Miss7 Blog 28. rujna 2020.

Kad sedma sila izgubi kompas, širi paniku i stvara stres među ljudima

Vedran Tolić.

Kako posljednjih mjeseci imam viška vremena i kombiniram što bih mogao raditi i kako utrošiti slobodno vrijeme, pita me prijatelj neki dan ne bih li se vratio u medije i radio kao novinar. Čovječe, trebalo mi je nekoliko trenutaka za razmišljanje prije nego sam mu dao suvisli odgovor. Da, možda i bih, ali bih isto tako jako birao gdje bih radio jer ne bih želio raditi bilo gdje. 

Ne znam kako vi gledate na trenutnu situaciju s medijima, ali ja sam ponekad baš jako tužan kad vidim na što se svelo novinarstvo u Hrvatskoj.

Mediji su tu, prisutni i ne zovu medije bez razloga sedmom silom jer imaju moć. Utječu na nas, naše mišljenje i vjerujemo im više ili manje. 

Bez obzira što mi je novinarstvo struka i što sam u medijima proveo dugi niz godina kojih se uvijek rado sjetim i nije možda korektno govoriti protiv struke, ali pojedini mediji nemaju mjere. Kao da jedni drugima neprestano podižu ljestvicu tko će imati šokantniji,  s više senzacije i pripadajućom panikom - naslov.

Ne mislim da su svi takvi, da me se krivo ne shvati jer zaista ima onih koji fantastično dobro rade svoj posao. Imam velik broj prijatelja koji rade u raznim medijima i ponosan sam što ih poznajem te sam ponosan na njihov rad. 

Neke radijske postaje, dnevne novine, tjednike, mjesečnike, časopise, televizije, portale redovito i rado pratim. Neke druge ne.

Kad u naslovima pročitam riječi poput nevjerojatno, šokantno, senzacionalno, ekskluzivno to je nešto što me na prvu odbije.

Zadnji primjer je vijest o potresu u Zagrebu, ali ne onom iz ožujka od kojeg se još svi na neki način oporavljamo već o potresu koji se još nije dogodio, a mogao bi se dogoditi.

Seizmolozi su procijenili kako bi zagrebačko područje jednom, možda, nekad, ako… u budućnosti mogao pogoditi i potres jačine do 6,5 po Richteru. 

Tu vijest prenijeli su mediji, a neki su zbog naslova i pristupa čitavoj temi samo dodatno i nepotrebno proširili paniku. 

Da Zagreb leži na seizmički aktivnom području uči se još u osnovnoj školi. To znamo. Isto kao i činjenicu da su područja Hrvatske sklona potresima osim Zagreba i područje Rijeke te srednje i južne Dalmacije.

Zašto onda dizati tenzije, širiti paniku među ljudima i podizati razinu stresa. Ne razumijem. Ionako živimo u dovoljno stresnim vremenima pa su nam informacije obrađene na ovakav, po meni krivi način suvišne.  

Raspravljati o tome što bi bilo kad bi bilo, raditi projekcije koliko bi se zgrada u slučaju takvog potresa urušilo, koliko bi ljudi stradalo te kakva bi to „katastrofa“ bila zaista nema smisla. Nema osobe kojoj je potres ugodan i svi se pribojavamo, ali dodatna psihoza nam uistinu nije potrebna. 

Pojedinci ne čitaju sve članke detaljno već samo prelete po naslovima i ono što letimično pročitaju dovoljno im je da se ne osjećaju ugodno. 

Starija populacija pogotovo, a ako krenem od svoje majke, punice, susjede – nebrojeno puta sam imao potrebu „smirivati“ situaciju i objašnjavati da nije baš sve onako kako se čini na prvu. No, šteta je bila učinjena zahvaljujući medijima i senzacionalističkom pristupu pojedinoj temi. Svjestan sam kako je svaki prodani primjerak, svaki klik važniji od svega jer živimo u kapitalističkom društvu, ali gdje je nestala odgovornost prema publici. 

Ne samo odgovornost, već i poštovanje. Očito se negdje izgubila putem.

Potreba za senzacionalizmom i utrka za „mi smo to prvi objavili“ kod pojedinih medijskih kuća u potpunosti je zasjenila osnovne postulate struke - istinitost, poštenje, točnost, uravnoteženost, nepristranost.

Samo to neko nepotrebno i umjetno pumpanje panike, osjećaja nervoze i kaosa.

