Miss7 Blog 17. svibnja 2020.

Kad ćeš se više udat? Kad misliš rodit? Do kad će biti 'normalno' ispaljivati ta pitanja

Privatni album.

Prije tjedan dana je bio Majčin dan. Nakon što sam mami čestitala, uz obvezan post na društvenim mrežama i fotografiju na kojoj smo obje jako lijepe, zapitala sam se - a kad će meni netko čestitati? Dupe ušlo u četrdesete, a ja još nemam dijete. 

Fascinira me kako je kod nas sasvim normalno i prihvatljivo, i to obično od „sretno udane majke SLASH frendice s faksa ili dalekog člana obitelji kojeg nisi vidjela sto godina ili kumice na placu koja pozna tvoju ujnu, pa zato ima pravo zadirati u tvoju intimu“ ispaliti rafalnu paljbu od pitanja: Kad se više misliš udat? Kad misliš rodit? Što čekaš više ? Princa na bijelom konju? Uz obvezan, jako smiješni zaključak – onda obično dobiješ konja na bijelom. A ti se crveniš kao afrika paprika i paralelno propadaš 656 metara. 

Zbog čega? Svoje neugode ? Ili možda tuđeg bezobrazluka? Nekako nadobudno vjerujem da ljudi često ne znaju što bi pitali, ali opet s druge strane mislim da postoje i oni koji ti, između redaka, suptilno moraju objasniti što bi ti trebala sa svojim životom. Jer oni znaju što je za tebe najbolje. I točka.

Pitam se - gdje je granica? 

Jednako tako kao što me udana pita „Kad više misliš rodit? “, ja njoj mogu uzvratit “Kad se ti misliš poseksat?“ Jer znam da joj u braku već godinama ne cvjetaju ruže. Ali ne napravim to. Jer znam gdje je granica i poštujem je. Iako možda ne bih trebala. Ali, što ću kad me mama lijepo odgojila.

Pitam se je li taj koji postavlja pitanje svjestan što signalizira? Koju poruku šalje? Kako na druge djeluje?

Ne vrijediš. Nisi dovoljna. Nisi ostvarena. Nisi realizirana. Nisi dovoljno - žena.

Zato jer nisi majka. I nitko ti ne čestita drugu nedjelju u svibnju. I ne dobiješ buket cvijeća, ni poklon ni topli zagrljaj.

Jednako tako se nitko od tih zabrinutih za tuđi, a paralelno punih razumijevanja za vlastiti život, ne upita:

- Možda ne želim biti majka. Jer volim svoju slobodu. Obožavam svoju samostalnost. Koja mi je neprocjenjiva. Uživam u životu. Putujem. Družim se s prijateljima i izlazim svaki vikend. Živim punim plućima. Radim što hoću, s kim hoću i kada to hoću. Nikome ne polažem račune, ali mi nitko niti ne plaća račune. Nisam ničija. Ali sam svoja. I da, želim partnera. Ali ne želim biti majka.

- Možda želim, ali ne mogu. I prošla sam dvije umjetne oplodnje u zadnjih godinu dana. I udebljala se od hormona i ispalila na živce zbog očaja. Zbog čega mi je i veza u krizi jer mi ni partner više ne zna kako to izgurati. Jer se osjeća nedovoljan. Neuspješan. I manje muško. I zato razmišljamo o usvajanju, ali se ipak spremamo na još jednu umjetnu. I ne odustajemo dok ne damo svoj maksimum. Ili sam možda solo? I u dvadesetima sam imala ciste po jajnicima, koje sam laparaskopski operirala. Ili možda imam endometrioze ili sam prije neki mjesec saznala da imam rak maternice?  I zato ne mogu imati djece. Ali želim. A kako sam solo, ne mogu tek tako usvojiti jer bi onda bila samohrana majka, a svi znamo kako to u našoj državi lijepo funkcionira. I sve više razmišljam o odlasku u Makedoniju ili Dansku, kako bi konačno svom djetetu „kupila tatu “.

- Možda želim, ali ne pristajem na ništa manje. Želim, i to jako, svim svojim bićem, ali ne pristajem na danske ili makedonske tate, jer želim onog hrvatskog. Kojeg ću moći upoznati sa svojim djetetom. Kojeg ću voljeti i s kojim ću život dijeliti. Koji će biti prisutan, jer znam koliko je uloga oca bitna. I ne pristajem na ništa manje od ovog. Jer i dalje vjerujem da će u moj život ući onaj pravi. Kada za to bude vrijeme. Ako ikada bude vrijeme. I ako mi bude suđeno. A ako ne bude, prihvaćam da je i to ok. Jer znam da zbog toga nisam ništa manje vrijedna. A kamoli da sam manje - žena.

Prva je za mnoge - sebična.

Druga je za mnoge - jadna.

Treća je za mnoge - naivna.

E pa koja onda valja? Koja vrijedi? Koja zadovoljava kriterij - prava žena?

Je li manje žena ukoliko nije sebična, već je nespremna. Ni danas ni sutra. Nikada. Jer zna da ne može malome biću dati ono što mu treba. I ne želi biti loša majka. Zato i bira - ne biti uopće.

Je li manje žena ukoliko je jadna zbog neuspjeha, ali borbena zbog pokušaja. I trebalo bi joj dati orden narodnog heroja za sve neprospavane noći, isplakane suze i izgrižene nokte. I toplu riječ utjehe.

Je li manje žena ukoliko i dalje naivno vjeruje u ljubav, iako više nije pupoljak? I svjesna je da su joj prijateljice sve redom majke, i to ne malih djevojčica već velikih tinejdžerica. Ali i dalje vjeruje da će i ona jednog dana  mijenjati pelene. I ne da se.

Tko je taj koji se uopće usudi definirati što je to prava žena? 

Onaj koji je dokon. Koji se bavi zanimljivostima iz tuđih života, srameći se dosade iz vlastitog. Ali to nikada sebi ne bi priznao, a kamoli drugima. Koji možda i ne zna što bi pitao kada te, nakon dugo vremena, sretne na cesti, jer u njegovom žargonu ne postoji ono jednostavno, ali tako pristojno: „Kako si mi?“. Pa onda kreće s klišejskim citatima s početka ovog članka, jer je to normalno. I društveno prihvatljivo. Ali ne shvaća da je paralelno i nekulturno. Bezobrazno. Jer je preintimno. 

I zato nije tvoje da to pitaš. Jer nikada ne znaš. Ne kopaj po tuđim ranama i ne posipaj sol. Jer svatko ima pravo na svoj izbor. Na svoju odluku. I na svoju sudbinu. 

Zato budi čovjek i poštuj. Kako svoj, tako i i tuđi život.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

 

 

Komentari 0