Kad je u Hrvatskoj najgore, mi pokazujemo najbolje od sebe!

Opet trese... 

„Jbt, gdje je Anabela“, to mi je bila prva misao kad nas je jučer ujutro opet prodrmalo. Bila je u svojoj sobi, ustala se, ali malo drhtala. I supruga je uletjela, zagrlili smo se i stali ispod nosivog zida. Ovaj put nisu popadale čaše u kuhinji i sve u kupaonici pa smo zaključili da je bilo slabije ili dalje od nas. Ali da je užasno, užasno je...

Paralelno smo nazivali sve svoje i tražili informacije o potresu. Kada sam shvatio gdje je bio epicentar nije mi laknulo. Iako je ovaj put bilo dalje od nas, ali ako ijedan dio Hrvatske ne treba pogoditi još i potres, to je taj dio. 

Prošle sam godine imao promocije knjige i u Glini i u Petrinji i u Sisku. Svake godine obilazim čitavu Hrvatsku, ne ignorirajući manja mjesta. „Pa to ti je slijepo crijevo Hrvatske“, izjavio je moj prijatelj kad je čuo da imam promociju u Glini. Nije mislio ništa zlonamjerno, samo da je kraj zaboravljen... Zaboravljen od svih nas, osim od rata, on se još itekako osjeti. Na fasadama kuća, ali i na fasadama duha. Kako moje promocije traju sat i pol i ljudi imaju prilike postavljati pitanja, a i obično malo popričam s ravnateljima tih knjižnica, steknem neki dojam o tome kako se živi. Tako sam kroz godine skupio barem 15-ak takvih posjeta tom kraju.

I zato me je jučer bolio želudac jer im stvarno ne treba još i potres. Nakon što smo kroz jutro popričali sa svima svojima i mogli smo se barem malo umiriti, nikako da prestane ta duboka bol u utrobi. Bio sam kao onaj medvjed u zoološkom vrtu, samo hodao gore-dolje, smišljajući što možemo napraviti. Jer realno, pomoć im treba i inače, a tek sad...

Kontaktirao sam Maju Sever i inicijativu Ljudi za ljude jer znam da inače pomažu stanovnicima tih krajeva. Čuo sam se s gđom Brankom, kaže da im trebaju peći. Tri je obitelji nabrojala odmah i počela mi pričati o njihovoj sudbini. Nije trebala dovršiti... Odmah se rodila ideja humanitarne akcije i počeli smo sređivati detalje kad smo se sjetili propusnica. Dao sam zahtjev, ali sam krenuo prema Glini dok još nije bio odobren. Nisam mogao čekati i nadao sam se da će imati razumijevanja. I prošao sam... Policajci su rekli da toliko ljudi dolazi obići svoje stare da su valjda zatrpani zahtjevima.

Ugostili su me Kata i Vasilj čiju ste kuću vjerojatno jučer vidjeli na vijestima. 

Znate one ljude koji nemaju mnogo, ali će te počastiti sa svime što imaju? E, to su vam Kata i Vasilj ili Vajkan, kako ga zovu. Oni žive od zajedničkih 2300 kuna od čega dosta odlazi na lijekove. On ima kroničnu opstrukciju pluća, a ona je transplatirala jetru. I da... razbila je rak dojke prije 20 godina. Kada sam komentirao količinu lijekova koje piju rekla je da su se već navikli. „Jedno je moja hrpa, drugo je njegova.“

U kući sam proveo dva sata. Taman 15 minuta prije nego što se ekipa N1 trebala uključiti u program, nestalo je struje. Kažu oni da su navikli. „Kad će se vratiti struja? - Ne znamo, nekad brzo, nekad ne.“ Ali oni su uporno ponavljali da njima ne treba ništa jer se snađu. Imaju i djecu i unuke pa i praunuke i gospođa se Kata raznježi svaki put kad ih spomene...

Kuća im je stradala i nadamo se da će dobiti potrebnu pomoć, ali zato ima obitelji kojima mi možemo pomoći. Gospođa Branka je najviše govorila o pećima, a zima je već stigla. I pitao sam je kako se te obitelji griju. Svakako, i nikako. Ili kao što je prepričao Vajkan, donedavno su imali prastaru peć kojoj je 4 puta izgorilo ležište i na svu sreću, nije se sve zapalilo. A sada im je Centar za socijalnu skrb osigurao novu peć. Koja je smještena u kuhinji, koja je ujedno i dnevni boravak jer se ta prostorija grije... 

Usličnim situacijama, ili još gorim su i te ostale obitelji kojima smo odlučili pomoći. Nekima trebaju peći, a nekima pumpe za bunar. „Da mi ovaj moj stari ne mora to ručno, znaš, teško je“, prepričava gospođa Branka.

A nama je lagano, stvarno je lagano pomoći. Zato sam na svojoj Facebook stranici pokrenuo akciju pa se uključite ako možete. Ovo je samo prvi krug. Nažalost, bit će potrebno još mnogo akcija.

I moramo uskočiti. Jer njih su stvarno mnogi zaboravili. Mi ne smijemo... 

Hvala vam!