Jedan i jedan nisu dva nego petnaest: Razglednica iz Hrvatske, 2022.

Srdačan pozdrav i sretan Pelješki most svima koji slave. Ili barem sretna kiša koja je pala, to je isto povod za slavlje - osim ljudima koji su izašli u japankama i mom nećaku koji se boji grmljavine.

Meni su mama i tata za vrijeme grmljavine uvijek govorili “to je u Sisku” ili “ma to je u Prištini”, što baš i nije bila neka utjeha jer kad imaš 5 godina ne znaš što je Priština i gdje se nalazi.

Osim ako si mali Lovro čija mama po internetu laže da je s dvije godine znao brojat do sto na latinskom - onda znaš sve (što tvojoj mami padne na pamet).

Čini mi se da je danas puno teže bit dijete jer se roditelji sve češće imaju potrebu natjecat čije je bolje i točnije - u moje vrijeme je bilo dovoljno da si čist dva sata u danu i da imaš (skoro) sve zube, ostalo je bilo u Sisku i Prištini.

Ali vremena se mijenjaju - kao što smo se već dogovorili u prošloj kolumni - a ja se svako toliko ulovim u razmišljanju o tome što bi na današnje vrijeme rekao moj deda. Kako bi se snašao da se odjednom samo pojavi u 2022., 8 godina nakon što nas je napustio 1995.? Znam da nije 8, nego 27, ali ako ljudi koji prodaju stan iz 1912. mogu reć da je nedavno renoviran, onda i 1995. može bit prije 8 godina.

“Moderno uređen, blizina centra” - ili u prijevodu, s kaučem na kojem je rođen Sokrat, blizina naplatnih kućica. Ali o tome možemo neki drugi put, danas radimo priručnik za mog dedu za slučaj da se pojavi u 2022. Naravno da neće, ali ako smo uspjeli dovršit Pelješki most, tko zna kakve su još čarolije moguće. Vi koji se sjećate svega što sam ikad napisala (javite mi koje vitamine pijete jer se ja ne sjećam) se vjerojatno sjećate da sam jednom već pisala priručnik-pismo dedi, ali u međuvremenu se dogodilo još puno stvari koje vrijedi uvrstit.

Dragi deda,

Dobro došao u 2022.

Za početak se odmah naruči kod doktora jer ćeš dobit termin 2027. Nakon toga odi u MUP izvadit dokumente, ali moraš doć jako rano jer ćeš inače čekat duže nego što se u Bosni čeka doktorat. Ja sam neki dan došla u 5:45h i bila sam 12. u redu, a MUP se otvara u sedam. Imamo i online redomat na kojem možeš bukirat termin, ali ta funkcija je trenutno onemogućena za Zagreb. Znam da bi bilo logično da u 2022. sve ide brzo i jednostavno, ali logika se odselila u Irsku jer je netko na njenom mjestu zaposlio nečiju sestričnu koja je stalno na pauzi.

Kad se vraćaš doma, pazi jer ljudi više baš i ne staju na zebri. Ako misliš da te “neće valjda” pogazit, možda i hoće jer imamo akciju 4+2 gratis, a kad ispucaš bonus, ideš u Krapinske toplice.

Ne uvijek, nekad ideš i u zatvor, ali samo ako baš nitko ne zna tko ti je tata ili ako prodaješ domaći paradajz uz cestu. U 2022. se napokon borimo protiv pravih zločinaca.

Što se paradajza tiče, on već odavno nema okus po paradajzu, pa ako ga želiš pojest uz malo paštete na plaži, razočarat ćeš se. Dobra vijest je da je pašteta i dalje jako fina (i dolazi u 800 okusa). Loša vijest je da ljudi i dalje koriste foru “pa šteta da se baci” iako je to prestalo bit zabavno 1996.

E da, još jedna važna stvar - bijeli kruh više nije moderan, sad je bolje (i skuplje) kupit crni, a skuplje je kupit i kilu grožđa nego kilu piletine. “Dva su zrna grožđa ostala na stolu” u 2022. zvuči bahato i rasipno.

Penzije više nisu male - još su manje, ali ljudima je omogućeno da kopaju po kontejnerima i skupljaju boce koje onda mogu prodat za 50 lipa po komadu. Ljudi koji skupljaju boce su ujedno

jedini ljudi koji redovito vrše odvoz smeća - ovaj drugi odvoz za koji brine grad baš i ne funkcionira kako bi trebao, ali imamo jako puno fontana.

Imamo i spomenik Domovini koji izgleda kao LACK tv klupa iz Ikee, ali ovaj naš je od kvalitetnijeg materijala i platili smo ga 35 milijuna kuna. Popucao je 4 mjeseca nakon izgradnje, ali treba uvijek gledat pozitivnu stranu - u prva 3 mjeseca nije popucao.

Ali nije da samo trošimo, uštedjeli smo na nekim drugim sitnicama - na primjer, pekmez u vrtićima se maže na najtanje na svijetu, pod uvjetom da uopće uspiješ dobit vrtić jer baš i nema mjesta.

Nema baš ni parkinga, ali ljudi će se ionako počet manje vozit jer je benzin 13 kuna po litri.

Plin je isto skup jer se Putin boji da ga nitko neće pamtit kad umre - ili samo nije popio tablete.

Ali nije sve crno, ima i lijepih stvari - na primjer, 2020. je provedena globalna edukacija pod nazivom “perite ruke”, što znači da su puno manje šanse da ćeš se prilikom upoznavanja rukovat s nečijim pimpek-prstima.

Pazuhe nažalost nitko nije uključio u priču, pa u tramvaju i dalje smrdi kao i uvijek. E da, imamo super nove tramvaje koji imaju dvije funkcije - prva je da te odvezu od točke A do točke B, a druga da zbliži ljude koji se već predugo udaljavaju jedni od drugih. Tako je, ne možeš se udaljit od ljudi ako je u tramvaju manje mjesta nego prije. Btw, rijetko tko više u tramvaju ustaje starijima jer su ljudi sve sebičniji.

Od ostalih vijesti o tramvajima imamo to da je Tram 11 parkirao na okretištu s kojeg više nema povratka - 1 i 1 više nisu 2, nego 15, a svatko tko ne kupi kartu je jugočetnik.

Vani je jako vruće, kažu da je gore nego ikad, ali to i dalje ne sprječava penzionere da izlaze u podne i stoje u redu za poštu.

E da, pošta više baš i ne dolazi na adresu - tek tu i tamo, a sve češće dođe samo cedulja na kojoj piše da nisi bio doma iako si bio doma.

Više nema prijelaznog razdoblja kao što ga je bilo prije - sad imamo siječanj, veljača, ljeto, Božić.

Božićne pjesme na radiju svake godine kreću sve ranije - ove bi mogle krenut dok smo još u japankama, ali vidjet ćemo.

Osim prijelaznog razdoblja, više praktički nema ni normalnih burgera - Ham Ham se odavno zatvorio, a ovi koje možeš pojest vani imaju više dodataka nego što ti treba papira na prosječnom šalteru.

Fini su, ali nekad samo želiš običan burger, a ne neki koji u sebi ima suze svetog Lovre.

Na Hvaru postoji pekara u kojoj jumbo pizza košta 500 kuna, zbog čega su ljudi bijesni i zazivaju da im se pošalje inspekcija. Par metara dalje je pekara s normalnim cijenama, ali to nije poanta - poanta je da ljudi vole bit bijesni čak i kad ne moraju bit.

Imamo novi brzi vlak - od Osijeka do Splita za samo 14 sati, #SlavaTebiKriste.

Ostali vlakovi i dalje voze po rasporedu i stižu na stanicu točno kad trebaju, s eventualnim kašnjenjem od pola sata do sutra ujutro ako kondukter zaboravi doć na posao.

