Miss7 Blog

It’s a boy…cott! Hoćemo li ostat jednako složni i na izborima?

Dvije su opcije - prva je da kažem da bezrezervno podržavam bojkot i pokupim simpatije svih istomišljenika koji su, prema anketama, na razini od nekih 90 posto. Druga je da kažem da se slažem da su cijene previsoke, ali i da ne vičemo na ključne ljude i pokupim bijes svih koji će iz toga zaključit da me netko platio da to napišem - i da mi usput svatko tko želi kaže da nemam pojma o čemu pričam i da bi bilo pametnije da se bavim stvarima u koje se kužim a one se, kako je jednom davno napisao čovjek koji je podivljao kad sam pisala o svojem iskustvu s folikulitisom, svode na prišteve. 

“Samo o prištevima pišeš, to je jedino što znaš” - možda je stvarno bolje da se fokusiram na prišteve, nije to loš pristup. 

Lice Hrvatske je, kao što svi već znamo, prepuno upaljenih prišteva, a bojkot koji je uspješno održan u petak i najavljuje još jači nastavak, iako je odlična vježba građanskog neposluha i dugo iščekivana potvrda ideje da narod u rukama drži set ključeva koji otključavaju vrata promjene, korektor koji prikriva samo dio njih - a glavni uzrok prišteva se i dalje smije iz udobne fotelje. 

Slično onako kako se smiju ususret uvođenju novog sustava naplate cestarina koji ne uključuje vinjete iako je konsenzus građana da želimo upravo njih. 

U inflaciji smo, cijene su previsoke i rastu, a rastu, između ostalog, zbog stvari na koje ne vičemo jer ih je teško popisat, sistematizirat i pronać adresu na koju bi se uputio vrisak. 

Za početak, rastu konfekcijski brojevi i podbradci foteljaša koje u teoriji plaćamo da bi nam osigurali normalan život, a osiguravaju ga većinom samo sebi. Neki i daju “dobronamjerne” savjete da sami pečemo kruh i kiflice umjesto da prigovaramo zbog cijena, što je generalno bizaran savjet, a pogotovo kad dolazi iz usta ministra u čijoj je nadležnosti gospodarstvo, što je funkcija s kojom dolazi i direktan utjecaj na cijene. 

Rastu i plaće u foteljama, vrlo transparentno i javno jer tako moraju, a umjesto vrištanjem, većinom se komentiraju mrmljanjem u bradu. 

Raste i broj zaposlenih tamo gdje možda i nema posla - Hrvatska ima 555 jedinica lokalne samouprave, od čega 428 općina, 127 gradova i 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županija. 

Rastu i imovinske kartice, evo baš smo u ponedjeljak dobili izvještaj o onoj novog ministra poljoprivrede - bivšeg profesora tjelesnog - koji je plaću od oko 4200 eura neto zamijenio onom od oko 5000 eura neto, a unatoč tome što mu supruga prima plaću od gotovo 2400 eura neto, u imovinskoj kartici stoji i stavka dječjeg doplatka od 159 eura. I još 6 centi, što nije zanemarivo u zemlji u kojoj smo osjetljivi na svaki cent - ili bismo barem trebali bit. 

Inače, kaže internet da je uvjet za ostvarivanje prava na doplatak za djecu taj da prosječni mjesečni dohodak po članu kućanstva u prethodnoj kalendarskoj godini ne prelazi 140% proračunske osnovice, odnosno ako prosječni dohodak po članu kućanstva u prethodnoj kalendarskoj godini ne prelazi 618,02 EUR mjesečno. E sad, ja kao osoba koja se kuži samo u prišteve možda ne razumijem tematiku, ali čini mi se da je iznos od 7 plus tisuća eura veći od 618,02 eura. Možda i nije, tko zna.

Rastu i afere - ili se samo odvijaju prema već uhodanoj dinamici - Beroš i preplaćeni aparati za bolnice, INA i penzioner od milijardu kuna, bivša dekanica i bivši dekan PBF-a koji su službenu karticu upogonili za plaćanje parfema, večera i putovanja koja uključuju luksuzne hotele, načelnik općine Murter koji je peglao službenu karticu na… noćne dame… možemo ovako do kraja financijske godine, ali i ovo je već dovoljno. 

Znate li kako se zovu ljudi iz nabrojanih afera - osim Beroša koji je još svjež? Vjerojatno ne, tko bi to sve zapamtio? Njihova se imena pamte jednako dugo kao i ona natjecatelja raznih talent showova - možda tjedan, dva, a onda postaju samo oni neki ljudi koji će bit zamijenjeni nekim novim ljudima koje ćemo isto zaboravit. 

Ime bivšeg ministra Dabre nećemo zaboravit samo zato što je pucao kroz prozor, ali eto, i to je već praktički zaboravljeno tamo gdje je bilo važno zapamtit pa je gospodinu omogućen povratak u saborske klupe. 

Klupe koje su u petak, za vrijeme bojkota, bile prazne jer… pa valjda zato što je Nassfeld dovoljno blizu, a glupo je da se ide na dva dana kad se može otić na tri. 

