Miss7 Blog 02. srpnja 2020.

Jadran je prazniji i ljepši nego ikad - strah me preračunati to u radna mjesta i gladne obitelji

Marko Grubišić.

Kako znate kad počinje ljeto u Hrvatskoj? U onom trenutku kad krene brojanje gostiju i noćenja, gužve na naplatnim kućicama i prepirke hoće li ovo biti još jedna rekordna godina. Osim što je sada 2020. i sve je naopako pa i turistička sezona u koju godinama polažemo tolike nade. Imam osjećaj da smo ovih dana živi svjedoci reality showa koji bi slobodno mogao nositi senzacionalistički naziv „Kako smo propali u jedno u ljeto?“ Ako ste se  spustili do mora, pogotovo do juga Lijepe Naše, lako je moguće da ste prvi put u životu uživali u praznim plažama, pustim kalama, slobodnim mjestima u restoranima i barovima. Moram priznati da mi nije bilo ljepše na moru u posljednjih desetak godina, ali... 

Na plaži u malom mjestu koja inače vrvi turistima od početka lipnja do kraja rujna, a u srpnju nemaš kamo staviti ručnik, tek pokoja starija gospođa koja svoje mjesto rezervira u 5 ujutro (neke stvari/ljude ni COVID-19 ne može promijeniti). U trgovinama i pekarnicama ujutro nema dugog reda, ne nedostaje maslaca i mlijeka kao svake godine (jedan dan nije bilo tonika, pretpostavljam samo zbog džin tonika, očito se ovih dana jedino više nego inače pije), navečer se moglo prošetati rivom bez da se sudaraš s ostalim prolaznicima, a noću se čuje samo zujanje komaraca. Idila, je l' da? Možda bi i bila da nam stalno nad glavom ne visi pitanje „a što ćemo sad?“. U većim gradovima na moru situacija je još sablasnija.

Moj omiljeni Šibenik, koji nikada nije izgledao bolje i uređenije čak i za vrijeme tradicionalnog Međunarodnog festivala djeteta kada se inače nije moglo proći Kalelargom, zjapi prazan. Novootvoreni restorani i barovi za kojima smo toliko žudjeli proteklih godina izgledaju besprijekorno i kao u nekom filmskom setu, s tek pokojim popunjenim stolom. Novouređena Poljana svečano otvorena prije koji dan blista u svojoj bjelini i pustoši. Susrela sam stare prijatelje koji u gradu godinama drže restoran, a sad se drže za glavu jer ne znaju kako će uspjeti pregrmjeti ovo ljeto bez da otpuste sve vrijedne radnike koje su godinama obrazovali i čuvali. Mnogi od njih još uvijek nisu ni otvorili, troškovi su preveliki, a prihodi još uvijek premali. Neki moji drugi poznanici već su odavno morali promijeniti svoj način poslovanja, otpustiti radnike ili općenito ugasiti tvrtke. Moja trenerica zatvorila je fitness studio i preselila ga doma, te se orijentirala samo na individualne treninge. Maserka je zatvorila obrt još u svibnju nakon što nije mogla plaćati najamninu i pri tom biti zatvorena. Njoj ni Vladine mjere nisu mogle pomoći. Imala je želju otići u Austriju i tamo raditi ali trenutno ne može ni to. Čitam kako su otkazani svi ljetni festivali na Zrću, što otprilike znači gubitak samo za Novalju od oko 100 milijuna eura. Sve me strah to preračunati u radna mjesta, gladne obitelji i budućnost djece.

Strah od zaraze koja se širi svijetom još uvijek je velik, ali trenutno više od drugog vala plaši me ekonomska kriza koja nas neminovno čeka. Kako će točno izgledati novi ekonomski poredak i što će to sve značiti za naše živote, teško je u ovom trenutku predvidjeti i puno iskusnijim ekonomskim analitičarima ali već za nekoliko mjeseci osjetit ćemo na vlastitoj koži što se sve mijenja. A onda i ti izbori ove nedjelje. Iskreno, da sam ja u koži nekog od pretendenata na vlast, ne bih se baš trsila za odličan izborni rezultat. Istina, vlast nosi puno privilegija, ali ovo će biti vjerojatno najteže četiri godine (ako itko toliko izdrži) još od 90-ih za bilo koju političku opciju. Svejedno, izađite na izbore u nedjelju jer nikad nije bilo važnije tko će u situaciji u kojoj nam se ne piše dobro, upravljati ovim društvom. Krize su izrodile neke od najboljih, ali i najgorih ljudskih rješenja. 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva

Komentari 0