Kad izlazite iz kuće ponesite i pristojnost jer svima dobro pristaje

Da živimo u nekom čudnom trenutku više nije vijest. Dovoljno je samo okrenuti se oko sebe, pogledati vijesti, slušati malo što pričaju ljudi u usputnom razgovoru. 

Ovakva godina teško da će se ikad ponoviti jer sve podsjeća na radnju nekog filma, ali nažalost ne gledamo sve to na televiziji ili u kinu. Mi živimo taj neki čudni film i fikcija nam je postala stvarnost koliko god da ju teško prihvaćamo. 

Tu smo gdje jesmo, sa situacijom kakva jest.

Ova nova drugačija vremena i nas su promijenila. Neke na bolji, a neke rekao bih, na lošiji način no i dalje mislim kako je sve stvar pojedinca jer sam biraš kakav čovjek želiš biti. Možda to i nije loše jer neki ljudi se polako otkrivaju u pravom svjetlu i sad možeš znati na čemu si s kojom osobom, ali bez obzira na to što si odabrao i kakav čovjek želiš biti, nekih stvari, nekih ljudskih osobina se ne bi trebalo odreći. Nikad. 

Inače nemam nikakvih problema s ljudima, komunikacijom, razumijevanjem i uvažavanjem. Moj posao je rad s ljudima i prag tolerancije postavljen je vrlo visoko i ona uzrečica „sto ljudi – sto ćudi“ je u potpunosti točna. S ljudima je istovremeno i najljepše i najteže raditi, ali tko se jednom zaljubi u rad s ljudima teško da se može dovoljno dobro pronaći u ičem drugom. Tako to valjda mora biti. 

Ono oko čega nikad nemam dvojbe i što iznimno cijenim kod svake osobe je pristojnost i pristojno ophođenje prema drugim ljudima. Možemo tu još dodati i pozitivnu energiju, osmijeh i čitav niz nekih stvari koje mogu zaokružiti osobnost, ali pristojnost je po mom mišljenju prva i osnovna stvar. Sve ostalo je dodatak, upgrade koji od tebe čini bolju osobu, prije svega drugim ljudima, a vrlo vjerojatno si ugodniji i sam sebi.

Na to se ne smije zaboraviti. Nemoj se ponašati k'o komunalni redar iz Samobora. 

Nisam svadljiv tip i nastojim bilo kakav sukob u kojem se nađem spriječiti odmah u startu jer se sve može riješiti normalnim razgovorom i na pristojan način, ali ponekad baš popizdim. Samo zato jer su ljudi nepristojni, a komunalni redar od prošlog tjedna bio je školski primjer nepristojnosti. Toliko nepristojan da bi se mjerna jedinica za nepristojnost mogla njime mjeriti. Nepristojan si 1/10 samoborskog komunalnog redara, a to je već zaista ozbiljna stvar. Za zapitati se. 

Uz to što je bio nepristojan bio je i bahat, nervozan, glasan i obraćao mi se s visoka. 

E, na to obraćanje s visoka isto poludim. Razgovarao sa mnom predsjednik države (mada u posljednje vrijeme on i nije baš osoba s kojim bih volio razgovarati, a i premijer je u tom istom loncu), prodavačica na placu, majstor za centralno ili spremačica u uredima gradske uprave – sa svima razgovaram na jednak način. Pristojno, uljuđeno, civilizirano i s poštovanjem, a isto to očekujem i od druge strane. Ta druga strana, ovaj put komunalni redar, nije podijelio sa mnom to moje očekivanje. 

Išao sam prošli tjedan jedan do centra na jedan sastanak i usput do pošte. Parkirao, platio parking porukom i to odmah za dva sata te otišao obaviti što sam trebao. 

Kad sam se vraćao natrag prema autu taman sam razgovarao na mobitel s kolegom i vidio kako mi je ispod brisača umetnuta kazna s pripadajućom uplatnicom i komunalnog redara na odlasku.

Kažem kolegi kako ću ga nazvati kasnije jer moram vidjeti zašto mi je komunalni ostavio kaznu, a platio sam parking i odem do komunalnog redara.

Dođem do njega i pitam ga zašto mi je ostavio kaznu jer sam ja parking platio. 

I onda je krenuo izbaciti svu silinu nagomilanog gnjeva, bijesa, nervoze, frustracije… baš na mene. 

Imam osjećaj da sam mu baš dobro naletio. 

„Nisi ti platio parking i ne prodaj mi priče, već sat i pol si ovdje parkiran, s razlogom sam ti stisnuo kaznu… pa je lupio po nekom stupu i viknuo - jel znaš ti uopće čitat…sram te može biti…vidi šta piše gore“

Malo je reći da sam ostao neugodno iznenađen i šokiran jer čovjek je uspio u nekoliko rečenica obuhvatiti sve ono na što sam alergičan kod drugih ljudi.