Ali kakve to veze ima s cijenama i inflacijom? 

Ima jer su cijene indikator inflacije, a ne glavni uzrok - uzrok jesu i trgovci i makrookolina, to je neosporivo, ali ključni igrači su Vlada i monetarna politika koja je monetardirana.

Ekonomski neefikasan, prevelik i parazitski državni aparat mora od nekud nahranit (i naplatit) svoje apetite koji, osim što su primjer gramzljivosti i megalomanije, počivaju na aferama na koje se odmahuje rukom, a akterima se zaboravljaju imena i opraštaju grijesi - a nekad se i nagrađuju metodom 6 plus 6. 

Nagradili smo i PDV koji je 2009. je “privremeno” podignut na 25 posto, a mi ga 16 godina kasnije i dalje nagrađujemo šutnjom i šaljemo poruku da nam je zapravo sasvim prihvatljiv. 

“Nije nam prihvatljiv!”

Nije, ali to nije poruka koju šaljemo potrošnjom koja je sve veća, a lagano se približava i galopirajućoj. 

Na dan bojkota, kafići su bili puni kao i na ostale dane - isti oni u kojima su nam kave preskupe, ali ih pijemo. 

Dva dana prije bojkota, u jednoj drogeriji su ispražnjene police na kojima je stajao novi, viralni korejski puder - došao je niti 24 sata ranije, a rasprodao se praktički odmah, po cijeni koja ne parira drogerijskim cijenama.

Mjesec dana prije bojkota, na adventu se stajalo u redovima za preskupe Dubai fritule.

Poštanski uredi su vječno krcati paketima, a osoblje na šalteru sjedi zabarikadirano kutijama koje ne prestaju stizat. 

Kakve to veze ima s ičim?

Ima jer Hrvatska počiva na slanju dvosmislenih signala - jedan je da je sve preskupo i da se nešto treba promijenit, a drugi da nam ipak treba sve, što u konačnici šalje poruku da ćemo uvijek pronać način da kupimo stvari koje nam možda ne trebaju, makar se morali i zadužit. 

Zbog ovog “ima se, može se” stava, između ostalog, HNB od 1. travnja uvodi makrobonitetne mjere kojima ograničuje kriterije kreditiranja potrošača - mjere su makroprudencijalnog karaktera jer se ljudi sve više nenamjenski zadužuju, dugovi se sve teže naplaćuju, a nada je da će djelovanje biti antiinflatorno, odnosno smanjit količinu novca u opticaju.

I nije stvar u jednom puderu, jednoj kavi, jednim Dubai fritulama i povremenom potrebom da se počastimo paketom koji će nas dočekat u Pošti - stvar je u financijskoj pismenosti i kratkovidnosti kad je u pitanju ponašanje potrošača. 

Svi znate barem jednu osobu koja je sebi - ili još gore i još češće, svojem djetetu koje će ih brzo prerast - kupila tenisice od 500, 1000 ili više eura iako radi za 900. Znam, nije na meni da se miješam u tuđe financije, ali činjenica je da je ovo uzorak ponašanja koji ne može imat dobre posljedice.  

Znate sigurno i barem jednu koja vozi novi - ni slučajno polovni - auto čija je cijena u potpunom nesrazmjeru s mogućnostima, ali svejedno ga kupuje na kredit jer nitko ne vidi što ima ili nema u frižideru ni koliko u ladici ima opomena za neplaćanje računa, ali svi vide što vozi. 

Ja ih znam previše, a znam ih i nekoliko čiji su auti već mjesecima blokirani u servisu - a u jednom slučaju i preko godinu dana - jer vlasnik ne može podmirit trošak popravka auta koji si u startu nije mogao ni priuštit. Neki od njih su zbog toga “izgubili” (napustili) posao jer više “nisu mobilni”, odnosno ispod časti im je koristit javni prijevoz - što bi u Njemačkoj možda zvučalo kao potpuna izmišljotina, ali znamo da u Hrvatskoj nije nimalo iznenađujuće. 

Znam i za peteročlanu obitelj koja je, iako je u poprilično lošoj financijskoj situaciji s opravdanim dječjim doplatcima, prodala naslijeđeni stan i kupila nevjerojatno lijep i nevjerojatno skup Mercedes.

Meni su, s druge strane, ljudi u više navrata otvoreno, “dobronamjerno” negodovali jer vozim auto iz 2009., što su dodatno poentirali zgroženim pitanjem: “Imaš CD player u autu, TKO još ima CD player?” Uzmi kredit i kupi novi, kažu, iako je moj sasvim u redu i iako imam želju, nemam potrebu, pa neću. I nije to neki sablasno stari auto koji ne prolazi na tehničkom i nesiguran je za vožnju, ali neki me ljudi svejedno gledaju kao da sam Fred Flintstone - ili barem osoba koja ne “pazi na dojam koji ostavlja.”

Zgrozila se prije par godina i jedna “skupa” polujavna osoba kad je čula da na sebi imam sandale od 16 eura - da joj to nisam rekla, ne bi imala pojma koliko koštaju, ali svejedno me pogledala kao da sam joj ponosno priznala da sam neonacist. Njene cipele su, pogledala sam istu večer na internetu, “vrijedile” 2500 eura, što samo po sebi nije ni dobro ni loše, tko smo mi da sudimo, ali loše je to što je riječ o osobi koja konstantno priča da je u minusu. 

Zvuči kao da sam odlutala, ne pričamo ovdje o luđacima koji kupuju cipele od preko 2 tisuće eura koje si ne mogu priuštit ni onima koji potroše dvije trećine novca od prodanog stana na auto, nego o normalnim ljudima kojima je sve teže živjet dostojanstveno - ali pričamo o generalnim porivima i navikama hrvatskih potrošača koji često, svatko u vlastitim okvirima, šalju poruku da će kupit sve što žele, čak i kad ne mogu.

Kod nas se prije svega cijeni privid života na visokoj nozi, često nauštrb financijske stabilnosti, a za ostalo ćemo lako - a to nije samo priča o financijskoj nepismenosti ili barem polupismenosti, nego i poruka koju šaljemo primarno Vladi, poruka koju dodatno potvrđujemo lošom izlaznosti na izbore na kojima kontinuirano biramo zna se već što. 

Sve ovo ne znači da cijene nisu visoke i da ih ne treba mijenjat - naravno da treba, kao što trebaju i rast plaće, ali u lanac kreiranja cijena, sad ćete se možda naljutit i reć da sam bezobrazna, kao faktor treba uvrstit i sebe; ne samo u kontekstu žrtve, nego i u ulozi kokreatora.

Lijek protiv inflacije je uvijek prije svega na monetarnoj razini, pravila određuje država, a iako nam je svima jasna činjenica da je država neracionalna, neracionalni smo i mi - em zato što prihvaćamo pravila iako vidimo da su naklonjena parazitskom aparatu, em zato što uvijek pronađemo način da potrošimo ono što nemamo. 

Razlika je u tome što naša neracionalnost proizlazi iz kratkovidnosti, a ona državna iz dugoročne potvrde da se nitko nikad ne buni dovoljno - bojkot je kao građanski bunt prvi konkretan pokazatelj da se ljudi ipak znaju istinski zainatit, ali država će, umjesto da preuzme konkretan i realan dio krivnje, opet pokušat iz svega izvuć pljesak i nagradu.

Prvi korak će bit komentar da je sve uspjelo jer se od nas zapravo nije tražilo ništa, osim toga da se negdje ne pojavimo - na to je država već ionako navikla, ne pojavljujemo se baš ni na prosvjedima, ne onoliko koliko bismo mogli, ni na izborima. A sigurno će se netko dosjetit i ideje da je lako ne kupovat krajem siječnja, kad svi ionako manje trošimo i manje jedemo. Sjetit će se možda reć i da bi bojkot sigurno bio manje uspješan da je organiziran tjedan pred Božić. 

Drugi korak će bit zauzimanje pozicije “velikog spasitelja” - kad provedu reforme i uvedu promjene koje su već ionako mogli, počevši s borbom protiv neracionalnosti i skupe korupcije iznutra, s rukom na srcu će reć da su se izborili za naše dostojanstvo, vjerojatno taman pred izbore. 

A onda će nastavit po istoj špranci - neracionalno, gramzljivo, neefikasno, s povremenim prijedlogom da sami pečemo kruh i receptom za kiflice.

Opet zato što nitko nije direktno vikao na njih - njihove fotelje su sigurne, vozni park također, sigurne su i sve bivše i buduće afere, a vjerojatno i službene kartice koje se peglaju tamo gdje ne bi trebale i sve ostale vježbe rastrošnosti koje su postale nagrađivani nacionalni sport. 

Država je sjedište neracionalnosti i primarni uzrok rastućih cijena, a koliko god je pohvalno da smo se ujedinili i pokazali da se i mi znamo “bahatit”, dugoročno ćemo opet toj državi omogućit da nas dere onako kako to uvijek radi - a deru nas jer se mi ne deremo na njih, ne direktno. 

I predivno je da smo počeli vikat i pokazivat što možemo - i sebi i njima - samo je pitanje jesu li nas stvarno vidjeli i čuli oni koji ionako cijelo vrijeme glume da su slijepi i gluhi.

Sve to ulazi u cijenu svake vrećice koju donesemo doma - svaka afera, svaka nepotrebna jedinica lokalne samouprave, svaki zamjenik zamjenika tajnikovog tajnika, svaki dječji doplatak tamo gdje ga ne bi trebalo bit, svaki “privremeni” dodani postotni bod u PDV-u na koji odmahujemo rukom i svaki neizlazak na izbore. 

Ključ u ruci imamo, najvažnija brava je neokrznuta - a stanari sjedišta neracionalnosti će se vjerojatno pohvalit da su nam sami otvorili vrata dostojanstva kad im to bude zgodno za skupljanje bodova.

 

*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
 

Photo: Karmen Božić

Komentari 0