Miss7 Blog 08. lipnja 2021.

Ispovijest dinosaura o uzaludnosti najnovijeg trenda na Instagramu

Bruno Šimleša
Pixsell/Sandra Šimunović.

„Tata, hashtagovi su so last year“, upozorila me ovog vikenda moja jedanaestogodišnjakinja koja mnogo bolje od mene zna što je u trendu. Za nju sam uncool dinosaur zato što sam upotrijebio # u razgovoru. Nisam ih koristio kada su bili u trendu, jer pogađate, živo mi se... 

A u trendu je definitivno i brisanje prošlog života s društvenih mreža, poglavito s Instagrama. Kada prekineš s nekim, kada promijeniš tvrtku, kada promijeniš klub za koji igraš, izgleda da je danas trendy izbrisati fotke bivšeg dečka, prijatelja, kluba...

I priznajem, opet sam dinosaur. U moje vrijeme, dok su još brahiosaurusi hodali Zemljom, našu smo tugu i ogorčenost nakon prekida eventualno iskaljivali tako da smo izrezali par zajedničkih fotki. Kreativniji među nama su možda nešto nasprejali na njezinu zgradu ili nacrtali na vrata školskog wc-a. Ali to je zapravo bilo to. Prekinuo si s curom, a slomljeno srce liječio si na cugi s frendovima ili ako si želiš otežati, s novom curom. Nije čitav svijet morao znati, ali tvoj krug ljudi jest.

Sve se promijenilo otkad je taj naš krug ljudi prešao u virtualu. I kako nemam baš 100 posto dinosaurskog DNK-a, prihvaćam da imamo i virtualne živote. Naša se društvenost definitivno drugačije manifestira nego prije 20 godina kada društvenih mreža nije ni bilo. Logično je da ćemo dio svoje društvenosti proživjeti i u virtualnom okruženju jer ono stvara stvarne osjećaje, stvaran osjećaj identiteta, stvarno možemo ostvarivati stvarne ciljeve. Virtualna sfera postala je i ostat će dominantni dio naše društvenosti. Protiv toga se nema smisla boriti, a u toj činjenici vidim i mnogo pozitivnog, ali i mnogo negativnog. 

Vjerujem da to brisanje bivših spada u negativan segment. Jer koji ćeš vrag postići ako obrišeš njihov virtualni trag? Neće li oni u tebi i dalje ostaviti onaj stvarni? Nije kao da će se iz srca izbrisati tuga, ili gorčina, ili osjećaj poraza. I dalje će ti to sve ostati. Osim ako ne misliš da je tvoj stvarni identitet manje važan od virtualnog, a tu dolazimo do ogromne opasnosti. Jer ako misliš da će se tvoj stvarni ti bolje osjećati ako je instagramski identitet očišćen od bivših, grdno se varaš. 

Zanimljiva je to premisa za neku SF teen seriju, ali tako nešto je nemoguće u stvarnom životu. Koliko god više vremena provodili na društvenim mrežama, nego u sebi, uvijek će se primarni osjećaj identiteta kreirati kada se odlogiramo od vanjskog svijeta i ulogiramo u sebe! Zato nije poanta izbrisati nečije fotke s Instagrama nego izbrisati nepromišljenost koja nas je dovela do toga da svoje emocionalne žetone uložimo na pogrešan broj. Poanta je naučiti nešto. Razviti se. 

Imao sam i ja prekida u zadnjih nekoliko godina i fotke s tim ljudima i dalje su dio mojih društvenih mreža. Prošle sam godine prekinuo odnos sa ženom koja je toliko zagrizla u teorije zavjere da je Trump postao Spasitelj, a proljetna tuča u Istri je „poslana da se uništi samostalno proizvođenje hrane na OPG-ovima kako bi lakše kontrolirali ljude“. Okeeeej... Jer nema ništa smislenije nego misliti da je globalnoj vlasti važno srediti neki OPG u selu blizu Poreča. 

I umjesto da obrišem sve fotke s njom, radije sam se maknuo i odlučio biti još rezolutniji kad primijetim da netko ide u smjeru negacije zdravog razuma. Jer nije poanta izbrisati naš odnos iz moje prošlosti, nego povećati šansu da takvi odnosi ne budu dio moje budućnosti!

Par godina ranije prekinuo sam s dugogodišnjom prijateljicom jer je od mene tražila da budem ono što nisam. Naime, želim biti brutalno iskren u prijateljskom odnosu. Želim da me netko može poslati u neku stvar, ali i da može izdržati moje iskreno mišljenje o bilo čemu. Ne želim biti bejbisiter odraslim osobama i za mene prijateljstvo ne znači da te držim za ručicu i podržavam dok juriš u ponor. Za mene ono znači da ću te tada primiti za ramena i prodrmati i objasniti zašto mislim da juriš u ponor. Takav sam i ne mislim od toga odustati. A njoj je trebao netko tko će joj pljeskati i u takvim situacijama. I u redu. U takvim je situacijama bolje da nismo prijatelji jer si nećemo moći ispuniti potrebe koje imamo od prijateljstva. Ali nisam izbrisao njezine fotke, već sam naučio biti još oprezniji kada vidim da s nekim imam bitno različitu koncepciju prijateljstva, ma i života...

Brisanje fotki je zapravo infantilan impuls. Razumijem da nam može doći u prvom trenutku. Ali tako povećavamo šanse da ćemo izbrisati i moguće lekcije od tog životnog iskustva. Tako povećavamo šanse i da zadržimo staru verziju sebe, onu koja je stvorila takva iskustva. A tako povećamo šanse da opet privučemo i zadržimo takvu osobu. 

Jer i dalje, dinosaur kakav jesam, smatram da je važnije kakvo vam je stanje uma i srca, nego kakav je izgled vašeg profila. Zao što ne postoje filteri za stvarna iskustva, ne možemo ih samo tako ispeglati. Trebamo se itekako potruditi za to, a to nam sigurno neće uspjeti ako bježimo od svoje prošlosti. Closure dobivamo tako da učimo od prošlosti, a ne da hinimo da je izbrisana. Jedino što ćemo tako izbrisati je rast!

 

Komentari 0