unutarnjom tehonologijom. Dakle, treba više scrollati po srcu i umu, a manje po newsfeedu. 
Ujutro bismo se mogli prvo okrenuti sebi, a ne ekranu. 
Naravno da ne možemo odbaciti taj ekran, on je postao integralni dio naše društvenosti, ali i poimanja sebe. Cilj je samo da sebe ne doživljavamo primarno kroz taj ekran. Tako venemo...
Ma možemo napraviti još bezbroj stvari, ali važno je krenuti s bar s jednom. Već danas. Sretno. I vidimo se na Velebitu, bez zurenja u mobitel i možda u sebe...

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva