Je li majčinstvo najteži posao na svijetu, prehektičan da bismo uživale u trenutku?

„Mama, ali ja tebe volimmmmm“, umiljava mi se moja najmlađa kći nakon što se popiškila na kauč jer više ne da da joj stavimo pelenu jer je ona „vejika curica“, a očito još nije spremna u potpunosti reći kad je vrijeme za wc. Za to vrijeme jedna blizanka urla da neće odjenuti pidžamu na Elzu i Anu jer trenutno su u modi Psići u ophodnji, a druga skače sa stepenica koje smo nepromišljeno u stanu napravili prije dolaska djece.

Kaos koji vlada u našim životima otkad smo prije četiri godine postali roditelji postao je naša svakodnevna rutina. Tolika, da vrijeme više ne računamo kao cijeli ostali svijet već je naš život podijeljen pr.dj. i posl.dj. 

Ponekad se pokušavam sjetiti kako mi je izgledao život prije majčinstva no najčešće imam osjećaj da nije ni postojao. Neke prijateljice me tu i tamo znaju podsjetiti na život u kojemu nakon posla ideš na Aperol koji se pretvori u večeru ili na čitanje knjiga preko vikenda u pospremljenom i prozračenom stanu dok u miru naručuješ hranu za dvoje iz nekog preskupog ali trendi restorana. Što se mene tiče, jednako mi te priče zvuče nestvarno kao što su mi nerealno izgledali životi poznate četvorke iz Seks i grada (iako sam ih, kao vjerojatno i sve solo djevojke, neuspješno pokušavala imitirati).

Negdje početkom 30-ih intenzivno se u meni počela rađati želja za majčinstvom, i ne bih rekla da je toliko bila prouzročena društvenim pritiskom iako je i toga bilo, koliko instinktom koji većina žena kad tad osjeti. Kako stvari kod mene nisu odmah išle „po redu“ i ta želja je postajala sve veća i jača, obrnuto proporcionalna ostvarenju. Kada mi se napokon ostvarila, imala sam 36 godina, moglo bi se reći da sam u potpunosti bila spremna i zrela, ali me ipak majčinstvo u svojoj punoj snazi ošamarilo kao hladni pljusak usred srpnja. To nespavanje, ti bolovi kod dojenja, taj umor jer bebe trebaju stalnu pažnju, to nesnalaženje kad nešto nije u redu, ti strahovi koji nikad ne prestaju… to jednostavno nitko nije mogao predvidjeti ili mi uvjerljivo opisati. 

Svi su to prošli, nisi ni prva ni zadnja, majčinstvo je prirodna stvar, to svatko može - rečenice koje mi nimalo nisu pomogle, samo su još više stvarale osjećaj krivnje da nešto ne radim kako treba. Tijelo koje tri godine nije bilo moje, trbuh koji je donedavno neposlušno visio preko hlača, dojke koje su izmijenile i oblik i broj i podočnjaci koji su postajali vječni ukras moga lica. Bračni krevet postao je moj i dječji, a suprug je prešutno deložiran u dnevni boravak.

Više se ne sjećam ni kada se to točno dogodilo iako sam uvijek govorila da će naša djeca spavati u svojim krevetima. I zaspu one u svojoj sobi, no tijekom noći dogodi se takva rošada kao da je u pitanju najluđi tulum na kojemu mamurna ujutro tražim poznato lice među okupljenima. Jutra su još luđa, dok sve tri od prve godine života točno znaju što žele, a što ne odjenuti (uopće ne znam na koga su jer ja sam u stanju stajati pred ormarom satima), kreću pregovori tipa: „Lea ljubavi, ne možeš danas u vrtić u haljinici vani je -5“, ili „Vita, moglo bi ti biti prevruće u skafanderu na +20“. Iskreno, svako jutro se čudim kako uopće sve četiri žive izađemo iz kuće.

Moje djevojčice su inače umiljate, pristojne, slatke, pametne, ponekad čak i poslušne ali ja se najčešće nemam vremena diviti činjenici u kakve divne osobe izrastaju. Majčin život jednostavno je prehektičan da bismo uživale u trenutku, najčešće nam je na pameti preživljavanje, a kraj dana dočekamo tako skršene da nemamo vremena prebirati po svim divnim trenucima u danu.

Otkad sam mama stalno imam osjećaj da negdje griješim, zaostajem, bio to posao ili odgoj. Balansiranje između dvije, a ponekad i više vatri često rezultira malim požarom koji se srećom brzo gasi no ostavlja i trajne posljedice. Zašto zapravo uoči Majčinog dana na površinu izbacujem sve što me muči otkad sam postala mama? Samo želim podsjetiti i sebe ali i vas, drage majke, da će naša djeca biti ok, da iako se ponekad uspjeh u majčinstvu čini nemoguć, on je tu, svako jutro kad vidite osmijeh na licu svog djeteta, svaki put kad vam kaže „mama, volim te“, svaki put kad vas zagrli ili kad vam iz vrtića donese čestitku za Majčin dan!  Jer majčinstvo možda jest najteži posao na svijetu ali je i najnesebičniji i onaj u kojem nagrade dolaze u najljepšim ručicama koje život znače. Zato dišite, i pobrinite se i za sebe. A i čaša vina može pomoći ;).  

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva