Miss7 Blog 18. studenoga 2020.

Jedi, moli, laži: Jeste li “dovoljno glupi” da si znate pametno lagat?

Karmen Poznić.

Srdačan pozdrav, 37 dana do Božića, 13 dana do pandemije Mariah Carey na radiju (što iznimno cijenimo i poštujemo), -20 dana od početka Facebook naricanja ljudi kojima je “propao doživljaj Božića jer su svi prerano okitili izlog.” 

Razumijem što žele reć, ali meni nikad nije prerano za romantiziranje svakodnevice, pogotovo ne u 2020. - kratki predah za informaciju da se kaže svakodnevica, a ne svakodnevNica; znam da me niste pitali ali znam i da postoje ljudi kojima treba. 

Predah gotov, možemo dalje. 

Nadam se da uspijevate ostat pozitivni ovih dana, na što bi sad netko ubacio foru o COVID-u, ali mi nećemo jer smo elegantni i suptilni ljudi. 

Nadam se da uspijevate vjerovat da bi sve na kraju moglo ispast ok… koliko god se trenutno činilo da nema šanse da se to ikad dogodi. 

Nije se činilo ni da ima šanse da ćemo šerat sliku Adele kao fitness inspiraciju, pa smo ipak tu. 

Stvari su se toliko brzo okrenule protiv nas da nam je nezamislivo da bi se ikad mogle okrenut u našu korist, ali nadam se da ipak vjerujete da postoji i ta opcija. 

Kao kad staneš na kraj ogromnog reda u Pošti i misliš da ćeš u njemu dočekat duboku starost, pa se nekako sve ipak posloži - često i brže nego što se činilo da bude. 

Nekad se posloži i sporije nego što se činilo da bude, ali posloži se svejedno.

Prije nego što se u tekstu spontano manifestira Julia Roberts jer galopiramo u smjeru “Jedi, moli, voli”, prekinut ćemo ovaj granično predugački uvod i preć na stvar, a stvar je Pošta.

Ljudi u Pošti, da budem preciznija. 

Zapravo, kako nalaže dodatna preciznost u 2020., ljudi ispred Pošte. 

Jučer ih je u 9:15 ispred moje Pošte bilo deset. To znači da ih je još dvoje unutra, maksimalno troje ako rade svi šalteri.

Došetala sam u društvu velike kutije u kojoj se nalazio povrat “cipela za kurve” koje sam kupila prije 2 tjedna dok sam gledala film koji očito nije bio dovoljno zanimljiv ni da mu zapamtim ime.

Ukupno pet pari - bile su 120 kuna, za slučaj da me netko želi napast da sam rastrošna stoka. 

Jedne od rozog satena sa širokim “dijamantnim” lancem i 4 para lakiranih sandala sa zlatnim lancem i lokotom. That’s right, s LOKOTOM, jer nikad ne znaš kad će Sisqo opet trebat plesačice za spot.

(Statistički gledano, ljudi su ili prestari da bi se sjećali Sisqa, ili premladi da bi znali tko je, ali to nije razlog da se vas ne 7 razveseli).

Znala sam da mi ne trebaju kad sam ih kupovala, ali u trenutku kad sam ih stavljala u košaricu, imala sam ideju da će mi jednom trebat za nešto. 

Zapravo ne - i tad sam znala da mi nikad neće trebat za ništa, ali htjela sam samoj sebi barem na trenutak u glavi stvorit sliku da možda hoće.

Možda se dogodi neki veliki, ljetni izlazak u kojem će bit prirodno stavit štiklu s lokotom.

(Naravno da se neće dogodit jer mrzim izlazit, boli me kičma od visokih peta i u 11 od 10 slučajeva odlučim da ipak želim ravne cipele).

Možda jednom baš odlučim malo izać iz svojih okvira i oblačit se manje kao Steve Jobs, a više kao Rihanna.

(Naravno da neću, a ako napustim Steve Jobs stil, to neće bit u korist Rihanne nego u korist pidžame).

Možda mi baš dobro dođu.

(Neće jer Sisqo ne planira radit novi spot, a ja se ne planiram bavit najmom tijela).

Znala sam da ću ih vjerojatno htjet vratit, ali u trenutku kad sam ih kupovala, vjerovala sam da postoji neka drugačija verzija života u kojoj me ne boli kičma kad stojim u petama, u kojoj mi Steve Jobs nije modni uzor i u kojoj volim izlazit kao svi ostali “normalni” ljudi na Instagramu.

Nije se primilo, ali bilo je lijepo dok je trajalo.

Uglavnom, Pošta, velika kutija s “cipelama za kurve” i 10 ljudi ispred mene u redu. 

Inače u ovakvim situacijama dobijem poriv samo pobjeć i ljutit se na Svemir što me negdje doveo u nezgodno vrijeme, ali bježanje s velikom kutijom mi, gospodine Sanaderu, nije draga aktivnost pa sam ostala.

Ostanem zapravo u većini slučajeva jer si, čak i kad imam ideju da je najbolje da pobjegnem, uspijem objasnit da je još gore da odustanem. 

Deset ljudi, tri minute po čovjeku, pola sata. 

Barem ne pada kiša, a nije ni hladno. 

Uvijek može gore - mogao je padat snijeg.

Kratki predah za podsjetnik da postoje ljudi koji kažu “sljeg.”

I da vjerojatno izlaze na glasalje.

Žao mi je trošit vrijeme na čekanje u redu usred radnog dana, ali pristup mailu imam i na mobitelu, imam šta radit čak i dok stojim u redu pola sata. Odgovaranje na mailove je najbolji protest protiv čekanja u redu - osim ako si uhljeb, onda ti se vjerojatno zapale ruke.

Naravno, mogu i samo stajat, gunđat i razmišljat o “nepravdi” čekanja u redu - i to je opcija, a nju će iskoristit srditi djedica koji upravo ulazi u kadar. 

(Zapravo je samo ljuti deda koji nije ni deda, nego je striček, ali “srditi djedica” zvuči slađe).

U biti ne, presimpatično zvuči, a on nije simpatičan. Bit će srditi striček.

Prvo ga ne vidimo, ali on vidi nas. Mi ga samo čujemo.

“Booooožeeee!”

“Isuse Kristeeeee!”

“Ušećereni Spasiteljuuuuu!” 

(Ovo zadnje nije bilo).

Prilazi nam i kmeči. Ne viče, ne uzdiše, KMEČI.

“ŠTA JE OVOOO… KATASTROOOOFA!” - pogledom traži osobu koja će se složit s njim i reć da je NEPRIHVATLJIVO da postoji 10 ljudi koji su se USUDILI doć na Poštu u vrijeme kad je i on došao.

Srećom, svi ga ignoriramo pa samo stane u red. 

“P-haaaaa” - glasno uzdiše, za slučaj da netko u redu nije shvatio koliko mu je sve ovo teško i komplicirano.

Sat na mobitelu kaže da je 9:16. 

(Zapamtila sam kad sam drugi put pogledala, jasno).

“Bože dragiiii!”

“Nevjerojatno!”

Hoda iza mene nervozno kao antipatični brat profesora Baltazara i protestira. Sebi u bradu, meni u vrat. (Znate ono kad osjetite nečiji razgovor na mjestu gdje inače volite osjetit samo poljubac ili šal).

Sat na mobitelu kaže da je 9:18 kad kreće novi set kmečanja.

“Ma znaš šta!!! Pa ovo je preeeeestraaaaašno!” - više nije ni u bradu ni meni po vratu, sad odzvanja u visinama zgrada koje nas okružuju. 

“Pazi, DESET ljudi je ispred mene, DESET!” - dere se u telefon. 

Osoba s druge strane vjerojatno suosjeća, možda je i ona ljuta. 

“Ne, pa ovo nije normalno, DESET ljudi tu stoji - i nitko se nije ni pomaknuo otkad sam došao tu.”

(To da su prošle tek dvije minute “slučajno” izostavlja).

“Ma ne, ma užas, tog ima SAMO KOD NAS!” 

(Rakija mafija za predsjednika Bahattee-a). 

Demonstrativno napušta NEPRIHVATLJIVO dugačak red i odlazi mrmljajući si u bradu.

(Jel jako bezobrazno ako vas sad zarazim sa “putujući nešto muuumlja, udara o žaaal? Je, ali jbg).

Iako smo ga svi ignorirali, red je odmah djelovao prozračnije kad je srditi striček napustio kadar. 

Čekanje još nekako preživiš - glasne patnje mladog kovertera su puno veći uteg za duševni mir, a u svakom redu za Poštu je barem jedan takav.

Jedan koji se ljuti na svakog tko je ispred njega (radi li itko išta u ovoj državi ili svi samo stoje u redu?), koji glasno puše i svakog tko se USUDIO bit na šalteru dulje od minute isprati agresivnim pogledom. Profesionalni inicijator svađa za kojima najčešće nema potrebe.

Petnaest minuta kasnije, hodala sam prema kući lakša za jednu preveliku kutiju i pet pari “cipela za kurve.” 

Srditi striček vjerojatno još nije ni stigao do svoje. Otišao je doma nezadovoljan, ljut, neobavljene obaveze zbog koje će se morat vratit. I vjerojatno niti u jednom trenutku neće pomislit da je možda sam stvorio problem kojeg praktički nije ni bilo.

Vjerojatno će u sljedećem dolasku napomenut da je VEĆ DRUGI put ovdje zbog iste stvari - i neće reć da je sam kriv za to.

Nije on kriv, krivi su drugi.

Vjerojatno će i lagat zašto nije “uspio obavit” to po što je došao - “čekao sam dvije minute u redu i POPIZDIO” ne zvuči dobro, morat će preuveličat parametre.

“Ispred mene je bilo DESET ljudi i NITKO se nije pomaknuo CIJELO VRIJEME dok sam bio tamo” zvuči bolje.

Nema veze što nije nužno istina - svi (si) ponekad lažemo da nam stvari bolje pašu u priču koju (si) pričamo.

Nije to loše, pod uvjetom da si znate pametno lagat.

Nadam se da si ovih dana znate lagat da će jednom opet sve bit ok, čak i ako se čini da nikad neće - ne zato što ste idioti koji ne vide dugačak, neizvjestan red u kojem svi stojimo, nego zato što je red ljepši ako se barem pokušate uvjerit da će se jednom pomaknut.

Znam da će se mnogi od vas naljutit jer izgleda kao da romantiziram svakodnevicu, banaliziram sranje u kojem se nalazimo i uspoređujem ga s glupim redom za Poštu kojem netko glasno puše, a netko čeka da vrati “cipele za kurve” - ne banaliziram, samo si pokušavam pomoć da ne postanem srditi striček.

Ovih dana je većini nas to prirodan poriv - nabrajanje svega što ne valja, ignoriranje svega što možda i dalje valja.

Stvari su se toliko brzo okrenule protiv nas da nam je nezamislivo da bi se ikad mogle okrenut u našu korist - nadam se da svejedno uspijevate pronać one koje su i dalje ok. 

I da ste “dovoljno glupi” da si znate pametno lagat - to je ponekad najbolji protest protiv ideje da će sve zauvijek bit ružno.

Idem prije nego što Julia Roberts dođe, a za kraj vas ostavljam se nečim što će vas, nadam se, pratit cijeli dan: To se s njime igra, šaaaali, vjetar maestraaaal!

(Oprostite).

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva 

  • vi

    tko to kaže sljeg???????