Miss7 Blog 04. ožujka 2022.

Iz Ukrajine s ljubavlju, 1 dio: Sve je isto već godinama, gdje su svi bili prije?

Pixsell/Sandra Šimunović. Frizura: Evelin Benković, Studio 'Evelin'; Makeup: Sanja Agić

Čini mi se ovih dana deplasirano pisati i o čemu drugom doli o Ukrajini, jer rat gori samo tisuću kilometara zračne linije od nas i nisam baš raspoložena tipkati blog o zgodama muža, djeteta i smušene susjede iz obližnje ulice koja razgovara sa cvijećem. Tvrdi da kad begoniji kaže dobro jutro, nakon toga bolje raste. Zadnjih godina živim sa strepnjom da ću se nakon sedamdesete pretvoriti upravo u jednu od tih baba sa zanimljivom pričom. Valjda će me netko mudar prije strpati u dom.

U kontekstu zbivanja u Ukrajini, imala sam namjeru napisati ozbiljniji tekst jer svatko ima svoje veselje, jedni čitaju self help, a drugi literaturu o Hruščovu. 

Pa opet, unatoč činjenici da sam o ovoj temi vjerojatno znanjem odmaglila ispred mnogih koji se ovih dana razbacuju teorijama bez da uopće razumiju što zapravo lupetaju i da možda nešto s geopolitičkog aspekta uistinu i znam o invaziji na nesretnu Ukrajinu, ne usudim se kazati da temu ipak razumijem dovoljno kompleksno da bih napisala išta što bih tako glasno i jasno tvrdila da se događa osim katastrofalnog stradavanja nedužnih ljudi. 

Čitate kao i ja sigurno koješta, pogotovo na društvenim mrežama. Od ponedjeljka me deset ljudi pitalo jesam spremila konzerve ako krene nuklearni rat. Podsjeća me to na period kad traje svjetsko prvenstvo u nogometu. Jeste primijetili da svi postanu preko noći selektori. 

Moj muž prvi. 

Tako su i za rata svi vojno pismeni.  

Kriva je za rat Amerika, a ne Putin, stvar je zapravo uzrokovala Merkel, a ne Rusi, najviše je zakuhala Kina jer joj je odmaglio virus iz laboratorija i, dakako, rat u Ukrajini je dokaz da covid nije ni postojao. 

Ovo su samo neke od budalaština na koje nailazim ovih dana pa sam na kraju odustala pisati politički tekst o Ukrajini pored gomile upućenih novinara i autora koji će stvar argumentirano pokriti iz svih aspekata dok se  s kapuljačom na glavi smrzavaju s tisućama izbjeglica na ukrajinsko – poljskoj granici.  

Ostalo mi je, dakle, o Ukrajini napisati jedino članak iz osobnog iskustva, onako kako tu zemlju pamtim kad sam je prvi put posjetila. 

Bila je 2004., negdje pred kraj godine, na ulicama Kijeva je vrilo. Zahuktavala se narančasta revolucija, a demonstracije i prosvjedi slijevali su se ulicama grada, kao i u ostatku proukrajinskog dijela zemlje.  

Dobila sam u to vrijeme neki genijalan zadatak putovati po svijetu, trebalo je napraviti reportaže s tadašnjim hrvatskim nogometnim reprezentativcima. Putovala sam svugdje, od Milana do Moskve, bio je to stvarno sjajan projekt koji je trajao godinu dana. Na popisu zemalja koje sam obišla bile su i Ukrajina i Rusija. Prvo smo otišli u Kijev, tamo je igrao Ivan Leko za kijevski Dinamo i Goran Sablić, čijeg se kluba ne sjećam jer smo se upoznali usput. Svi nogometaši se druže međusobno kad igraju u stranim zemljama. Bio je to prvi put da sam kročila u neku državu bivšeg SSSR-a, a godinama kasnije obišla sam ih skoro sve. 

Upozorili su nas prije puta da su demonstracije počele, ali da je situacija sigurna. 

Već je dolazak na kijevski aerodrom govorio gdje smo stigli. Tipična socijalistička gradnja ogledala se na svakom koraku. Susret s gradom širokih ulica s nekoliko traka u oba smjera, blokovski neboderi, sve je bilo neprirodne veličine. Sivo, kockasto, oskvrnutih obilježja na nekadašnju državu. Tek tu i tamo se na pročelju isprane fasade zgrade nazirao ostatak socijalističke umjetnosti, žene i muškarca u radnom odjelu, s čekićem u ruci, šriokog osmjeha. U Kijevu je te godine sve mirisalo na neisukusnu mladu državu, političke interse, novopečene bogataše, street modu, korupciju i kičeraj. 

Bilo je jako hladno, temperatura se spuštala stalno ispod minusa, a vjetar je puhao na sve strane. Ulice Kijeva bile su pune dan i noć. Kasnije smo shvatili da gradovi poput Kijeva ili Moskve uistinu i žive cijelu noć, osim ako nije policijski sat na snazi. Nekad se to samo ne vidi izvana, ali uđete li u bilo koju zgradu sa otmjenijim klubom za koji ste tada ipak morali imati posebnu dozvolu, shvatitili biste da se Ukrajinci itekako vole zabavljati. U to vrijeme nijedna diskoteka u Hrvatskoj nije izgledala ni blizu onih u kojima sam bila u Kijevu. Raskošni foajei na balkonima iznad plesnog podija, šankovi iz kojih su vrištale boce svih živih etiketa koje postoje na svijetu, guste zavjese koje su zakrivale separee u polutami, samo su dio čarolije koji je vladao u klubovima u Kijevu. Ispred svakog takvog separea stajao je momak širokih ramena. Bilo mi je omogućeno ući u jedan, a kako bi kazali Ukrajinci, u klubovima je uz riječ davaj, davaj sve bilo dostupno. 

Bila je to zemlja velikih proturječnosti. S jedne strane elita koja je stršala vozeći luksuzne njemačke automobile, s druge strane siromaštvo koje se naziralo na svakom koraku. 

Najvidljivije ogledalo situacije bile su žene.

Prekrasne, visoke, mršave, čistih lica, urednih noktiju i tankog struka, mit o lijepim Ukrajinkama definitivno nije bila prazna priča. S minimalno šminke na licu, ali uredno fenirane kose, bilo je skoro nemoguće sresti ženu mlađu od 40 godina koja tih dana nije nosila visoke čizme s potpeticom, najčešće one od brušene kože koje su prelazile preko koljena, mini suknju i kratku bundu, uglavnom od pravog krzna. Sređene kao da će sad izaći na naslovnici magazina, bilo ih je pomalo groteskno gledati toliko urešene, u jedno obično radno prijepodne ili predvečer, nasmješenih lica, bez da je ijedna zadrhtala od hladnoće dok je stajala na autobusnoj stanici čekajući svoju liniju za tko zna koji dio predgrađa Kijeva. 

Kad boravite u nekoj zemlji i razgovarate s tamošnjim ljudima saznat ćete puno više nego što će vas ijedna knjiga pripremiti. 

Karta izlaska iz bijede Ukrajine – koja je u to vrijeme bila financijski potpuno devastirana, zemlje koja je hrlila u inflaciju, a možda i građanski rat, zemlje u kojoj su se sudarala dva velika interesa tko će kontrolirati najvećeg susjeda Rusije, oni sami ili Amerika - za žene je bila jednostavna. 

Udaja. 

Bio je to recept za uspješan bijeg iz siromaštva. Jedna divna Ukrajinka koju sam srela u klubu, ispričala mi je kako se u bilo kojem kozmetičkom salonu u Kijevu na depilaciju i ostale kozmetičke usluge čeka minimalno mjesec dana. Ponudila nam je da nas pregura preko reda  ako želimo nešto obaviti dok boravimo tamo, ali nije za to bilo potrebe. 

Ispričala je kako žene u Ukrajini imaju slabu perspektivu u smislu zaposlenja i uspjeha, pa se zato većina njih željela udati za stranca. Mjesečna plaća koju je ona tada zarađivala radeći u školi kao učiteljica bila je ravna mojim dnevnicama koje sam dobila za tih nekoliko dana u Ukrajini. Rekla je da Ukrajinke paze što jedu, nikada se ne prejedaju jer im je važan izgled i ta navika je utkana u njihov mentalitet. 

Živjela je u Kijevu s mamom, tata joj je umro prije raspada Sovjetskog Saveza, bila je jedinica. Dobra u školi, uspjela je završiti višu za učiteljicu. Mama je bila u penziji, radila je čitav život u kemijskoj industriji, mirovina joj je iznosila oko 100 dolara. Tih dana u Rusiji dolar je bio omiljena valuta. Euro se smatrao Mickey mouse novčanicom, a rublje u dućanima s luksuznim brendovima nisu htjeli ni primati. Podrazumjevalo se da tamo plaćate dolarima i uz predočenje putovnice. Na istu stvar smo kasnije naišli i u Moskvi gdje su nas frapirale cijene svega što je imalo ikakve veze s, uvjetno rečeno luksuzom. Espresso je u jednom boljem kafiću pored Crvenog trga koštao tada nevjerojatnih 2 eura. 

Pitala sam je što planira. 

Rekla je da će ona sigurno uskoro napustiti zemlju jer ne vjeruje u ideju da će ih Rusi ikada pustiti na miru i da je narančasta revolucija samo još jedan neuspješan pokušaj da budu samostalni. Kazala je da izbjegava putovati van Kijeva, a ako i putuje, jako pazi da ne govori ništa vezano za politiku jer je cijela država podijeljena i svaka riječ se može krivo protumačiti. Nasmijala se dok je to pričala, i rekla da je tako odrasla i da to nije ništa novo. Tata joj je svaki dan prije škole napomenuo neka se kloni bilo kakvih rasprava.

Pitala je kamo idemo nakon Kijeva.

Rekla sam u Donjeck, Donbas oblast.

Pozvala je novu rundu, votka je stigla u bokalu. 

Pred jutro kad smo se svi rastajali, kazala je, pazite se, idete u dio gdje vlada Ahmetov. 

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva  

 

Komentari 0