Davno sam radila na Hrvatskoj televiziji, došla sam s nepunih 19 godina, imala sam dugu plavu kosu, 56 kila i veliku ambiciju. Bacili su me u ponor, kod Merlića u Slikom na sliku, u Dnevnik i Motrišta. Radila sam četiri godine tijekom studija, a kao i svi u informativnom, šihte su bile neumoljive. Kratki i debeli tjedan, srijeda, četvrtak po 12 sati, ponedjeljak, utorak i vikend, satnica ista. Bilo je to doba kad bolonjski sustav nije prisiljavao studente da dane provode na predavanjima, važno je bilo naučiti za ispit. Fakultet političkih znanosti nije bio poznat po teškom studiranju, više je to nalikovalo malo zahtjevnijoj večernjoj školi u kojoj su profesori cijenili praktični rad. Kolege su zato paralelno šljakale po redakcijama nadajući se jednog dana nagradi HND-a za najboljeg novinara. Crnčili su u političkim tjednicima i gradskim rubrikama, neke je gazio Pukanić, neke Pavić, bilo je i onih koji su preferirali radio, a sve u svemu, svi se sjećamo sjajnih vremena za novinarstvo i nas klince koji smo htjeli učiti.
Doduše, uvijek i svugdje u generaciji imate upečatljivih pojedinaca, u našoj je to bio Velimir Bujanec. Na kavu u kantinu stizao je odjeven u crno, a konobaricu je pozdravljao dignutom rukom glasno salutirajući Za dom spremni. Tad nam je taj igrokaz izgledao zabavno, no godinama kasnije shvatili smo koliko loše izvedena glupiranja mogu biti opasna za društvo.
Studirali smo sredinom devedesetih, HTV se u to doba nakrcao nadobudnim novinarima s izraženom domoljubnom emocijom i mjestom rođenja u BiH. S vremenom su oni najgorljiviji shvatili da je HDZ sve samo ne Hrvatska u srcu, pa su se ili ispisali iz stranke ili otišli s televizije. U jednog takvog sam se čak svojedobno i zaljubila, ali o tome u nekoj drugoj kolumni.
Jer tema ovog teksta nije moja love story, nego priča jedne Melite čija je televizijska ljubav među rijetkima koje su opstale na HTV-u i na kraju završile brakom. Tu simpatičnu, srdačnu i vječno nasmijanu brinetu viđala sam na hodnicima zgrade na Prisavlju, među nama nije neka razlika u godinama, s vremenom sam ja otišla, a ona je ostala i postala poznato lice s ekrana. Pamtim je kao dio jedne sjajne generacije novinara koji su se na HTV-u odlično zabavljali, voljeli su to što rade, atmosfera je bila super i svatko od njih se trudio dati sve od sebe za afirmaciju.
Melite se sjećam i kao cure od Hrvoja, ali i kao osobe koja se nikad ni s kim nije svađala, vječno dobre volje i nasmijana, pristojna u komunikaciji i odijevanju, Melita je slovila kao osoba koja vas neće olajavati na kavi i cinkati šefu, a kamera ju je toliko voljela da je u studio mogla sjesti i odjevena u jutenu vreću. Melita se za sportskog novinara Hrvoja Hrengeka udala negdje početkom milenija, a dijete su dobili godinama kasnije. Rodila je u 42., a nedavno je u televizijskoj emisiji ispričala da je ‘nedobronamjerni ljudi danas znaju pitati nije li prestara za tako malo dijete’.
Ako se pitate zašto sam produžila ovoliko uvod, odgovor je namjerno. I ne, nisam se izgubila u temi, nego sam htjela dati širi kontekts jednog medijskog ozračja jer u novinarskoj branši, ako ste žena, nije rijetkost da ćete roditi kasnije. Jedan od razloga je idiotski zakon koji dozvoljava da godinama rintaš u medijskoj kući kao honorarac i nikoga za to neće biti briga, niti će poslodavac odgovarati što te praktički iskorištava za jeftine pare. A kad nemate stalni posao, pa makar ni na određeno, baš i nije simpatično roditi bebu koja mjesečno troši samo pelena za tisuću kuna i još toliko za vlažne maramice. Mnogim je novinarkama upravo strah od egzistencije prolongirao plan da u najboljim plodnim godinama imaju dijete, mnogim je novinarkama pak karijeru bilo znatno teže ostvariti u vlastitoj redakciji, pa su mijenjale zanimanja i mahom se raštrkale u marketinškim i PR odjelima raznih kompanija, a na kraju cijele priče, nekim je novinarkama, naprosto baš kao i svim drugim ženama na svijetu, jednostavno viša sila zakočila vrata majčinstvu.
Što god bio razlog, Melitina izjava me potaknula na pitanje jesmo li zaista prestare da budemo u četrdesetima mame malom djetetu.
A onako najiskrenije, i ja se to pitam svaki dan kad pogledam sina i shvatim da imam 45 godina, on 4 i pol, a suprug 56. Tješim se da je mužu gore nego meni, jer za očekivati je da će malom u školi zlobni suborci iz razreda kad-tad sugerirati da na slijedeći roditeljski pošalje tatu, a ne dedu. Za očekivati je i da ću ja biti sve starija i s više bora i da će teško, ijedno od nas, s malim popodneva nakon posla nabijati loptu u parku jer smo puni energije i volje zezati se s balavcem. Sigurno se nećemo lako nositi s muškim djetetom koje raste i hoće motor, joint i auto odjednom. U trenutku kad on bude polagao vozački ja ću biti pred penzijom, s dvije kronične dijagnoze i stanjenih živaca. Sumnjam da ćemo s tinejdžerom provoditi vikende guslajući bicikle do Tomislavca i natrag, koliko god to bilo trendi.
No, što se mene tiče, mali uvijek može u izviđače i rekreativne bike entuzijaste. Štoviše, višednevni kampovi su mi za njega posebno draga opcija.
Želim zapravo kazati da je vjerojatno neosporna činjenica da je mami od 25 godina fizički lakše nego meni. S 45 se muskulfiber dobije i od jačeg seksa, a kamoli ne od pedaliranja. No, kad bih mogla išta u svom životu mijenjati, znam da sigurno ne bih promjenila činjenicu da sam rodila ranije. Prednost koju danas imam u glavi, iskustvo i ispravno posložene prioritete nemjerljivi su s činjenicom da s djetetom neću baš moći na maraton ili natjeravati se sa skuterom.
Iako tko zna, u teretani sam pet puta tjedno i još jednom na jogi, ima svakako potencijala da ću ostati fit. S 25 godina dane sam provodila u birtiji, pušila tri kutije cigareta na dan, radila ama baš svaki vikend i bezglavo jurila svijetom ganjajući karijeru. Nisam marila za zdravlje, nisam znala ispravno procijeniti što je dobro, imala sam tisuću i jednu ambiciju zbog koje mi dijete sigurno ne bi bilo u fokusu.
Za svog sina danas imam vremena više nego ikad, odradila sam sve komplekse, dokazivanja, karijeru i život na cesti, u glavi mi je mir, a oko srca toplo, imam jasan pogled na budućnost i bankovni račun. Točno znam koje bitke s njim trebam voditi, a koje ne, spremna sam na zamke u koje ćemo padati i znam da mu danas mogu pružiti daleko više nego da sam rodila ranije. Naučila sam koje su vrijednosti važne za život i znam što mu trebam usaditi da jednog dana postane kvalitetan čovjek.
Ono što ne znam je, hoće li me poslužiti zdravlje. Ali kome su godine ikada za išta bile garancija. Važno je imati na umu da je briga za sebe prioritet, a u tom slučaju, vjerujem da se majka u četrdesetoj i otac u pedesetoj mogu samo nasmijati na zlobni komentar da su prestari za biti roditelji malom slinavcu koji će odrasti dok se ne okrenu.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Komentiraj, znaš da želiš!
Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.