Od sportskih informacija imamo to da je košarka manje-više propala, ali imamo novi nacionalni sport - slikanje računa na moru i objavljivanje istih na društvenim mrežama. Ako se pitaš zašto su ljudi u šoku nakon što im je došao račun s iznosom koji je zbroj pojedinačnih iznosa iskazanih na cjeniku, nemam odgovor.

U prvih nekoliko mjeseci u 2020., toalet papir je bio najpoželjnija roba u svakom gradu - sad se situacija smirila, ali i dalje je užasno skup i dolazi u jako puno voćnih “okusa.”

Hrana je skupa, ali nikad dostupnija - gradovi su prepuni dostavljača na biciklu i možeš naručit sve što ti padne na pamet. To što ćemo svi jednom poginut ispod tih bicikala je mala cijena za platit ako u svakom trenutku dana i noći možeš naručit poke bowl.

Zvijezde više nisu nedodirljivi, misteriozni ljudi zbog kojih moraš kupit OK! da saznaš što vole pojest za doručak - danas svi znamo što svatko jede za doručak, ne nužno zato što smo to htjeli, ali svejedno znamo.

Brad Pitt je počeo nosit suknju i ljudi su opet bijesni jer “kuda ide ovaj svijet.” To što je Isus hodao u haljini nikom nije važno, a nije važno ni to što ljudi u službenim haljinama imaju sve deblji dosje pedofilskih ispada zbog kojih za kaznu moraju u drugu župu. To je možda bolji kontekst za pitanje “kuda ide ovaj svijet”, ali 2022. ne počiva na pravim pitanjima na pravom mjestu.

Što se tiče škole, situacija je bolja nego ikad - imamo sve veći broj odlikaša, ne nužno zato što su djeca ovih dana pametnija, ali pamet se ionako ne broji.

Imamo i curu koja je diskvalificirana s mature jer se zabunom potpisala na anonimni esej, što možda i zvuči kao adekvatna kazna dok se ne sjetiš da imamo ljude koje plaćamo iz proračuna, a koji su bez zabune prepisali doktorate - i nisu diskvalificirani s radnog mjesta.

Imamo i puno vrsta jogurta - kaže bivša predsjednica da ih prije nismo imali, pa eto, sad imamo.

Uskoro ćemo imat i euro, što nije nužno idealno za zemlju u našem sranju - pardon, stanju - ali mirno more ne čini iskusnog mornara. Lik koji je pobijedio na natječaju za dizajn kovanice je “posudio” tuđu sliku i samo ju precrtao, ali njega smo barem kaznili.

Načelnika koji je peglao službenu karticu u bordelu još nismo, ali i njega će kad tad dočekat Krapinske toplice.

Jučer smo imali svečano otvorenje Pelješkog mosta koji se zapravo zove most Pelješac - tako je odlučeno nakon puno pregovaranja - ali ipak ćemo ga zvat Pelješki most. Trebalo nam je samo 7 tisuća godina da ga izgradimo jer smo… temeljiti.

Od ostalih dogovora o imenima imamo i Prljavo kazalište koje se više ne smije zvat Prljavo kazalište, pa se zove Houra grupa (j.o.o., demontaža, odvoz šute, soboslikarski i knauferski radovi). Mi ćemo ih i dalje zvat Prljavo kazalište.

Stanovi su užasno skupi - za novce s kojima si prije par godina mogao kupit 100 kvadrata danas možeš 50, ali barem je sve novo iz 1943., eventualno treba malo očistit i zvat nekog tko tjera duhove.

Imali smo nekoliko užasnih potresa u kojima su ljudi ostali bez svega, ali obnova ide odlično - ne baš obnova oštećenih objekata, ali obnavlja se vozni park, a nekad i ljetnikovci visokopozicioniranih stričeka. “The needs of the many outweigh the need of the few, or the one” ne vrijedi u Hrvatskoj.

Imamo i najskuplju žičaru u Europi, courtesy of Milan de Fontaine, a imamo i roditelje odgojitelje koji smiju ostat doma ako imaju troje ili više djece - što je sigurno lijepo dok ih ne nasloniš na “manje vrijedne” roditelje u ostatku Hrvatske koji to ne mogu, ili “manje vrijedne roditelje” koji nemaju troje djece, ili “najmanje vrijedne” roditelje djece s invaliditetom koji primaju puno manju pomoć.

Neki od ovih prvih će me zbog ovog izvrijeđat u inboxu, ali božemoj, ljudi te danas vrijeđaju i kad kažeš “burek od sira”, što je jedan od naših najvećih regionalnih problema.

Opet bi bilo logično da gnjev oko bureka preusmjerimo u neke pametnije sfere, ali pamet je isto sve češće u Irskoj - tamo ljudi s diplomom iz fizike rade kao konobari, ali sami su si krivi što nisu kupili diplomu u Mostaru.

Imamo Google, ali i dalje imamo prepun internet ljudi koji ispod članka vole napisat “ko je ova?” da bi pokazali da su pametni, iako zapravo samo pokazuju da su pali razred.

Imamo i Youtube na kojem možeš slušat sve što je ikad snimljeno otkad postoji snimanje, ali klinci i dalje najviše vole “napravi mi sina pod svetlima kasina.”

Žene s prirodnim usnama su postale egzotika. Žene s trepavicama koje nisu “4D” isto.

Maskare su “moćnije nego ikad” (iako uopće nisu), ulošci upijaju ne samo “one dane u mjesecu” nego i podzemne vode u cijelom kvartu, žileti imaju 9 oštrica i obećavaju da će obrijat i tebe i susjedu.

Menga se i dalje zove “oni dani u mjesecu” jer ne daj bože da uznemirimo nekog svojim degutantnim ženskim izmišljotinama.

Asertivne žene su i dalje “nadrkane”, asertivni muškarci su i dalje “lideri.”

Pozivi na telefon su samo za luđake i ljude koji te zovu zbog “jedne kratke anketice” - danas se više ne zove ako netko nije umro. Osim ako je riječ o videopozivu - onda se zove stalno, najčešće u kafiću ili kad Valerija iz Zare zove 4 sestrične da joj kažu kako joj stoji “vešta.” Mi ostali moramo bit tiho da ju ne smetamo dok priča.

Žene u garderobama ostavljaju stvari na podu jer “bude netko drugi.”

Ako odeš u Istanbul ili Pariz, a nemaš snimku s leđa dok trčiš u haljini s 5 metara šlepa u slowmotionu, ne računa se.

Mali princ je svačija najdraža knjiga, a ako nije to, onda je Haruki Murakami. Istraživanja pokazuju da prosječni Hrvat pročita jednu knjigu godišnje, ako i to, što je najbolje objašnjenje za činjenicu da hrpa ljudi piše “sljeg” i “dimljaćar.”

Tom Cruise nije ostario, izgleda isto kao i na dan kad smo krenuli s Pelješkim mostom.

Majmunske boginje su nova pizdarija na koju se moramo pripremit, ali barem smo naučili prat ruke.

Najveći stručnjaci za cjepivo su Anita koja gelira nokte i njen bratić koji nije doktor, ali pogledao je video na interesantno.org i to mu je kao pametnom bilo dosta.

Više nitko ne igra gumi-gumi, Japanska buba i Engleska školica su pali u isti zaborav u koji je pala i novčanica od 5 kuna.

E i najvažnija vijest iz 2022. - onoj susjedi koja je godinama opstruirala sanaciju dimnjaka (dimljaka) za cijelu vertikalu jer “ne zanima me, meni bojler radi” se napokon pokvario bojler i sad joj je važno da se dimnjak sanira. Znaš onu koju smo 20 godina molili da nam pomogne i nudili da ćemo joj kupit novi bojler, pa joj nije bilo bitno? E, sad joj je bitno, ali nama više nije.

Ima još, ali možemo nešto sačuvat i za drugi put - čujemo se kad benzin ode na 17 kuna, do tad ćemo sigurno puno novih stvari koje treba ubacit na popis.