Je l' ti korona dala nogom u dupe? Ne daj joj gušta, izvuci najbolje iz ove situacije

Bliži se kraj godine kada neminovno u glavama slažemo rekapitulaciju. Kakva je bila godina? Na prvu mi na ovo pitanje dođe da sve pošaljem u tri lijepe materine. Kakva će biti? Pa fu*king 2020. je! Što li se tu dobroga moglo dogoditi? vrišti iz mojih petnih žila. Virus, potres, lockdown, bankrot, nastavi niz… ma, živi užas.

No, je li baš tako i na drugu? Kada zastaneš i malo bolje sagledaš. Udahneš. Kada na toj životnoj bilanci odvažeš i lijevu i desnu stranu. Je li baš  sve tako crno?  Dat ću ti svoj primjer jer se usudim pisati samo iz osobnog iskustva.

Posao

Već godinama, uživo ispred publike, nastupam kao voditeljica, komičarka i imitatorica. Obožavam ljude i najvažnija od svega mi je ta interakcija koja svakom showu daje na dinamici i živosti. I onda dođe 16.03.2020 i zabrana javnih događanja. I sve potvrđene gaže i dogovoreni poslovi odjednom – otkazani.

Financije

Paralelno s porastom broja otkaza, raste i broj storniranih računa. Koje, drhtećim rukama i s knedlom u grlu, šaljem svojim klijentima. I molim Boga, ali i HZZO da mi odobri poticaje te Poreznu da mi otpiše doprinose. U ovom slučaju, na potonje gledam kao na spomenutog Boga. I cijelo to vrijeme mi u glavi alarm: Mila majko, pa od čega ću živjeti?

Obitelj

Za roditelje, koji su naravno rizična skupina, dobivam zabranu posjeta. Ionako su daleko, tješiš se nekako, beskrajno zahvalna što su živi i zdravi i što si ih barem vidjela za prošli Božić. I prvi put ih grlim i ljubim nakon šest mjeseci i sedamnaest dana.

Prijatelji

Ako mi još netko predloži druženje preko Zooma, mislim da ću ga iscipelariti i udavit golim rukama. Jer fali. Fali okupljanje u mojoj kužini (čitaj: 8 ljudi na četiri kvadratna metra), ples do ranojutarnjeg bureka, putovanja na godišnjem odmoru nakon kojih mi uredno treba još jedan godišnji. Uz sve to ponajviše fali ljudski dodir, osmijeh i kontakt.

I kako se osjećam dok sve ovom proživljavam?

Nesposobna - jer mi je u jednom danu sve ono što sam godinama stvarala jednostavno nestalo. Izbrisano. Zabranjeno. Ne postoji više. Kao da je sve bilo uzalud. Jer su sve branše u kojima sam radila, sve redom, najgore pogođene.

Prestrašena - zbog prihoda kojih nema i troškova koji mi redovno pristižu. Zbog životne egzistencije. Toliko da se tjednima budim prije sata, a jedva zaspim.

Tužna - jer nemam kontakta sa svojim najmilijima i najbližima.

Bijesna - jer se u cijeloj ovoj priči osjećam bespomoćna.

I upravo me taj bijes probudilo. Spasio. Prodrmao. Ljutnja me pokrenula. Jer mi inat nije dao mira. I upravo u tom trenutku se javio onaj životinjski instinkt za životom koji me dignuo do neba.  E pa, ne dam ti gušta, zvoni mi u glavi dok se budim iz nepoznatog osjećaja bespomoćnosti i nemira.

Znam da za svaki problem postoji rješenje. Samo je potrebno biti dovoljno inovativan i kreativan. A potom i uporan. I dobro, ajde, i malo lud. Jer čovjek kad nešto hoće nađe NAČIN, a sve ostalo su IZGOVORI. Ovo vrijedi u poslovima i u odnosima.

Znam i osjećam da je ovo jedina istina. I da jedino samoj sebi mogu pomoći. I svijet opet pokrenuti. I zato sam smislila način.

Kompletno poslovanje sam prebacila online. Osmislila i podigla showove na višu razinu zbog čega ih sada konačno može pratiti šira publika. Iako sam mjesecima bila tvrdoglavo protiv online varijante, prihvatila sam je kao nešto trenutno, jer znam da će se publika uživo uskoro vratiti. U međuvremenu sam u lockdownu napisala i novi roman. Dobila i tjedni blog kojeg ovdje čitate, što mi je dalo spisateljsku disciplinu koja mi je itekako trebala. Svjesna da sam neke poslovne priče trebala već davnih dana zatvoriti, kako bi otvorila vrata nekim novim projektima na koje virus ne može utjecati. Jer dosta mi je Stožera i njihovih brojeva. Dosta paranoje i strahova. I na tome ti hvala, Teta Korona.

Za financije sam se nekako snašla. Zahvaljujući državi, karticama i bliskim ljudima. Svjesna da zbog pandemije nisam nesposobna, a još manje bespomoćna. Već hrabra i domišljata. I svakako uporna i luda. I da oko sebe imam ljude od povjerenja na koje u svakom trenutku mogu računati. Što mi je dalo unutarnji mir i toplinu oko srca. I na tome ti hvala, Teta Korona.

I premda ih mjesecima nisam vidjela, kada sam konačno u poduži zagrljaj stisnula svoje roditelje, tek tada sam shvatila koliko se zapravo rijetko viđamo. Zbog čega su se ljetos, sve učestaliji posjeti produbili i naš odnos nikada nije bio bolji. Zbog čega ih danas još više poštujem i beskrajno volim. I na tome ti hvala, Teta Korona.

Izlaske s ranojutarnjim burekom sam zamijenila pohodima na Sljeme. Dobro ajde, i podnevnim grahom i kobasom. I da, ovo vam tipka mala Tovarka, koja se pune 24 godine, od kada živi podno Medvednice, nije usudila ići pješice na Sljeme. Iz puke lijenosti i čiste nezainteresiranosti. A sada već treći put u deset dana nadobudno obara vrhove. Navučena na adrenalin, znoj i ono sunce iznad oblaka. Pogotovo kada je u metropoli dražesna Jack the Ripper atmosfera. S mrakom u 16.15 h. Zbog čega mi je kondicija neviđena, a serotonin me pere na najjače još idućih tjedan dana. Što me spašava da ne upadnem u crnilo i bezvoljnost. Ti odlasci na Sljeme su mi trenutna zamjena za toliko obožavana putovanja, ali i za noćne provode, jer mi nakon ispunjenog dana na friškom zraku ne pada na pamet zadimljena partijana (između redaka, just a hint: naravno da se u prirodu ponese i mamina rakijica, tako da tek sada možda razumijete zašto je ova zamjena sasvim adekvatna). A da ne spominjem usputne razgovore i nikad bolja kreveljenja, ruganja i smijanja s prijateljima dok šibamo po utabanim stazama, svjesni da će uskoro opet biti tuluma u mojoj kužini i putovanja nakon kojih će nam trebati godišnji. I na tome ti hvala, Teta Korona.

Nadam se da te moj primjer barem malo motivirao. Pokrenuo. I pokazao ti kako se ipak može. Može se ne upasti u ovu zamku zvanu pandemija. Koja ti u samo jednom danu odnese karijeru, novac, zdrav razum i drage ti ljude. Ali joj ti spretno i mudro vratiš, jer joj ne daš na svoje.

I ako nakon devet mjeseci od njenog dolaska ti i dalje ležiš doma i čekaš na neko veliko spasenje, reći ću ti samo DIŽI DUPE I POKRENI SE. Osmisli. Probaj. Usudi se. Riskiraj. Izađi iz učmalosti, bezvoljnosti  i samosažaljenja. Prestani kriviti cijeli svijet za svoje nedaće. Jer one nisu samo tvoje. Svi ih trenutno prolazimo. I svi se na svoje načine borimo i snalazimo.

A u međuvremenu budi zahvalan na svemu što imaš. I na svim ljudima koji su tu za tebe.

Zanimljivo je kako treba doći nešto loše kako bi mi ljudi bili bolje. Kako treba doći mrak kako bi ugledali svijetlo. Treba pasti kiša da bi došlo sunce.

I zato na pitanje kakva mi je bila 2020, ja spremno odgovaram - neponovljiva!

Godina u kojoj mi se dupe treslo na najjače, ali i srce otvorilo na najšire. U kojoj sam poslovno narasla, iz financijskog pepela se podigla, ali i shvatila ono najvažnije - da sam okružena s pravim ljudima.

I na svemu ovome ti beskrajno hvala, Teta Korona.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva