Miss7 Blog

Kad sam vidjela još i Keruma, umrla sam od smijeha. Naš život postaje predložak za tragikomediju...

Moja pokojna baka živjela je u pet država, preživjela dva svjetska i  Domovinski rat.  Rođena je pred kraj 1. svjetskog rata kao prvo dijete od osmero, u potpunoj bijedi u jednom selu pokraj Splita. Troje braće i sestara još kao mali umrli su od raznih bolesti od kojih se danas zahvaljujući cjepivima više ne umire. Jedan brat je poginuo u 2. svjetskom ratu a dvije mlađe sestre umrle su u lijepoj starosti, ali desetak godina prije nje. Danas je živ još samo najmlađi brat, koji se rodio 20tak godina nakon nje. Muža je pokopala prije 39 godina. Da je poživjela još ovu godinu, za mjesec dana bi navršila sto prvu. Kad god sam ju molila da mi priča o svom bogatom životu a možete zamisliti čega je sve bilo u stotinu godina, odmahivala bi rukom i govorila: „Čerce, najgore što ti netko može poželjeti je da živiš u zanimljivim vremenima.“ A ja sam svaki put pomislila, sve bi dala da sam u životu proživjela toliko toga kao ti, bako.

Njezine pustolovine iz 2. svjetskog rata  često su bile komične koliko i tragične, kao ona kad su saveznici bombardirali Split, a ona je bosa pobjegla iz zatvora i takva tri dana hodala srušenim gradom dok joj neka žena nije posudila dva broja premale sandale. Ta žena joj je kasnije postala najbolja prijateljica i zajedno su šopingirale u Trstu ali i nju je nadživjela. Politika ju nije zanimala, ali mi je je kroz šalu znala reći da joj je itekako krojila život, kao onda kad je partija natjerala moga djeda da oženi baš nju, a ne neku drugu drugaricu. Nedostaje mi baka jako, ali prvi put sam ovih dana bila nekako smirena što je otišla prije ove proklete 2020. „Dao bog da živjeli u zanimljivim vremenima“, inače je kineska kletva, koja je za nas žive u 2020. dostigla svoje puno značenje. Prvo pandemija virusa, zatim potres u Zagrebu nakon 140 godina, zatim ekonomska kriza koja vreba iza ugla kao najgori neprijatelj (iako je za njezinu generaciju i to mačji kašalj), a sad i potpuni kaos s protestima i porastom novog - starog  rasizma u Americi. Vjerojatno se okreće u grobu i to ne samo zbog toga što je Visoki prekršajni sud  još jednom poklič „za dom spremni“ proglasio nekršenjem javnog reda i mira. 

Ovih dana kao da nema kraja lošim vijestima. Čak ni Borna Kotromanić koja je prošetala gradom u gaćama nije najčitanija vijest na portalima. Čovjeku dođe da stvarno požali za starim dobrim vremenima kad je nova fotošopirana fotka Marka Grubnića bila glavna vijest. Još prije nekoliko godina pri sveučilištu Cambridge osnovao se Centar za proučavanje egzistencijalnih rizika koji je sastavio popis deset najvećih rizika koji prijete opstanku čovječanstva. Između ostalih, kao što su nestašica hrane, umjetna inteligencija koja preuzima kontrolu, roboti koji stvaraju moćnu vojsku, klimatske promjene koje remete infrastrukturu, spominje se i virus prema kojem pandemija kuge zvuči kao prehlada i vladar tiranin koji narušava globalnu sigurnost.

Da su neka druga vremena takvi scenariji činili bi se odličan sinopsis za neki film A produkcije ili Netflixovu seriju, a ponekad mi se učini da ovakav scenarij 2020. zvuči toliko nevjerojatno da bi ga možda i Hollywood odbio. Već se godinama divim serijama poput Homelanda, Black Mirrora ili moje omiljene Good fight, u kojoj se bave vladavinom Trumpa i njegovim odlukama na mikrorazini američkog pravosuđa, a koje tako precizno seciraju našu skoru budućnost. Kako to u fikciji obično biva, na kraju ipak malo pretjeraju. U posljednje vrijeme sve mi se više čini da ovakav razvoj situacije ne bi ni najdomišljatiji scenarist bio u stanju napisati. Još kad sam sinoć vidjela da se i Kerum vraća na izborima, umrla sam od smijeha. Naš život postaje simulacija zbilje i odličan predložak za neku tragikomediju. Preostaje nam samo nadati se da će sezona kiselih krastavaca pred nama uroditi plodom i da ćemo opet, doduše kako stvari stoje - na pustoj plaži, rješavati križaljke i čitati o jesenskim trendovima na pariškim modnim pistama. Doduše, nećemo ih imati s čime platiti, ali to će barem značiti da je 2020. napokon ušla u nezanimljivu i mirnu fazu. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Photo: Marko Grubišić

Komentari 0