Miss7 Blog 11. veljače 2021.

326 dana prošlo je od potresa. Kako je Zagreb postao zaboravljeni grad?

Marko Grubišić.

Ako ste posljednjih mjeseci prošetali centrom Zagreba, što vam trenutno nikako ne bih preporučila, možda ste se i vi sjetili meni jedne od dražih, (ali i pomalo zastrašujuće), slikovnice iz djetinjstva Pale sam na svijetu. Pale je dječak koji poželi ostati sam da bi mogao u miru uživati u svemu što mu grad nudi: voziti se tramvajem bez gužvi, kupovati u trgovini što želi, ući u banku i ne stajati u redu, isprobati sve ono što inače ne može i ne smije. U jednom trenutku njegov san pretvara se u noćnu moru i na njegovu sreću brzo se iz nje budi. Taj luksuz stanovnici Zagreba već duže vrijeme nemaju. Ako se tome pridodaju cigle koje svakog trena zatrpavaju ulice, slikovnica lako prelazi u horor film. 

Dugo sam nakon zagrebačkog potresa vjerovala da će nas, osim što nas je dobro protresao, i osvijestiti. Ali ljudi ne funkcioniraju na taj način, nesreća nikad ne stiže sama pa dok smo mi mislili da je proljetni potres najgore što nam se moglo dogoditi, dogodio se još jedan, razorniji, petrinjski. 

I dok još uvijek pokušavamo skupiti živote kao razbacanu prtljagu nakon potresa koji nas drže u strahu i u nevjerici se pitamo zašto se to događa baš nama, a izgubljenu kontrolu pokušavamo povratiti pomažući onima koji su najviše nastradali, naše ruševine stoje netaknute. To bi bio najbolji opis jedanaest mjeseci nakon prvog razornog potresa koji je pogodio Zagreb i onog drugog, petrinjskog, čiji su ga valovi dokrajčili. 

 | Autor: Privatni album Privatni album Evo i malo surovih podataka; od zagrebačkog potresa prošlo je 326 dana, od donošenja Zakona o obnovi, na koji smo čekali šest mjeseci, 149 dana, broj je zgrada oštećenih u potresu 25 tisuća, broj oštećenih javnih ustanova veći je od 400, procijenjeni broj stanovnika koji su napustili svoje domove je 20 tisuća, broj objekata čija je obnova počela jest 0. 

Svaka zagrebačka zgrada nesretna je na svoj način, a sudbina svakog stanovnika Zagreba nalik je jedna na drugu. 

Pritom, Zagreb propada na svim razinama, a nije to pitanje samo centra naše metropole već i kvalitete života jedne europske prijestolnice. Obnova Zagreba ne bi trebala biti prioritet samo onima čije su kuće nastradale, već i svima onima koji u Zagreb dolaze zbog kulture, turizma ili, ne daj Bože, odlaska u bolnice. Markuševac, Trešnjevka, Podsused,  Črnomerec, Maksimir i Čučerje, sve su to dijelovi grada koji su ili potpuno porušeni ili djelomično neuporabljivi za život. 

Rođena sam u Zagrebu, ovdje sam se školovala (u školi koja trenutno nije uporabljiva), djeca idu u vrtić u koji sam i ja išla i prvi put u životu, prošle godine, pitala sam se je li vrijeme za selidbu. Zbog nesigurnosti, straha, ali najviše zbog osjećaja nemoći da se stvari ne pomiču s mrtve točke i da Zagreb nikad neće biti ono što je bio prije potresa. Odlučila sam ne pristati na takav scenarij i učiniti sve što je u mojoj moći ne bi li život u glavnom gradu naše zemlje napokon postao siguran i spreman za Zagreb 2.0. Obnovljen i grad po mjeri čovjeka, a ne zaboravljeni grad duhova. 

Vrijeme je da se trgnemo i pokrenemo uspavani grad i njegove upravljače. Zato sam sa skupinom istomišljenika, ljudi iz javnog, ali i poslovnog svijeta, osnovala udrugu SOS Zagreb, građansku inicijativu kojoj je cilj ubrzati, pojednostaviti, osmisliti i za građane olakšati obnovu Zagreba. Dug je put pred svima nama, i obnova nije nešto što se može dogoditi u sljedećih godinu dana, ali je ujedno i jedinstvena prilika za sve nas, a pogotovo za gradske i državne čelnike da pokažu da imaju viziju budućnosti glavnoga grada.  

Jer svaki glavni grad ujedno je i simbol i ogledalo svoje zemlje.

Učlaniti se u udrugu možeš ovdje: www.soszagreb.org 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 
 

  • vi

    Nažalost, i u Karlovcu slično.....svi imamo jednako mračnu sudbinu!!