Isključeni (bon)ton: Jesmo li postali predostupni svima, u svakom trenutku?

Previously on “Ništa zlonamjerno”…

Kohola surf

Naravno da sam otišla vidjet kakav mi to talent nudi svoje usluge - nikad ne znaš, možda je netko tko stvarno treba dobit šansu - ali ipak ništa od toga jer za sat tjelesnog na koji mi se ne da ić već imam prepun ormar stylinga. 

Ništa zlonamjerno, naravno - i za sat tjelesnog se treba znat obuć.

Jel se i vama nekad čini da živimo u svijetu u kojem sve više ljudi misli da moraju isporučit baš svaki brainfart koji im se formira u tijelu?

Znam da je malo licemjerno kad to pita osoba koja svaki tjedan isporučuje gomilu brainfartova, ali nekako računam da ste sami na njih kliknuli pa se to može smatrat privolom za sudjelovanje. 

Možda bi u škole trebali uvest neki predmet u kojem se ove nove, online generacije uči da neke stvari možeš i prešutit - ili barem oblikovat na ljepši način.

Na primjer, ovo iznad je moglo bit i “jel možda tražiš stilista?” - i dalje ne bi prošlo, ali sigurno bi bilo ugodnije. 

Znam da to nećemo uvest u škole - pogotovo ne u hrvatske škole - ali mogli bi nešto drugo. 

Opet ću se osjećat kao nečija baka koja govori “vindjakna” zbog ovog što slijedi, ali leđa me dovoljno bole da možda stvarno i mogu bit nečija baka, pa zašto ne?

Čini li vam se da smo unatrag nekoliko godina svi postali predostupni svakome? 

Ne govorim o povremenim “dobronamjernim” prijedlozima ljudi koji se svako toliko jave u inbox s iskrivljenim idejama o tome kako se obraćati ljudima koje ne poznaješ, govorim o konstantnoj dostupnosti za sve ostalo. 

Kad sam imala 5 godina - i 10 i 15 i 20 - znalo se kad se nekog zove, a kad ne.

Na primjer, u mojoj kući je vrijedilo pravilo da se na kućni telefon ne zove prije 9 ujutro ni nakon 8 navečer - osim ako netko nije umro, naravno. Vikendom se primjenjivala i pauza nakon ručka koja je trajala do nekih 5 popodne: “Tad se ljudi odmaraju”, učio me deda, “nije ih pristojno ometati .” 

Nedjelja je imala poseban set pravila i znalo se da se ljude ne ometa ni između 12 i 15 sati jer je to vrijeme rezervirano za ručak. 

I funkcioniralo je - svi smo se stigli čut sa svima, unatoč hrpi pauza koje su dolazile s pravilima. 

Danas pravila više nema. Zapravo, ima ih i dalje - ja se i dalje držim toga da ne zovem prije 9 i da ne ometam ljude navečer (osim onih bliskih, naravno) - ali pravila su ljudima sve češće samo smiješna. Neki misle i da si lud i naporan kad ih zamoliš da ti ne šalju poslovne poruke subotom u 10 navečer. Ili u 2 ujutro. 

“Sorry, zaboravit ću do ponedjeljka” je najčešća obrana, a ja se najčešće osjećam kao potpuni idiot kad mi na pamet padne ideja da to baš i nije normalno. Zašto bi to što će netko zabravit nešto poslat trebao bit moj problem? Pogotovo u vrijeme kad postoji nešto što se zove “scheduled message.”

Prije nekoliko godina, imala sam ideju da ću kupit jedan auto (koji na kraju nisam kupila jer sam se “loše udala”), a čovjek koji je radio u salonu me tražio broj telefona.

“Neću ga koristit u pogrešne svrhe”, he said, a ja sam mu vjerovala jer “ljudi sigurno ne lažu.”

Prva poruka je stigla na WhatsApp u nedjelju u 7:30 ujutro. Bila je o autima, ali bilo je POLA OSAM u nedjelju ujutro.

Druga je stigla tjedan dana kasnije, u subotu u 11:30 navečer. 

Zamislite da ležite u krevetu s dečkom, mužem ili nekim trećim, a na mobitel vam u vrijeme rezervirano za obitelj i bliske ljude stižu poruke nepoznatog lika - čak i ako imate normalnog dečka, muža ili nekog trećeg, vjerojatno će i dalje bit malo čudno.

Kad sam zamolila mladog gospodina da me prestane kontaktirat u vrijeme koje je nevrijeme, uvrijedio se i nije mu bilo jasno zašto radim problem tamo gdje ga nema. Nije mu palo na pamet da je neprofesionalan i neodgojen - kako i bi kad je danas sasvim normalno očekivat da su ti svi dostupni točno onda kad tebi padne na pamet da moraju bit? 

Jednako se uvrijedila i žena koja mi je jedne subote navečer na Facebook poslala ponudu za poslovnu suradnju, a kad joj nisam odgovorila ČAK do nedjelje ujutro, dočekao me nastavak koji je glasio: “???????????????????” Bila sam na godišnjem, a ona me proglasila bahatom i nepristojnom jer sam živjela s “pogrešnom” idejom da ne moram odmah skočit kad ona kaže “hop.” Ako ju ikad sretnete, vjerojatno će vam reć da sam uobraženo smeće - i vjerojatno će izostavit detalj da se derala na mene upitnicima jer joj nisam odgovorila punih 12 sati. Doduše, ona svoje upitnike nije vidjela kao deranja, nego kao kulturni podsjetnik i opet nije vidjela nikakav problem. 

Nekoliko godina kasnije, u srijedu u 23:50 sam stavljena u WhatsApp grupu od 100 ljudi - tema grupe je bila (nasilno) žicanje glasova za jednog kandidata na Dori. Grupa od 100 ljudi koji nisu tražili da budu unutra je uvijek nelagodna situacija, a pogotovo na radni dan, 10 minuta prije ponoći. 

Opet sam ispala luda i naporna kad sam, nakon što sam izašla iz grupe, zamolila osobu da me ne ubacuje u grupe s ljudima bez da me prvo pita jel mi to ok. 

Ne znam što vi mislite o grupama, ali ja mislim da je ok pitat osobu paše li joj da ju se stavlja u grupu - meni ne paše, ne samo zato što svi sudionici grupe odjednom imaju tvoj broj, nego i zato što NE ŽELIM. A “ne želim” bi trebalo bit sasvim dovoljno. 

“Jel ti ok da te stavim u grupu” bi trebao bit osnovni bonton, a vi slobodno recite da sam tuđa baka u vindjakni. Ne kad je grupa bliskih prijatelja, ali grupe o kojima govorim to nisu, ni blizu - uvijek su one grupe od kojih dobiješ potres mozga i iz kojih ti je neugodno izać, iako ti zapravo uopće ne bi trebalo bit neugodno. 

Osnovni bonton bi trebao bit i da pitaš nekog “jel ti ok da dam tvoj broj Marini iz Kraša?” - odgovor je većinu vremena potvrdan, ali svejedno je lijepo pitat jer tko zna, možda ne želim da Marina iz Kraša ima moj broj. (Želim, naravno da želim).

Od ostalih ideja iz škrinjice stare bake imam i ideju da WhatsApp nije primarni kanal za poslovnu komunikaciju. Barem ne dok ne dogovorite da može biti, a do tad je mail sasvim dobro mjesto za to. 

“Ali tako je brže” - prelepo, Miranda, ali ako smo svi stalno svima dostupni svugdje, u svako vrijeme i nevrijeme, onda više ne postoji ni vrijeme ni prostor u kojem čovjek nije na poslu. 

“Pa ne moraš pročitat odmah” - ne moram, ali ako u subotu navečer vidim poruku koja je mogla čekat ponedjeljak, glava me neće pustit na miru čak ni ako čekam ponedjeljak, što znači da sam opet “na poslu” čak i ako sam u subotu navečer odvojila vrijeme kad nisam.

To je danas nešto čime se sve modernije pohvaliti: “Ja ti STALNO radim i STALNO sam dostupna.”

Ja jesam, dostupna sam uvijek i stalno, s mobitelom u ruci i laptopom na godišnjem, jer ne daj Bože da netko odgovor na mail dobije tek navečer (????????), kad se vratim u sobu. Ne daj Bože da netko čeka (????????), ne daj Bože da netko slučajno pomisli da sam offline u današnje vrijeme kad nema razloga da ne budeš online. 

SMS.

WhatsApp.

Viber.

Facebook.

Instagram.

Mail. 

Slack. 

“Mogu radit uvijek, gdje god da jesam” - godinama mi je ovo zvučao kao najveći blagoslov, jer u jednu ruku i je, ali tek sam ovo ljeto shvatila da nije samo to. 

“Mogu radit od svugdje” je i prijetnja. Ako možeš radit od svugdje, ljudi često misle da moraš. 

Odmaranje od dostupnosti je postala mana, kao da je ideja da se nekad smiješ isključit znak da si lijen. 

Ako mi ne vjerujete, odite na Instagram i pogledajte koliko ljudi se praktički hvali time da su na rubu burnouta. 

Burnout je loša stvar koju treba izbjegavat i u teoriji svi znamo da ne valja, ali ovih dana zvuči “luksuzno” - nedavno sam gledala video klinke koja se hvali činjenicom da svaki dan zaboravi jest od “toliko posla.” Kad tu i tamo skoro završi na hitnoj, to ne smatra opasnim, nego bonus bodovima - i sve snima, kao da snima materijal za dokumentarac koji će se emitirat nakon što umre od prevelike dostupnosti. 

Nekad mi se čini da danas svi očekuju da si konstantno dostupan i da više uopće ne postoji vrijeme kad je normalno da nisi. Ako ti smeta što ti subotom navečer stižu WhatsApp poruke koje su mogle bit mail u ponedjeljak ujutro, problem je u tebi. Ako ti smeta da te netko zove nedjeljom ujutro, u vrijeme u koje moj deda nikad ne bi zvao, opet je problem u tebi.

“Pa isključi si zvuk”, rekla mi je jednom osoba koja nikako nije na popisu ljudi kojima bi trebalo bit normalno da me zovu nedjeljom prije 9, kao da to što me zove u nepristojno vrijeme nema nikakve veze s njom. Ja sam kriva što sam zaboravila uključit “do not disturb”, ko mi je kriv što me probudila. Budi pametnija drugi put. 

Isto mi govore ljudi koji mi šalju poruke u 2 ujutro, a nisu mi mama ili dečko. 

“Pa isključi zvuk i neće te probudit.”

Rijetko kome više padne na pamet da nekad treba uključit i kućni odgoj.

“Do not disturb” je prije bila tuđa odgovornost, danas se prebacila na osobu koja ne želi da ju se budi nedjeljom u pola osam. 

I nikad nije zlonamjerno, samo je postalo normalno očekivat da su svi konstantno dostupni, a ne bi trebalo bit. 

Ako nisi vatrogasac na dežurstvu i ne gori zgrada, sasvim je normalno inzistirat na tome da si nekad nedostupan. 

Barem bi trebalo bit normalno, ali danas je sve manje normalna ideja da postoji nešto što se zove “tuđe vrijeme.”

Nedostupnost je prije bila normalna, a danas je u najboljem slučaju luksuz - i sve češće ima prizvuk mane, isti onakav kakav je jednom davno imala ideja da ljude smiješ zvat u svako vrijeme.

To što imamo opciju da su nam svi stalno dostupni ne znači da ju smijemo zloupotrebljavat kad god nam nešto padne na pamet, u svako vrijeme i nevrijeme. Ili sam ja staromodna i naporna? Ako i jesam, neka sam, to mi je i dalje draže nego da me nedjeljom bude ljudi koji bi morali znat da to ne smiju. 

Srdačan pozdrav od bake u vindjakni, čuvajte se propuha i isključite ton - bonton je isključen već odavno.


*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva