“Ja ti super vozim, nikad mi se ništa nije dogodilo” - i živjeli su sretno još 30 sekundi

Čime su vas najčešće plašili u djetinjstvu? 

Mene “jednim dečkom” i internatom. 

“Jedan dečko” se koristio za prilike kad sam odbijala pospremit igračke pa su moji doma -  najčešće mama - prijetili da će ih poklonit tom jednom dečku koji ih nema. 

Nakon prijetnje jednim dečkom sam uvijek odmah pospremila i igračke i sobu i sve ostalo što za što je postojalo rizik da postane njegovo.

Internat je služio za ozbiljnije prijetnje; skoro svako moje divljanje - a bilo ga je puno - bi nakon nekog vremena rezultiralo rečenicom “poslat ću te u internat.”

Mislim da sam tek sa 16 shvatila da nema šanse da završim u njemu - em zato što bi bilo komplicirano, em zato što me mama nikad ne bi poslala daleko od kuće, em zato što su internati skupi, a mi smo ljetovali na rate - ali svejedno, internat je bio dovoljno snažan poziv na poslušnost. 

Plašili su me u djetinjstvu i betonom - ako sjediš na njemu, prehladit ćeš bubrege, a kad prehladiš bubrege, sve je gotovo. 

Bojala sam se i propuha i uholaža koje će ti “uć u uho i pojest ti mozak”, bojala sam se meduza i zmija (još ih se uvijek bojim), bojala sam se i stranaca koji te u parku pitaju koliko je sati, pa te kombijem odvedu u, kako je moja mama uvijek voljela naglasit, “bijelo roblje.”

Bojala sam se ulaska u more odmah nakon jela “jer je tako umrla pjevačica Novih fosila”, bojala sam se i svoje tramvajske stanice “jer je tamo jednom poginuo čovjek na kojeg je naletio auto.” Da je stajao malo dalje od ceste, vjerojatno bi se spasio, zato ja na stanici uvijek stojim na konkretnoj udaljenosti od prometa… i čekam da me pokupi dostavljač na biciklu jer danas više nigdje nisi siguran.  

I neka sam se bojala svih tih stvari - sve su to bila opravdana, iako nekad malo preuveličana upozorenja čiji je cilj bio disciplina. 

Danas se ne bojim baš svega nabrojanog - zmije, meduze i tramvajska stanica su i dalje na popisu strahova - ali drago mi je da sam ih se nekad bojala. 

Što mislite, čega se bojao onaj… dajte mi trenutak da se suzdržim… “gospodin” koji je u petak - nakon što se snimao kako vozi 200 na sat, nakon što je 5 godina ranije već skrivio prometnu nesreću u kojoj mu je trudna supruga izletila iz kombija - tragično (i logično) poginuo i usput usmrtio trenutnu suprugu? 

Možda se bojao zmija i uholaža, tko zna, ali znamo čega se nije bojao - prometa. 

“Ja ti super vozim” - sigurno je govorio, ako nikom drugom, onda barem sebi. 

“Nikad mi se ništa nije dogodilo” - to je mogao govorit do 19. godine života, ali realno, očito mu se ni tad nije dogodilo ništa pretjerano bitno. 

Prve supruge se u vodu bacaju, što je odvratno i pomislit, ali osoba koja čak i nakon takve nesreće nastavlja vozit 200 i to još snima vjerojatno ne razmišlja puno drugačije. 

I sad bismo mi iz pristojnosti, pijeteta i ostalih poriva kojima ovdje nije mjesto trebali o mrtvima govorit sve najbolje - vi možete, ja neću jer smo na mjestu nesretnog kamiona koji je brzog i žestokog mladića razveo od života mogli bit i vi, i ja, i vaša djeca, i bilo tko drugi tko u tom slučaju ne bi dočekao lipanj 2024. 

A sve zato što se netko - koga smo se na nečiju nesreću, ali vjerojatno i na sreću mnogih riješili iz registra vozača - očito nije bojao ničega. 

“Vidi kako idem 200” - nije ni prvi ni zadnji koji to radi, ni prvi ni zadnji koji i dalje ima vozačku čak ni kad je već dokazao da ju ne bi smio imat, ni prvi ni zadnji o kojem ćemo čitat u narednim mjesecima u nadi da mu na put nećemo stat baš mi, sa svojim autom i životom, sa svojim željama i planovima koji su u jednom trenutku tu, a u drugom u crnoj kronici. 

A sve zato što se, rekla sam već ali nećete zamjerit što ponavljam, netko ne boji stvari kojih bi se trebao bojat. 

Ja se u prometu bojim svaki dan. 

Unatrag dva tjedna sam više puta izbjegla nesreće koje su samo čekale da se dogode. 

Prije 14 dana, u Sloveniji se na mene u koloni nalijepio BMW koji ne shvaća osnove kolone - vozač je bio je nizak, ćelav i bijesan (što možda nije bitno, ali nek se nađe), a da se nisam na vrijeme izmaknula njegovom gnjevu, završio bi u mom autu… i sigurno bi zaključio da žene ne znaju vozit, ne daj Bože da zaključi da je on impotentna budala koja ne razumije da je kolona KOLONA. Mogao mi je skršit auto, mogao je ubit i sebe i mene - a mogao je i bit normalan, ali zašto bi bio? Nema se on čega bojat, on je odličan vozač i nikad mu se ništa nije dogodilo.

Prošli sam se tjedan na Vukovarskoj skoro zabila u auto ispred sebe, a jedini razlog zbog kojeg nisam je taj što sam išla dovoljno sporo. Krivac je bio pješak koji je planirao pretrčat cestu nekih stotinjak metara od semafora jer je to očito bio predalek put za njegove neodgodive obaveze - dok je on visio iz žbunja pored tramvajske pruge, ja sam ga pratila da vidim hoće li mi se bacit pod auto kao što je s vlakom napravila Ana Karenjina, a dok sam pratila njega, nisam uspjela pratit i aute ispred mene koji su počeli kočit. Njemu to sasvim sigurno ne pada na pamet, ta ideja da vozači ne mogu pažljivo pratit promet dok istovremeno pažljivo prate potencijalne samoubojice - njemu je samo bitno da pretrči cestu, a usput sasvim sigurno ne razmišlja o opciji da se prilikom tog trčanja može popiknut i završit pod nečijim kotačima. Nema se on čega bojat, on je odličan pješak i nikad mu se ništa nije dogodilo. 

Jučer sam na zebri u kvartu imala priliku pregazit nečijeg desetogodišnjeg sina i pravo je čudo što nisam - izletio je na zebru jureći biciklom, s mobitelom u ruci, a kad sam naglo zakočila (s 30 na 0), rukama mi je signalizirao da nisam normalna. Sekundu prije ga nije bilo, sekundu kasnije je mogao bit polomljen ili mrtav. Polomljena i mrtva je mogla biti i majka koja mi je tjedan ranije s kolicima izletila na crveno na (njenom) semaforu, vjerojatno s idejom “pa stat će, neće nas valjda ubit.” Nisam ih ubila, ali da sam u tom trenutku bacila oko na retrovizor, primijetila bih ju puno kasnije, možda i prekasno. Ali nemaju se oni čega bojat, nikad im se ništa nije dogodilo. 

Ja se u prometu bojim svaki dan, ali svakim danom mi je sve jasnije da mnogi ne dijele moje strahove. 

A zašto ih ne dijele?

Ne znam, mogu samo nagađat, ali pretpostavljam da je zato što im nitko nije usadio dovoljnu količinu straha u život. 

A zašto nije? 

Opet možemo samo nagađat - neki su odrasli s roditeljima koji se hvale da im od Zagreba do Ljubljane treba 45 minuta, neki s onima koji su im pokušali usadit strah, ali nisu uspjeli, neki misle da su zaštićeni od nesreća jer se one događaju “nekom drugom”…

I zadnje “zašto” u ovoj seriji - a zašto se ljude od malih nogu ne uči da se moraju bojat? 

Ne govorim o onom što svi učimo kao djeca - gledaj lijevo i desno, ne prelazi preko crvenog i slično - govorim o obveznom, službenom obrazovanju i sustavnom usađivanju straha od prometa.  Ili strahopoštovanja, to je možda bolji izraz. 

Netko će reć da je to posao roditelja, što nije netočno, ali zašto se to smatra dovoljnim kad je sasvim jasno da nije? 

Što bi nam falilo da se u škole uvede obvezan predmet “ponašanje u prometu?” Ne nužno odmah u prvom razredu, četvrti je sasvim dobar za početak. Ako u osnovnoj školi možemo učit kemijske spojeve (koji većini neće trebat), definiciju mitohondrija (koja nikom neće trebat) i detalje o životu Isusa Krista (koji smiju trebat svakom tko želi), zašto nemamo predmet koji se bavi prometom na ozbiljan, konkretan način? 

Zato što bi se to trebalo podrazumijevat kao dio zdravog razuma? 

Pustite zdravi razum da odmara, svi znamo da on kod mnogih često hibernira - očito je da su ljudi u prometu često idioti bez trunke straha, a taj bi im se strah mogao (i trebao) lijepo i kvalitetno usadit dok još imaju mliječne zube. 

Jedan sat tjedno, ili jedan svaka dva, gradiva ima dovoljno za osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje - semafori, zebre, pretrčavanje preko Vukovarske, parkiranje, magistrala, autocesta, pretjecanje, ponašanje u kružnom toku, čemu služi lijeva traka, čemu služi desna, kako se koči, kako se ne koči, kako se koristi žmigavac, zašto se koristi žmigavac, čemu služe svjetla i čemu (ne) služe duga svjetla, što je zaustavni put, koja je razlika između zaustavnog puta osobnog automobila i kamiona, što je kolona i kako (ne) funkcionira… tako je, ovo su teme za autoškolu, ali tad je već kasno jer ti autoškola neće usadit strah o kojem pričam.

Za strah bi, uz teorijski dio, na satu trebalo organizirat gostovanja ljudi kojima se nikad ništa nije dogodilo… dok im se nije dogodilo. Jedan gost po polugodištu - mama čije je dijete pregaženo na zebri, nečiji sin koji je htio bit nogometaš, ali je završio u kolicima, netko kom je zbog divljaka na cesti amputirana noga, netko tko je zbog svog divljanja ubio nečiju obitelj i trenutno zbog toga živi u zatvoru… sudionici prometnih nesreća imaju drugačiji efekt kad ih vidiš uživo, kao stvarne ljude, a ne samo kao naslov koji ćeš zaboravit do sutra. 

Zvuči grozno? Odvratno? Pretjerano? Jadna djeca, to bi im izazvalo traume. 

Naravno da bi, ali iz traume bi se rodio strah koji sve češće izostaje.

Bilo bi i dalje idiota koji se snimaju dok voze 200 na sat nakon što im je jedna supruga već ispala iz kombija, ali sigurna sam da bi bilo i puno više supruga koje odbijaju sjest u auto s nekim tko se pokušava ubit putujući na krstitke. 

Puno više pješaka koji su svjesni da se mogu popiknut dok pretrčavaju tamo gdje ne bi smjeli, puno više vozača koji razumiju koncept kolone, puno više mama s kolicima koje znaju da “mora stat” ne znači da netko stigne stat dok one mrtve-hlade koračaju protiv semafora. 

Čime su vas najviše plašili u djetinjstvu? 

Znamo čime mnoge sudionike prometa nisu plašili dovoljno, a mi se samo možemo nadat da nećemo nastradat u njihovoj obijesti vođenoj rečenicom “nikad mi se ništa nije dogodilo.”

O tome zašto je ovaj koji vozi 200 i dalje smio imat vozačku možemo neki drugi put, vi do tad samo probajte ostat živi što je, ako koristite promet, sve teži zadatak.

I ne prelazite preko crvenog, bit će zeleno za dvije minute.

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva