Miss7 Blog 28. lipnja 2021.

Kad ne krene po planu od jutra i doživiš prosvjetljenje u dućanu - gospođo, a zakaj ste tak nervozni?

Domagoj Knežević
Vedran Tolić.

Koliko god se trudili iskoristiti svaki dan na najbolji mogući način, postoje situacije kad ti se dan okrene u sasvim drugom smjeru. I sve što ti nije u planu krene već od samog jutra. Neću reći da krene loše jer nije prevelika drama, ali jednostavno ne ide onako kako si si zacrtao. 

Čitava koncepcija sruši se kao kula od karata. Rasprsne se kao mjehurić od sapunice. U čitavom metežu trudiš se ostati maksimalno smiren i pribran jer u takvim situacijama nervoza uglavnom ne pomaže mada na nju imaš pravo. Imamo pravo biti nervozni, ali moramo tu nervozu zadržati za sebe. 

Jutarnju predstavu započela je najmlađa kćer. S vrtićkim danima skoro smo pri kraju jer na jesen kreće u školu. Posljednjih nekoliko dana baš joj se i ne ide u vrtić, ali da ima nekog izbora – nema. U vrtić se mora jer svi u kući odlazimo za nekim svojim obavezama i alternative nema. Jednostavno nema. 

Te faze s vrtićem smo prošli. I to sve. Od onih kad se sama ustajala već u šest ujutro te nas budila i požurivala jer žurimo se u vrtić pa do onih faza kad je ostajanje u vrtiću bila teška tlaka. Uz gomilu suza i vikanja jer njoj se ne da. Ona ne bi. 

Neki dan je bio jedan od tih dana. Dan kad ona „ne bi“. Grah je pao tako da je gospoja već ranom zorom zbrisala u školu, a vožnja djeteta u vrtić pala je na moja nejaka pleća. Ok. Nemam nikakav problem s tim ako ni mala nema problem s tim. Najčešće nema, ali taj dan je imala. O da. Prvo se sat vremena pokušavala ustati jer nije se naspavala što je potpuna neistina jer je zaspala u boravku još u pola deset navečer, a ja sam je krenuo buditi u sedam ujutro. Ne da se naspavala nego je i prebacila uobičajenu spavalačku normu. 

Drugi argument zašto joj se ne izlazi iz kreveta je bio taj da joj je hladno. Ej, hladno… Hladno… 

Tom djetetu nije hladno nikad. Usred zime po kući paradira u gaćicama i potkošulji. Bosa. Na naše „daj se obuci“, ona samo viče kako joj je vruće i da joj je ovak' baš dobro. Ista stvar je i u proljeće i jesen. I onda mi prodaje priču kako joj je hladno. Ej… Hladno.  Na dan kad se na pitanje „Koliko je vani stupnjeva?“ odgovara sa „Svi su.“, ona meni prodaje priču kako joj je hladno. Jednostavno ne želim to kupiti već ju samo požurujem. 

Njezina neodlučnost koja ju ponekad potpuno preuzme kulminirala je u trenutku kad je trebalo odabrati čarape. Nema čarapa, tvrdi dijete. Istresao sam iz ladice cijelu kutiju s čarapama i rekao da nije u pravu jer čarapa ima. 

Gledam ih. Raznih boja i uzoraka. Crvene, plave, bijele, zelene, crne, jednorozi, trešnje, lubenice, jednobojne, šarene, curke iz Frozena, Spužva Bobovi, neke s konjićima… Normalne, stopalice pa čak i dva para štrampli. 

Biraj zlato, koje god poželiš. Samo se obuci, završi i nek' konačno krenemo jer kasnim. K a s n i m. Prije nego krenem prema Zagrebu moram još do banke i dućana i to moram obaviti sad ujutro. 

Objašnjavam joj, ali moje riječi jednostavno ne dopiru. Kužim ja da šestogodišnjakinji pojam kašnjenja nije nešto što joj je ultimativno bitno u životu i to razumije samo kad ona ide na neki rođendan pa od jutra ispituje za koliko sati se kreće na rođendan.

Pojam vremena, točnosti i kašnjenja tada su jako bitni. U svim ostalim situacijama poprilično je ležerna. Sjetio sam se u tom trenutku kako smo o tome gospoja i ja neki dan razgovarali jer na jesen kreće u školu i bojimo se kako će to izgledati. Počet ćemo s treninzima već u kolovozu. Budilica, spremanje… odlazak na bus. Nema druge. Škola ne trpi kašnjenje, a i bilo bi nezgodno da joj mater (profesorica btw.) svaki drugi dan piše ispričnice. 

Preispitujem u toj cijeloj jutarnjoj gunguli jesmo li možda bili blagi i nedovoljno odlučni u odgoju. Možda. Treće je dijete, najmlađa je i vjerojatno smo joj u nekim situacijama progledali kroz prste. Slaba mi je to utjeha jer kasnim. U sebi već opako kipim, ljut sam, više ne molim i ne objašnjavam već vičem. Pretvorio sam se u ekspres lonac iz kojeg šišti para. Preznojio sam se. Osjećam da sam „sav u jednoj vodi“. 

Ona, potpuno mirna i dalje gleda u sve te čarape, ali i dalje ne zna koje bi odabrala. Kakve teške životne odluke u jutarnjim satima. Čovječe, volio bih se zamijeniti s njom na par dana jer krasno je kad ti je odabir čarapa najveća briga. Malo sam i ljubomoran na nju, ali razumijem da je to njoj važno. Kao što je i meni važno stići uloviti i riješiti sve obveze tog dana. 

Odustajem i odlazim. Ona ostaje u kući, sjedi u dnevnom boravku u društvu starije sestre, plače za mnom neka ne idem, ali ja idem. Jer moram. 

Razmišljam u sebi kako bih mogao stići obaviti banku i dućan, vratiti se doma i prebaciti ju do vrtića. Zgusnuto, ali ne i neizvedivo. 

Ljut, umoran, mokar, iznerviran, žalostan i nervozan, ali baš nervozan – ma sve sam. U osam i petnaest ujutro. Natašte. 

Naravno da u Samoboru nema parkinga tamo gdje sam ja želio nego sam morao parkirati nekoliko ulica dalje, ali ok. Stignem. Nervoza me samo požuruje. Na ulazu u banku shvatim kako nisam ponio sa sobom masku. Nema ni one jedne stare izgužvane koju sam ugurao negdje u torbicu „za svaki slučaj“. I tu sam očito iskoristio. Nitko drugi mi nije kriv. Mogu bit ljut samo na sebe. I bio sam. Ljut i nervozan. 

Psujem u sebi i u tom unutarnjem psovačkom traktatu sjetio sam se svih. I korone i stožera i mjera. I vremena u kojem živimo jer do nedavno si s maskom u banku ulazio samo ako si je želio opljačkati. Sad odjednom ne možeš u banku bez maske. Ooooo živote, robijo. S maskom i bez nje.  

Odlazim do obližnje ljekarne kupiti masku, ali s vrata vrišti natpis kako ulaz bez maske nije dozvoljen. Što reći, koju "posluku porati"?Malo me dijeli od toga da eksplodiram i počnem vrištati, ali nije zgodno urlati nasred trga. Mislit će ljudi da sam puk'o mada to i nije baš daleko od mog trenutnog stanja.

Kak' da kupim masku bez maske. Ne mogu unutra bez maske, a idem po masku. 

Otvaram bojažljivo vrata i objašnjavam teti svoj slučaj. Smije se i donosi mi masku koja mi omogućuje ulazak u ljekarnu. Plaćam tu masku koju već nosim, smješkam se teti, pristojno zahvaljujem na ljubaznosti, a u sebi i dalje kipim. Ne kvarim joj dan jer je moj otišao u krivo i jer sam nervozan. 

Ulazim u banku, propisno s maskom na licu. Uzimam broj, tupo gledam u displej i čekam kad će se poklopiti broj s displeja s brojem ispisanim na papiriću koji držim u ruci. Srećom nije bila gužva pa sam brzo došao na red, obavio što sam trebao, ali…

Taman kad sam ustao i odmaknuo se od šaltera i kad je bankarka pozvala novog klijenta sjetio sam se da sam trebao još nešto. Pokušao sam se vratiti, ali neka starija gospođa već je krenula prema šalteru jer sad je ona imala papirić. S brojem. O čovječe. U banci je fakat svaki papir vrijedan. Najvrjedniji je onaj s redomata. 

Bez obzira na moju zamolbu, nije me željela pustiti da se vratim jer sad je ona na redu. Mahnula mi je s papirićem ispred nosa i sjela za šalter. Nemaš kaj, gospođa je u pravu. Mogla me pustiti, ali nije. Njezino pravo. Sjedi, pokrij se ušima, uzmi papirić i čekaj red. 

Čovječe, kak' sam si ja bio jadan u tom trenutku. Misliš si – zašto baš ja? Zašto baš danas? Zašto se sve urotilo protiv mene? Preispituješ sudbinu, karmu. Razmišljaš o položaju planeta, horoskopu. Tražiš neko objašnjenje, a negdje ti zvoni i neki retrogradni Merkur. Možda je baš to problem. 

Sve to dok ti se znoj cijedi niz leđa, osjećaš kako klizi niz kralježnicu, ali u svemu ima i olakotna okolnost. Imaš masku i novi papirić u ruci.

Da čovjek uči dok je živ, uvjerio sam se kad sam po drugi put došao na red. Trebao sam promijeniti dvije novčanice po dvjesto kuna u dvadeset novčanica po dvadeset kuna. Promjena novčanica u banci ne ide samo tako. Ne može teta samo izbrojati dvadeset željenih novčanica i dati ti u ruke. O ne, to tako ne ide i očito se kosi sa svim bankarskim pravilima struke. 

Ona taj novac prvo mora položiti na tvoj račun kao uplatu, a zatim s istog tvog računa novčanice od dvadeset kuna zabilježiti kao isplatu. To zadovoljstvo ima i svoju cijenu. Svaka transakcija dvije kune i nešto lipa. 

Kad je gospođa sve to ukucala u očito vrlo sofisticiran i skup bankarski program jer kako drugačije opravdati ove dvije kune i nešto po transakciji i nakon što sam se ja potpisao digitalnom olovkom, otvorila se blagajna/sef iz koje je gospođa trebala izvaditi moj novac, ali…

U blagajni nije imala dovoljno novčanica po dvadeset kuna. Izvalio sam neku foru kako je baš super kad teta sa šaltera u banci ostane bez novaca. Više zbog sebe nego zbog nje. Čisto da malo razbijem trenutak jer sam bio na rubu. 

„Pričekajte malo“, rekla je i otišla. Prije toga je ugasila svoj monitor, neki mali displej, a kad se ustala, vratila se i uzela svoju kemijsku olovku. 

?!? 

Moram priznati da me ovo s kemijskom malo uvrijedilo. Vjerujem kako nije bilo na osobnoj razini i vjerojatno nije mislila da će joj klijent uzeti kemijsku, ali tak' sam se osjećao. 

Ne znam kako funkcioniraju banke i gdje se nalazi prostorija u kojoj se čuva novac kao što ne znam ni koja je procedura kad referent u banci uzima dodatni novac, ali imao sam osjeća da je teta otišla u Narniju. Odigrala uloge u sva tri dijela i tek se onda vratila. S novčanicama u ruci. Koje je prvo prebrojala uz pomoć onog brojača novca, pa zatim ručno i za svaki slučaj još jednom provukla kroz mašinu.

Ispričala se što sam morao čekati, ja sam rekao da nema problema i pristojno zahvalio uz smiješak. To što sam ja nervozan ne znači da moram nekom drugom pokvariti dan. 

Izlazeći iz banke gledam na sat i vidim kako je par minuta do devet. Nema šanse da dijete stigne u vrtić jer dolazak u vrtić je do devet sati. Poslije se vrata zaključavaju. Game over. I sad imam problem. Kud s djetetom? Mogao sam je odvući u vrtić pa makar i na silu ujutro i izbjeći ovaj scenarij, ali nisam. Sam sam kriv. 

Vozim se prema dućanu, istovremeno zovem frenda za kojeg znam da je na godišnjem u nadi da je kod kuće i da će pripaziti na dijete dok se ne vratim, ali se ne javlja. Mora da još spava. 

U dućanu, nova situacija. Zbog korone se ne koriste više one male plastične košarice već samo ona velika kolica za koja trebaš imati kovanicu. Od dvije ili pet kuna. Naravno da nisam imao. Ni jednu odgovarajuću. Tek tri kovanice po kunu i nešto lipa. Ne zaboravimo ni četiristo kuna u novčanicama po dvadeset. 

O živote, robijo. 

Kako bi se reklo, lud k'o puška ulazim u dućan, dolazim sa stražnje strane blagajne i molim blagajnicu da mi razmijeni novčanicu u kovanice jer mi treba za kolica. Na rubu sam, ali i dalje pristojan. Ne moram blagajnici pokvariti dan. Nije prošla stotinka, a nervozni gospodin glasno je negodovao zbog moje molbe kod blagajnice i počeo galamiti. 

Iznio cijeli niz razloga zašto moje ponašanje nije u redu, zabranio blagajnici da me primi preko reda i bla-bla, bla-bla. Bio sam suviše nervozna da ulazim u bilo kakvu raspravu s čovjekom jer bih možda rekao i nešto što ne bih želio. Blagajnica me pogledala, nije znala što napraviti jer je dovedena u nezgodnu poziciju, ali sam joj rekao nek' ne brine. Sve ok. Idem u red. 

Stao sam u red i čekao i malo je nedostajalo da puknem prije minutu. No, nisam dozvolio da me prebaci na onu lošu stranu. 

Načelno, čovjek je bio u pravu, ja sam se želio progurati, nije bio nepristojan i nisam imao neke argumente u svoju korist. Nisam želio ni blagajnicu staviti u neku nezgodnu poziciju. Žena radi već možda tri-četiri sata, možda je već i gladna, otišla bi do toaleta ili zapaliti cigaretu. Zašto da joj otežavam.

Bilo joj je baš jako žao. Ispričavala mi se i za utjehu mi poklonila onaj plastični žeton koji otključava sva kolica ovog svijeta. Kakva lijepa gesta u tako čudnom jutru. Hvala teti s blagajne broj tri. 

Kupio sam sve po spisku. Ne psovao. Kupio. I opet stao u red. Po drugi put tog jutra. Da se utvrdi gradivo. Ispred mene je bila neka gospođa, a ispred nje još sedam ljudi.

Pošlihtani, u miru i tišini svi čekamo svoj red.

Svi osim gospođe ispred mene. Posebna žena. Ona rijetka. Žena sa super moćima. Njezina super moć je širenje negative i bacanje hejta. Dobro stojeća i fino odjevena nervozno je cupkala na mjestu, gurkala kolica čovjeka ispred sebe, pa onda moja i nešto mrmljala. Prvo potiho, a zatim sve glasnije. 

Ništa joj nije odgovaralo i sve je propitkivala. Zašto je takva gužva ujutro u dućanu, zašto rade samo dvije blagajne, zašto srednjoškolci iz obližnje škole baš sad moraju biti u dućanu, zašto je blagajnica tako spora, zašto u ovom dućanu rade samo dvije osobe, zašto nema nečeg po što je ona došla, a ona je to nešto vidjela u katalogu.  

Htio sam joj preporučiti knjigu 1000 zašto, 1000 zato, ali sam pričekao još malo. Čisto da vidim dokle će ići.

Sve to govorila je dovoljno glasno. Tako da je čuje blagajnica i u našem redu i blagajnica u redu do. Digla je bunu, a u nju je željela uključiti i sve nas. Željela nas je prebaciti u svoj tabor, ali nitko ju nije previše doživljavao. Čudili su se ženi, kao i ja. Čudio sam se tome kako netko može biti tako nervozan u rano jutro? I to podijeliti sa svima.  

Uostalom, ja sam dobio žeton za kolica prije par minuta. Hellouuu?

„Gospođo, a zakaj ste tak' nervozni“ – pitao sam je. 

„Kak' ne bi bila nervozna kad moram čekat, kad je blagajnica spora…“ - u dahu je ispričala svoju dućansku traumu. Bio je to onaj „moja sudbina“ trenutak. 

„Vi ste znači nervozni samo zato što ćete u dućanu morati pričekati na blagajni tri minute više nego inače?“ – zatražio sam dodatno objašnjenje od zločeste žene. 

„Naravno, ovo je nečuveno, ovo je sramota, ovog nema u civiliziranom svijetu…“ – nije se zaustavljala.

„Gospođo, nemojte se uzrujavati nepotrebno. Ako je svo zlo u tome – dajte se opustite. Par minuta simo-tamo. Samo nepotrebno širite negativnu energiju i nervozu među nama. I ja imam čitav niz razloga zašto bih mogao sipati žuč. I to već od jutra, ali ne sipam. Pristojan sam. Čekam svoj red, a blagajnica vam je najmanje kriva. Dajte se malo smirite“

Shvatio sam da sam vatru pokušao ugasiti benzinom, a to ne funkcionira. Kao da sam ju još dodatno potaknuo i nastavila je revno u svom tonu. Izgubio sam ju negdje nakon prve rečenice. Pritisnuo sam mute i istovremeno doživio prosvjetljenje. 

Ja u biti problema nemam. U trenu sam zaboravio na sve što se jutros dogodilo. I na najmlađu kćer kojoj je hladno. Na razbacane čarape, masku koju nisam ponio, epizodu iz banke pa onda dio s kovanicama i čekanjem. 

Bez obzira što nisam znao kud ću s djetetom, a kasnim već i te kako, bio sam si totalno cool. 

K'o da sam upravo završio šetnju od deset kilometara kroz polja lavande. Tak' sam bio smiren. 

I sretan što sam bez obzira na sve što se dogodilo u proteklih sat vremena, ustvari sasvim ok. Pogotovo ako se uspoređujem s gospođom iz dućana koju je gužva na blagajni uspjela tak' jako izbaciti iz ravnoteže. 

Nikad ne bih želio funkcionirati na takav način. Da te gužva na blagajni učini toliko ljutitim i nervoznim da moraš pokvariti dan svima oko sebe.

I upravo to je ono čemu moramo težiti kad imamo takav dan. Biti drugačiji. Kad se sve sruši i ode u totalno krivom smjeru imamo potpuno pravo biti nervozni i ljuti. 

Sve je to ok. Normalno, svakodnevno i ljudski. 

Bit će takvih epizoda, ali moramo nastojati ne pretvoriti se u gospođu iz dućana koja zbog svoje nervoze kvari raspoloženje uokolo. Slučajnim prolaznicima, referentici u banci, teti u ljekarni, blagajnici u dućanu, ljudima u redu.

Ti ljudi najmanje su krivi za našu nervozu i ne moraju trpjeti zbog toga. Naša nervoza, naša stvar. Ponekad je teško, ali da se izdržati. Vizualizirajte polja lavande.

Ponekad se i nešto dobro dogodi ako bez obzira na sve zadržimo ljudskost i bazičnu pristojnost. 

Uvažajući i poštujući jedni druge. Dogodi se i sitnica koja ima značenje. 

Makar ona bila u obliku žetona za kolica. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

Komentari 0