I sve to zbog nečeg što u stvari i nije vijest. Napravi se panika oko nečeg što bi možda moglo biti. 

Kad bi Zagreb pogodio takav potres (ne daj Bože) bilo bi strašno. 

Kad bi hrvatsku obalu zapljusnuo ogromni plimni val (ne daj Bože), bilo bi strašno. 

Kad bi nas pogodio veliki meteorit (ne daj Bože) bilo bi strašno. 

Kad bi eksplodirala nuklearka (ne daj Bože) bilo bi strašno. 

I mogli bi tako beskonačno sa svim mogućim crnim scenarijima. 

Znamo da bi bilo strašno, to je svima jasno, ali zašto forsirati neke teme. 

Zaista mi nije jasno zašto se pojedini mediji odlučuju za ovakav „nepotrebno širimo paniku“ pristup.

Činjenica je kako živimo u vremenu kad su mediji dostupniji više no ikad, kud god se okreneš, oni su tu, a internet je u kombinaciji s razvojem mobitela tu medijsku džunglu učinio dostupnom od 0-24. Gotovo je nemoguće pobjeći od informacija, othrvati im se i teško je u današnje digitalno doba biti analogan. 

Ne treba ni bježati od bremena modernog doba jer zašto ne iskoristiti pogodnosti koje nam je ono donijelo. Upijamo informacije, procesuiramo ih, imamo o njima svoj stav, ali zar moraju biti prezentirane nama publici na, po mom mišljenju, potpuno neprimjeren način.

Zar je zaista potrebno od ničega napraviti nešto?

Ako se osvrnemo na proteklih šest mjeseci i situaciju u kojoj se našao čitav svijet, dobar dio odgovornosti za strah i paniku snose pojedini mediji. 

Nije Hrvatska jedina zemlja koja se suočava s ovakvim stvarima. Naprotiv. I izvan granica je situacija slična i taj neki novi novinarski pristup, usudio bih se reći „nepotrebnog zastrašivanja“ je očito postao globalno prihvaćen.  

Pitam se ponekad kako bi izgledala naša trenutna svakodnevica da smo barem dva tjedna bez tih nazovimo ih loših medija. U nekom vakuumu sa pomno biranim i dobrim vijestima. Ok, događaju se i ružne stvari oko nas pa ako tema baš i nije pozitivna, neka bar pristup istoj bude onakav kakav treba biti. Po pravilima struke. 

Nemali broj puta dogodilo mi se da kliknem na neki naslov, a od teme naslova u tekstu niti slova. Doslovno. Niti jedno jedino slovo. Klikneš, očekuješ nešto, a kad ono – nula. Zero. Zagrizao si udicu koju su bacili i osjećaš se navučeno i prevareno.

I taj trend je nešto što mi nikad neće biti dovoljno jasno. Mogu shvatiti i naslov koji te privuče kao i to da se uspjeh mjeri po broju klikova, ali činjenica da tekst nema apsolutno nikakve veze s naslovom u najmanju je ruku sramotna i ne ide u prilog nekim novinarima i nekim medijima. 

U obranu ceha, nisu ponekad ni novinari uvijek u krivu, tu su i urednici koji preuzimaju odgovornost, ali s druge pak strane i urednici su novinari ili bi barem trebali biti. 

O temama kojima nas bombardiraju s pojedinih portala da ne govorim, poplava žutila i pojedinih dijelova tijela. Svakodnevno ispadaju grudi, bradavice, stražnjice. Možeš koliko toliko ignorirati, ali tu su. Ne možeš ih ne vidjeti. 

Kako god da okreneš, neki novi trendovi su se nametnuli, ali sreća je u tome što su trendovi ipak samo trendovi. Svima im je zajedničko to što su prolazni, a izbor je još uvijek na nama. 

Dok ne prođe vrijeme trendova, uživajmo u dobrim sadržajima. Ima ih. 

Pohvala svima onima koji nisu podlegli trendovima, koji ne rade ekskluzive i senzacije od svega, koji ne stvaraju vijesti od nečeg čega nema i koji nisu izgubili kompas. 

Ima takvih - dobrih. Onih čije stranice imamo spremljene u favoritima, čiji glas volimo čuti na radiju, čija lica volimo vidjeti na malim ekranima, čijem imenu se razveselimo pored nekog teksta. 

Hvala im.  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0