Miss7 Blog 01. veljače 2021.

Kaj bi štel biti? Ili ne biti - to je pitanje. Što smo na njega odgovarali kao klinci, a što postali?

Vedran Tolić.

Posljednjih nekoliko dana svjedoci smo nove afere iz redova vladajuće stranke. Glavne uloge još jedne u nizu predstava iz žanra političkih afera preuzeli su jedan gradonačelnik, jedan saborski zastupnik i jedan nezavisni vijećnik. 

Moja prva asocijacija bile su mi Gervaisove Tri nonice. Sjećate se pjesme:

Tri nonice stare
pred kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale
i nju kritikale.

No, nakon što sam čuo snimku, a vjerujem da ste ju svi čuli, ostao sam kao i većina, zgrožen onim što sam čuo. Koliko god prajmministar  i dalje zaslijepljen ne znam kakvom svjetlošću tvrdi kako je zastupnik politički pogriješio i karikirao – ja, kao i svi građani Lijepe naše u svemu ovome nisam pronašao ništa karikirano, duhovito, a niti smiješno. 

Ne možeš se ne pitati Koja je ovo država kad se uglavnom našim novcem dobro plaćene funkcije dijele šakom i kapom. Poput voća i povrća na placu. Čovječe… zašto? Dokad? 

Kaj bi ti štel biti – jedno je od pitanja koje se moglo čuti. 

Ne bih želio zastraniti suviše u politiku mada koliko god politika može bez nas, mi bez nje ne možemo jer nas prati i ovakvim aferama redovito podsjeća kako je ovdje. Nažalost.

Točka. Neću dalje. 

Možemo romantizirati dio ove priče, osvrnuti se na onaj dio „kaj bi ti štel biti“. I dok su ovaj put o ovoj temi raspravljali odrasli ljudi koji bi već nekaj trebali biti, mene to u nekom segmentu vraća u osnovnu školu.  

O čemu ste maštali dok ste bili klinci? 

Kako ste odgovarali na pitanje - što ćeš biti kad odrasteš? Što bi htio raditi?

Siguran sam kako se sjećate kad su vas neke manje ili više poznate odrasle osobe u želji za bilo kakvim razgovorom pitali upravo to pitanje. Oni trenutci kad netko dođe u goste u vašu kuću ili ste vi otišli s roditeljima nekome u goste. 

Što ćeš biti kad odrasteš – ispitivali su znatiželjnici. Što bi htio biti?

Isto to pitanje često su postavljali su i u školi. Tema zadaćnica, domaćih zadaća ili školskih sastavaka… što ćemo biti kad odrastemo. 

Djevojčice urednih pletenica i s vrijednim bakinim rukama heklanog ovratnika uglavnom su željele biti pjevačice, frizerke, doktorice, manekenke ili učiteljice.

Većina nas musavih dječaka u broj do dva prevelikim majicama jer „budemo narasli i bit će nam taman“ - sanjala je o tome kako će biti automehaničari, policajci, piloti ili svemirci. 

U tim godinama razlika između astronauta i svemirca bila je potpuno nebitna. Nije ni postojala.  

Za razliku od svojih vršnjaka, ja sam imao sasvim druge želje. Nisam se priklonio onoj „ja ću mijenjati svijet“ većini. 

Sebe sam u budućnosti, tada s nekih sedam ili osam godina vidio na sasvim drugom mjestu. Za mene podjednako važnom, odgovornom i ravno uz bok svakom policajcu, pilotu ili svemircu.

Tada mali, kao veliki želio sam raditi u luna parku kao prodavač karata za ringišpil. 

U tom trenutku meni je to bilo sasvim dovoljno. Uzbudljivo i izazovno. 

Neki bi mogli ovu želju protumačiti i kao pomalo sebičnu jer bi u tom slučaju meni uvijek bilo super i po čitave dane vozio bi se na ringišpilu, ali meni je to tada bila apsolutna fantastična ideja i vizija mene danas-sutra.

Istina, neki bi mogli i pomisliti i ne suviše ambiciozna, ali tko se može ljutiti na dijete raščupane plave kose. 

Sretan sam što su neki moji školski prijatelji uspjeli ostvariti svoje želje. 

Ivan zaista radi u vojsci, išao je u nekoliko misija. 

Mladen je postao automehaničar, ali ima ozbiljan problem s alkoholom. 

Igor je postao policajac, viđao sam ga u uniformi jedno vrijeme. 

Za pilote nisam siguran, ali sam siguran kako nitko nije postao svemirac.

Moja ideja oko prodavanja karata za ringišpil nije se ostvarila, ali to je sad s odmakom od tridesetak godina ionako manje bitno.

Nisam ni kasnije bio u potpunosti siguran što želim biti. Lomio sam se i oko odabira srednje škole, fakulteta… pustio sve da ide po inerciji i išlo je. I završilo je ok. Sretan sam, ispunjen i zadovoljan. 

Pričam ponekad s prijateljima i poznanicima oko toga koliko su sretni s poslom koji rade. Ispunjava ih li u potpunosti, jesu li zadovoljni ili im pak beskrajno ide na živce i rade zato što moraju jer raditi se mora, živjeti se mora.

Zaista je sreća je ako ti se životne okolnosti poklope na način da radiš ono za što si se školovao i u čemu u konačnici uživaš. Radiš posao koji voliš i koji ti donosi prihode. 

Uživaš, živiš.

Podjednako je onih koji u svom poslu guštaju kao i onih koji svoj posao jednostavno odrađuju. Bez volje, bez želje, bez žara. 

Od dolaska na posao pa do odlaska neprestano gledaju na sat i u sebi odbrojavaju sate, minute i sekunde – sve do onog trenutka kad će moći otići s posla noseći u sebi taj neki osjećaj praznine. 

I tako iz mjeseca u mjesec.

Iz godine u godinu.

Pojedinci su shvatili kako su i pogriješili kod odabira srednje škole i/ili fakulteta i s tim teretom moraju se nositi. 

Vjerujem kako to nije lako. Kao Bill Murray u Beskrajnom danu. 

Netko se bez obzira na pogrešan odabir u nekom trenutku trgne pa uspije promijeniti stvari, ispraviti „grijehe iz prošlosti“ i nastaviti dalje sasvim normalno. 

Sretni zbog toga što su uspjeli napraviti promjenu i ispunjeni poslom koji će raditi. 

Poznajem neke koji su sa svojih trideset ili četrdeset napravili potpuni zaokret u životu po pitanju posla. Shvatili su „kaj bi željeli biti“ i odlučili napraviti nešto po tom pitanju. Prekvalificirali su se, naučili neke nove vještine i eto ih, rade sada neke sasvim druge poslove i sretni su. Ispunjeni. Svojim primjerom dokazali su kako za velike i bitne odluke nikad nije kasno. 

Nekima to ne polazi za rukom. Jednostavno se tako poklope stvari i ostaneš tapkati na mjestu. Svakodnevica te iz dana u dan melje, a ti zarobljen u tom nekom trenutku ne uspijevaš napraviti ništa kako bi promijenio stvari.

I takvih slučajeva nažalost ima jer sve je to život. 

Život koji nosi sa sobom i lijepe i ne toliko lijepe stvari.

Ne treba odustati i treba pokušati nešto promijeniti ako nisi zadovoljan s trenutnom situacijom jer akumuliranje unutarnjeg nezadovoljstva nije dobro. 

Niti za tebe samog, a niti za tvoju okolinu. Treba se okuražiti i pokušati jer postoji razlika u onome „kaj bi štel biti“ u odnosu na ono što jesi. 

U konačnici, uvijek možeš reći da si probao, a sve dok ne probaš nećeš znati postoje li ili ne postoje šanse za nekom promjenom.

Uvijek je dozvoljeno i nadati se jer kako kažu – nada umire posljednja.


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 
 

Komentari 0