„Vidi šta piše gore, čitaj…“ vikao je i lupao po tom stupu. 

Prvo sam ga pitao da kako se to razgovara sa mnom. Objasnio mu da se ne može na taj način razgovarati ni sa kim pa niti sa mnom, a on se samo još dodatno zapjenio, mrmljao nešto o bahatim i bezobraznim vozačima, kako mu je već pun k… i pokazivao mi taj famozni stup.

Shvatio sam ja zašto je on toliko spominjao taj stup jer kad sam došao do stupa pročitao sam kako je „parkirno mjesto rezervirano za dostavu“. 

Ok, moj bed… moja greška, moj propust. Sve u redu. 

Pokušavam mu objasniti kako je taj stup vrlo teško primijetiti jer se nalazi baš na skretanju i moraš birati hoćeš li čitati što piše na tabli ili pregaziti nekoliko pješaka kojima je zeleno baš kad ti moraš skrenuti. Fakat je teško paziti na obje stvari, ali radije i uvijek pazim na pješake. 

Kažem mu kako nema problema, da se ne ljutim što je ostavio kaznu, kako ću ju platiti jer sam parkirao tamo gdje nisam trebao, kako oko toga nema spora i vadim pritom mobitel.

„Je, je, samo zovi… zovi koga 'oćeš, ja ti tu kaznu neću stornirati. Znam ja takve k'o ti. Samo se bahatite… dosta je meni toga… i tebe i takvih k'o ti, parkirate se po svugdje i samo gledate di bi se parkirali, a ne bi platili, ma da ne bi… dosta je…“ nastavio je on u revijalnom tonu skoro pa vičući na mene, a uz sve to i dosta bahato. Kao da mu uniforma koju nosi daje pravo na bahatost. 

E, onda sam popizdio.  

Rekao sam mu neka se isti tren prestane razgovarati sa mnom na takav način jer ja s njim razgovaram pristojno, da mi se ne može obraćati sa ti i neka se smiri. 

I povisio sam ton. Nevoljko, ali jesam.

Objasnio sam mu kako sam mobitel izvadio samo zato da mu pokažem kako sam ja svoja dva sata parkinga pošteno platio sms-om i da nikakve namjere izbjegavanja plaćanja parkinga nije bilo i tek onda je ubacio u nižu brzinu, stišao se i malo smirio.  

Trajao je taj naš verbalni okršaj nekih par minuta – ja fino, on grubo. On još grublje i bezobraznije, ja još finije - med i mlijeko, putar, čokoladni namaz… ali na kraju se ipak primirio.

Uslijedila je i isprika nakon svega jer je i sam shvatio da je opako pretjerao. 

Drago je meni da je on razumio što je napravio i da se ponašao u potpunosti neprimjereno jer predstavlja prije svega sebe, a zatim i grad jer uniformu jedne od gradskih službi nosi.

Umorila me ta cijela situacija jer mislim kako nema potrebe da ja učim o pristojnosti i odgajam čovjeka koji je od mene stariji sigurno petnaestak godina. Ne moram ja komunalnom redaru objašnjavati koji je primjeren način razgovora. To nije moj posao.

Vjerujem da je i on naišao na pojedince koji su bili nepristojni, bahati i bezobrazni prema njemu jer budimo iskreni – nitko ne voli pronaći kaznu ispod brisača, ali ne možeš se zato prema svima tako ponašati. Generalizirati to na sve ostale. Nije ispravno, nije u redu i nije pristojno. 

Mogu ja razumjeti da svatko može imati loš dan, u sebi nosi neke probleme od kuće jer 'ko danas nema problema i svakome su njegovi problemi najveći. 

Loša bioprognoza, tlak… stotinu je mogućih razloga zašto se ti ne osjećaš dobro i nervozan si, ali brate mili radiš s ljudima i ako nisi za taj posao i drugi ljudi te strašno živciraju, mijenjaj posao. Ne možeš svoje frustracije i nezadovoljstvo ispoljavati na ovakav način. 

Ne postoji niti jedan opravdani razlog zašto se ponašati prema nekome na ovakav način, a taj drugi prema tebi je pristojan. Jednostavno ne postoji. Nema opravdanja za nepristojnost.

Utjecaj na to kako ćeš se ponašati i ophoditi prema drugima zaista je stvar i izbor pojedinca i nema nikakvih problema da izabereš upravo taj - pristojni način. 

Kad bi svi razmišljali na taj način, vjerujem da bi i ova svakodnevnica, ovo neko čudno razdoblje u kojem smo se svi nevoljko našli ipak bilo malo lakše. Ugodnije i podnošljivije. 

Stoga poruka svim mrgudima -  kad izlazite iz kuće ponesite sa sobom i pristojnost. 

Pristojnost svima dobro pristaje i nitko se zbog toga na vas neće ljutiti. 

Hvala vam na tome. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva